Kliker.info

Rediteljka Nejra Latić Hulusić spada u onaj dio manjinske javnosti koji odbacuje košulju mediokriteta, iznoseći svoje stavove i promišljanja o društvu, društvenim procesima, događajima i političarima koji oblikuju društvo. Često staje na stranu ugnjetavanih, linčovanih i diskreditovanih. Zbog svojih stavova i sama često bude linčovana. Kada je posljednji put branila žene koje pojedinci i grupe diskredituju na osnovu izgleda, pola, porijekla, dobila je na desetine poruka punih govora mržnje.  Za BUKU je govorila o uzrocima, promoterima i posljedicama govora mržnje.

Poslušajte razgovor:

BUKA: Nejra, da li se osjećate ugroženo nakon desetina poruka punih govora mržnje koje ste dobili prethodnih dana?

Osjećam se dobro. Poprilično sam navikla, s obzirom da dolazim iz novinarske porodice, na jednu vrstu odmazde. Počela sam da se preispitujem da li je normalno što se ja osjećam tako dobro.

BUKA: Smijemo li se navići na govor mržnje?

Trik je u tome da nije normalno da se naviknemo na govor mržnje. To što sam ja jedna od četiri, pet osoba koje imaju tu vrstu staža zla i boli iz djetinjstva, znači da sam razvila čudan psihološki odbrambeni mehanizam. To ne smije da ima svaki čovjek, jer to nije normalan psihološki model u kojem nas to ne pogađa. S druge strane, strašno pogađa moju porodicu i ljude koji se boje takvih prijetnji. Nije lijepo kada vam neko zalijepi glavu i stavi je u čudan kontekst i pozove na javni linč. Pogotovo znajući da živimo u zemlji u kojoj ima puno slučajeva osoba s PTSP-om, do pitanja, kako je to hafiz Bugari govorio, upala imana. Pa evo, upala sva tri imana. Nikada ne znate do kada će to ciljano doći i ko vam može, misleći da radi dobro djelo, učiniti neku štetu, pa i fizičku.

BUKA: Plašite li se ikada?

Plašim se samo za svoje dijete i za roditelje. Za sebe ne. Vjerovatno sam to nekada davno riješila. Onog trenutka kad se počnem plašiti, morala bih sjesti u kuću i prestati da govorim. Ovo je psihološki rat.

Buka: Vaš otac je jednom pretučen, pretpostavljam da je od tada strah za porodicu intenzivniji?

On je pričao 40 godina da su to isprazne prijetnje, do trenutka kada ga je čovjek pratio iz džamije i pretukao usred bijela dana. To je uradio čovjek koji je MMA borac, pretukao ga je ispred zgrade. To je strašan šok, posebno što je prije toga imao operaciju srca. Više strahujem za njega nego za sebe.

BUKA: Vaš otac je na meti zbog svog novinarskog rada. Kod Vas je to drugačije, Vi ste na meti zbog toga što ste rediteljica, kćerka novinara, i zbog toga što nosite maramu. Jedan od komentara je bila kritika jer držite psa u naručju, a komentator smatra da to nije u skladu sa pravilima islama. Zbog čega, od nabrojanog, najčešće dobijate poruke nasilja, mržnje?

Svako dovođenje u kontekst ispravnosti moje vjere je ustaljeni proces diskreditacije nečije ličnosti. Najlakše mene diskreditovati kod ljudi koji su, da kažemo braće i sestara u vjeri, jeste podmetanje da moja vjera nije ispravna. To su mizerne diskreditacije krenuvši od psa pa do laka za nokte.

Ne znam i nikada mi neće biti jasno zbog čega kad god se pojavim, i govorim o bilo kojoj temi, prvi, drugi, treći ili deseti imaju nešto da kažu. Pa sam ljudima koji sebe vole nazvati ljevičarima, ja im ne dam da se zovu tako jer to nije koncept ljevice, pokrivena, seoska teroristkinja. S druge strane, mojima nisam dovoljno pokrivena. S treće strane su ljudi koji se nakače na moj rad i vole se politički ušlepati na to, a kada treba stati iza mojih stavova ušute se. Mi smo društvo na niskom stepenu demokratske razvijenosti. Ideal demokratije je da svako u zemlji bude slobodan do mjere u kojoj ne ugrožava drugog. To podrazumijeva i javni govor. Da mogu da govorim do trenutka u kom ne vrijeđam tvoju ličnost. Kritikovati moj rad, javni nastup je opravdano, problem je što ljudi kritikuju ličnost.

BUKA:  Kada Vam ljudi šalju poruke govora mržnje, jesu li to ljudi s pravim imenom i prezimenom ili su to lažni profili i botovi?

Prije četiri, pet godina, dobijala sam poruke, pa i prijetnje s pravih profila. Međutim, najčešće su to bili profili ljudi koji ne žive u BiH. Kako su politički centri počeli otkrivati moć društvenih mreža, počela se razvijati jedna ozbiljna mreža. Ljudi su počeli da za mali novac mobiliziraju veliki broj, najčešće socijalno ugroženih ljudi na čelu s jednim ili dva propagatora koji pokreću tu hajku. Znala sam dobiti 10 istih poruka s istim gramatičkim greškama ili su iste teze.

BUKA: Mislite da je to bio organizovani govor mržnje?

To mora biti organizovani govor mržnje po svim zakonima logike i zakonima poznavanja društvenih mreža. Ako odete na profile tih ljudi, vidjećete da ne postoji dovoljan broj fotografija, čak ni dovoljan broj ljudi s kojima oni komuniciraju u komentarima. U jednom trenutku vidite da jedan čovjek napravi 10 ili 40 lažnih profila. On sam sebe umreži kao prijatelje, sam sebi piše, sam sebe napada, sam sebe brani.

BUKA: Otkud uopšte govor mržnje u javnom prostoru u BiH?

Jezik mržnje, jezik nasilja i jezik kao sredstvo agresije postoji od kada je čovjek progovorio. Hiljadama godina razvoja ljudske vrste je naučeno da to nije lijepo i stavljeno je pod zakone. Moderni svijet i zemlje blizu utopije u kojima se čovjek osjeća sigurno, lijepo i poštovano, nisu došle do takvog stanja ljudske svijesti oslanjajući se na ljudski karakter i ljudsku prirodu, nego su došli do toga zakonima. U BiH zakoni koji nas štite od takve vrste govora, pogotovo u BiH, gdje često imamo nacionalisitčku, pa i fašističku retoriku, zakoni se ne provode.

BUKA: Da li ste ikad prijavili govor mržnje?

Nisam prijavila jer nisam znala kome i na kom osnovu. Kao redateljka nisam upoznata s načinom na koji se to radi.

Slađan Tomić (Buka)