Kliker.info

Ima nešto sigurno što pokreće bosanske muslimane da se masovnije okupljaju na svojim nacionalnim dovištima i stratištima. Tako je ove godine dovište Ajvatovica kod Prusca bila veoma posjećena, a mediji su uočili rekordan broj sedlenika konja sa jahačima u bošnjačkoj narodnoj nošnji. Posjeta Potočarima na dan ukopa i klanjanja dženaze žrtvama genocida uvijek je bila masovna, kao i ove godine. Mnogi će reći da je to odraz postpandemijskog perioda pošto su se ljudi poželjeli druženje, a nije tako, sigurno.

Piše : Nedžad Latić (The Bosnia Times)

Ovo je više izraz duhovnog otpora na kontinuirane pritiske i agresiju na nacionalni integritet i dostojanstvo bosanskih muslimana, kako od strane sunarodnjaka, tako i njihovih matičnih država Srbije i Hrvatske. Ne može se reći ni da se radi o nacionalnoj homogenizaciji ako bismo uvjete za nacionalnim jedinstvom smatrali sigurnošću i prosperitetom nacije, jer ovo drugo nedostaje. Više to djeluje kao spontani izraz narodnih masa, jer je napadno eksponiranje nacionalne bošnjačke elite naprosto dio protokola i rituala a ne iskrena suosjećajnost sa narodom.

PROBLEM JUGOSLAVIJE SU BILI MUSLIMANI

Zato je jako važno da su mali balkanski narodi, Crnogorci i Albanci, ove godine dali obol komemoraciji u Potočarima, a nakon što su njihovi nacionalni parlamenti usvojili rezoluciju o genocidu u Srebrenici, pa je prisustvo njihovih političkih predstavnika i vjerskih velikodostojnika bilo od izuzetne važnosti.
Ovim se potvrđuje teza koji mnogi zapostavljaju i ignoriraju kao neosnovanu, da su problem Jugoslavije bili, zapravo, muslimani, i da je JNA, odnosno Slobodan Milošević vodio ratove samo protiv muslimana. To što se desilo u Sloveniji i Hrvatskoj može se smatrati „dogovorenim ratom“ u odnosu na ono šta je učinjeno bosanskim, potom i crnogorskim muslimanima i Albancima na Kosovu.

To kao da su tek unazad dvije-tri godine shvatili prvo Crnogorci, a potom i Albanci, te su svoje politike usmjerili na popravljanju odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa bosanskim muslimanima. Aktuelni premijer Kosova Albin Kurti je prvi albasnski lider koji vodi takvu politiku iz ubjeđenja, dok su crnogorski lideri shvatili nužnost dobrih odnosa sa (bosanskim) muslimanima tek kad im je ugrožen državni suverenitet i nacionalni integritet od strane veliko-srpske politike koja je etiketirana kao novi „Srpski svet“.
Ova nova politika Crne Gore i Kosova će sigurno biti dominantna tema za buduće političke analize odnosa na Balkanu, ali se već sa odnosom prema Srebrenici pokazala efektnom i obostrano korisnom.

LANETOLSUN!

Nažalost Bosna i Hercegovina ostaje sama (po)sebi problem što zorno pokazuje odnos i ponašanje nacionalnih lidera prema Srebrenici. Izjava Milorada Dodika da je genocid u Srebrenici „izmišljotina Amerikanca muslimanske vjeroispovijesti“ i da se u Potočarima „sahranjuju prazni sanduci“, zaslužuje politički prezir kao i ljudsku anatemu i prokletstvo – lanetolsun! Kao što izjava Dragana Čovića u kojoj eskivira spomenuti genocid, objašnjavajući to šutnjom iz pijeteta prema mrtvima i sućut prema živima je za osudu i gnušanje, jer se radi o političko licemjerstvu tipičnom za hrvatske lidere čiji mudriluk pejorativno nazivaju latinlukom.

Bakir Izetbegović je naravno iskoristio komemoraciju u Srebrenici da iskaže kako će on kao lider vladajuće stranke učiniti sve da pomogne Srebreničanima. Istaknuo je primjer svoje supruge koja je sa stranačkom organizacijom žena posjetila Potočare i cijeli dan se družila sa Majkama Srebrenice. Ne mora to sve biti ni političko licemjerstvo, jer sigurno svaki bosanski musliman, bio političar ili ne, saosjeća sa sabraćom Srebreničanima. Ali, ovo je zakašnjelo pranje savjesti kod Izetbegovića nakon što je postao svjestan šta je učinio kad je simulirao podizanje Tužbe protiv Srbije pri Haškom tribunalu za agresiju i genocid u Bosni Hercegovini. Zbog tog izdajničkog čina on ne bi trebao dolaziti u Potočare, niti se obraćati živim Srebreničanima u ime njihovih žrtava. Jer nema tog čina kojim može iskupiti tu svoju grešku, koju je uzgred rečeno, već javno priznao. Problem je što nema hrabrih živih Srebreničana da mu to kaže u lice.

Rezimirajući komemorativni skup u Srebrenici medijski izvještači obično poentiraju kako sa prvim akšamom zavlada tišina među bijelim nišanima u Potočarima. Svi se vrate kućama i nastavljaju svoje živote. Tako se nastavlja i politički život. U kojem smjeru bi se mogao okrenuti možda može poslužiti upravo ovaj osvrt na Srebrenicu. Zato bi mogao poslužiti osvrt na ponašanje Zorana Milanovića koji je pohodio Bosnu i Hercegovinu upravo u vrijeme komemoracije u Potočarima. Nosio je bijeli cvijet na reveru u znak solidarnosti sa žrtvama genocida. Dao je korektnu izjavu o Srebrenici, a sve ostale političke poruke odnosile su se na (ugrožena) prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kakve god da su njegove izjave, a mnogima se ne sviđaju, one će biti predmet nužnog dijaloga između Hrvata i Bošnjaka u narednom periodu. U tom smjeru će sigurno ići politički procesi u Bosni i Hercegovini. Nadati je se da će Hrvati uzeti pouku od susjeda Crnogoraca i Albanaca i da će korigirati svoju politiku prema Bošnjacima. Kao što su to za svoje dobro učinili Albanci i Crnogorci!