Kliker.info

Nekada žustar i vrlo angažiran, pisac Nedžad Ibrišimović nekoliko posljednjih godina živi u osami, u selu Popovići kod Ilijaša. Tamo je, kaže, pronašao svoj mir. Povučen od književnih i izdavačkih krugova, odlučio je nedavno da samostalno objavi "Ugursuza", kultni roman napisan prije 41 godinu. Istovremeno, na turski je preveden njegov posljednji roman "Vječnik", a Akademija nauka i umjetnosti BiH, čiji je Ibrišimović član, priprema prijevode na druge jezike.
Borac sa Dobrinje             Kako danas živi i razmišlja o Bosni, zemlji u kojoj je ispisao knjige kojima bi se i mnogo veće nacionalne književnosti ponosile, Ibrišimović govori u vrlo otvorenom intervjuu za "Dnevni avaz". 

Kad bi se "Vječnik" trebao pojaviti u Turskoj i kakva su Vaša očekivanja od ovog prijevoda?

– Jedna od najvećih izdavačkih kuća u Turskoj "Timaš" odlučila je objaviti "Vječnika" na turskom jeziku. Prevođenje je povjereno dr. Suatu Engüllü, prevodiocu koji je 2007. preveo s bosanskog na turski moju priču, roman i dramu istih naslova "Karabeg" u jednoj knjizi i koja je te godine objavljena, u, mogu reći, luksuznom i lijepom izdanju, u turskoj pokrajini Sakarya Valiligi. Kada će "Vječnik" izaći u Istanbulu, ne znam, ali kad god izađe meni će biti drago da će, ako ništa drugo, čekati evropsku recepciju u zemlji koja je sevep mome islamu. Naravno, volio bih da tu evropsku recepciju, koju, evo, očekujem već pet godina, "Vječnik" dočeka negdje i u arapskom jeziku.
Šta hoću time da kažem? Najprije to da pretpostavljam da će "Vječnik" naići na teškoće u čitanju kod turskog čitaoca. Te teškoće imao je i bosanski čitalac. Međutim, kako osjećam da, kao pisac, pripadam evropskom književnom obzoru, očekujem da će "Vječnik" biti najbliži evropskom čitaocu bez obzira što ga je napisao musliman. Uprkos čak i tome što je Evropa posljednjih nekoliko decenija sklona tome da preferira romane svake osobe koja, napustivši neku islamsku zemlju u svojoj knjizi napada ili politiku, ili islam zemlje iz koje je emigrirala, ili otišla u dobrovoljno izgnanstvo. A zašto sve to? Pa, narodski rečeno, zbog obraza! Prvi korak ka evropskom čitaocu učinjen je prije dvije godine kada je "Vječnik" objavljen u Zagrebu. I ja sam, iskreno rečeno, očekivao istinsku književnu recepciju svoga romana. Ali "Vječnik" u Zagrebu, čini se, nije pročitan nikako, iako ovdje u Bosni imam prijatelje pisce Hrvate koji su književno vezani za Hrvatsku: Ivanković, Lovrenović, Stojić, Jergović. Očekivao sam i književni odgovor i iz Beograda, ali iz Beograda su tri kritičarke izaslanice na veoma surevnjiv način pisale o mom romanu. Usput rečeno, zanimljivo je da su kritičari listom uočili poštovanje koje autor u "Vječniku" gaji prema islamu, a da, recimo, nikad nisu uočili ateizam i bezvjerje koje M. Selimović gaji u "Dervišu i smrti". Valjda se to i ne radi. Stalo mi je da to kažem, jer su mnogi kritičari, nažalost, zastali samo na tom sloju romana "Vječnik", iako roman, dabome, ima i druge slojeve.

Zašto ste "Ugursuza" objavili Vi, a ne neki izdavač?

– Pa da mi je knjigu objavio neki izdavač, dobio bih honorar od, u vrh glave, tri hiljade maraka, ovako se nadam da ću zaraditi više, i to je sva mudrost i svi razlozi, jer knjige pišem užasno sporo i nemam novih knjiga.
   
Vaš kolega Abdulah Sidran ispričao je gorku anegdotu o tome kako je posudio 20 KM od sina da bi kupio "Ugursuza" koji ste Vi lično prodavali. Kada bih Vas pitala kako živite, da li bi odgovor bio sličan?

– Mene je taj gest Abdulaha Sidrana i ganuo i obradovao, obradovao što sam prodao knjigu, a ganuo što je to bio iskren, prijateljski gest kolege po peru. Što se tiče kako živim, hvala Allahu, dž. š., živim dobro i lijepo, u zdravlju i rahatluku, nikome nisam dužan ni feninga, a dokle će to tako biti, ne znam. Uostalom, ja sam cio život i živio dan za komad.

Inicijativu Društva pisaca BiH o zaslužnim penzijama, a na čijoj listi ste se prvenstveno trebali naći Sidran i Vi, Vijeće ministara BiH nije nikad usvojilo. Kako to komentirate?

– Niko od novinara koji su prisustvovali konferenciji za štampu u povodu te inicijative Društva pisaca BiH nije prenio jedan dio moje izjave koju sam dao taj dan, što mi je, naravno, žao. Svi su prenijeli samo to da se moja mizerna penzija javlja u likovima književnika Ive Andrića i Nikole Šopa, što ukupno izađe tri stotine maraka mjesečno. Ali, ja sam taj dan rekao ne da mi ne treba specijalna penzija, nego se odričem i ove koju imam, samo ako bi društvo u cjelini poduzelo brigu o knjizi.
Naravno da bi to bio ogroman posao, ali svaka normalna država to radi, s manje ili više uspjeha, dok naša to ne radi nikako. Ne mogu se, recimo, samo ministarstva za kulturu baviti knjigom, to moraju činiti svi segmenti društva. Šta god bi se učinilo za knjigu bilo bi primjereno, ne postoji loša ili glupa reklama za knjigu. Kada bi se društvo u cjelini brinulo o knjizi, pisac u svemu tome bio bi najmanji problem. U tom smislu, od bezbroj stvari koje bi trebalo učiniti, odavno zagovaram dvije. Jedna je da se ukine ili promijeni onaj član Ženevske konvencije o autorskim pravima koji kaže da se autorska prava književnika gase pedeset godina nakon njihove smrti, i da se oformi svjetska i nacionalne banke za pomoć piscima od tih ugašenih autorskih prava.
Druga je da se pažnja javnosti usmjeri na čitaoca, a ne na pisca, jer je čitanje isto tako složen proces kao i pisanje, a ta činjenica je potpuno skrajnuta. Bilo bi možda mnogo svrsishodnije da je ovaj intervju obavljen s nekim čitaocem neke moje knjige, a ne sa mnom.
Kako sada stvari stoje, takvog čitaoca je nemoguće naći. Što se tiče Vijeća ministara, iz ove moje, žablje perspektive građanina koji hodi zemljinim šarom, mogu samo pretpostaviti da su to tamo nekakvi odlučni ljudi, hrabri, pametni i uljudni i, prirodno je nadati se, još ponajbolji ljudi koje ova zemlja ima, a kako doseći njihovu milost i razumijevanje, to ne znam. Ali, čini mi se da bi za jedan jedini svoj automobil Vijeće ministara moglo riješiti pitanje o kojem nas dvoje ovdje naklapamo. Što se tiče same knjige, čini mi se da je knjiga sada samo u rukama nastavnika i profesora jezika i književnosti po školama i fakultetima i jedino bi njima trebalo odati svako priznanje i svaku zahvalnost.

Očekujete li Vi uopće da Vam se država oduži za bilo šta? Da Vam se oduži za vrhunsku literaturu, za činjenicu da ste stali u odbranu države na početku agresije, da ste u izoliranoj Dobrinji vodili "Preporod" i kulturom se odupirali ratu?

– Bio sam borac Treće čete, Prvog bataljona Dobrinjske brigade i, gotovo da ne razumijem Vaše pitanje. Koliko se sjećam, niko od nas nije očekivao nikakvu zahvalnost ni od koga. Jest se jednom jedan borac bunio što nije dobio kalodont, ali je prestao kada mu je jedan drugi borac rekao da zdravi zubi niču sami od sebe i da mu kalodont neće mnogo pomoći. Mene nisu mnogo izlagali pogibelji, iako si mogao poginuti kad god hoćeš, sami borci su me štitili, dali su mi jedan stolić u ćošku da pišem, bilo im je drago da sam s njima. Ne tražim ja od države ništa, ja državi nudim da se mnome okoristi, ali to ona, izgleda, ne umije.

Bili ste dugo godina jedan od članova SDA, poslanik u Skupštini KS. Jeste li zaledili političke aktivnosti i zašto?

– Izgleda da sam svoju političku kartu potrošio. Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović me je upitao da li ja to mogu, i ja sam rekao da mogu, ali sam se, izgleda, precijenio. Dok sam SDA osjećao kao općenarodni pokret, još je nekako i moglo, ali kada je SDA ušla u složene političke odnose, ja sam se zbunio i izgubio, bilo je to prekomplicirano za mene. Dok sam bio poslanik u Kantonalnoj skupštini, gledao sam kada će jedan ugledni poslanik iz moje stranke dići ruku, pa bih je i ja dizao, uvijek sam sjedio iza njega, inače, ništa nisam razumio.
Sjećam se da me je zbunjivalo i to kada bih vidio na licima članova neke druge stranke u Skupštini likovanje što je prošlo nešto njihovo, a ne nešto naše, jer sam se čvrsto držao uvjerenja da se sve stranke, bez obzira što su različite, bore za opće dobro zemlje, za opće dobro svih nas. Danas apsolutno ništa ne razumijem. Ali se sjećam da isto tako ništa nisam razumio ni kada je 1992. godine počela agresija na BiH, sve dok jednom, kroz prozor svoga stana na Dobrinji, nisam ugledao prvog borca sa zelenom micom na glavi i puškom u ruci. Tad mi je sinulo. Ne znam šta bih sada trebalo da ugledam pa da mi opet sve bude jasno.
 
U odnosu na druge zemlje iz okruženja ostali smo u zaleđini zbog viza, na sceni su nesposobni političari koji se bore za vlastite interese ili interese ne jednog nego tri posebna naroda. Živimo u siromašnoj i nesređenoj državi. U čemu ovaj bošnjački, pa i bosanski narod može pronaći zrnce, uvjetno kazano, kolektivne sreće?

– Posljednje godine rata 1995. Sarajlije su još uvijek ubijane pod opsadom, a UN je skinuo zabranu Beograđanima da putuju u inozemstvo. To se, eto, na neki način opet događa i ponavlja. Ja bih volio da naš Bosanac digne glavu, da ne gleda samo u to par koraka svoje bašče pod nogama; treba mu ponuditi posao, nešto što će ga pokrenuti, izbiti mu iz glave taj nevjerovato ponižavajući ideal penzijice. Pet stotina hiljada Bosanaca radi, pet stotina hiljada Bosanaca ne radi, pet stotina hiljada Bosanaca živi od penzijice i pet stotina hiljada Bosanaca sanja da dobije penzijicu. Ta, to je ponižavajuće. Ali ima i pet stotina hiljada Bosanaca koji su nalik na Tanovića, Džeku, Berbera… Iako je Bosna zemlja mala, takvih Bosanaca, kao što su Tanović, Džeko i Berber, ima koliko hoćeš za izvoz po cijelome svijetu, pa i za Srbiju (Ivo Andrić, Meša Selimović, Emir Kusturica…).

Potpuno ste se povukli iz javnog i društvenog života. Je li to zbog mira koji Vam je potreban, umora od društvenih događanja, ili možda zasićenja od nekih ljudi?

– Od svega pomalo. Oduvijek sam se kao pisac osjećao nelagodno u javnom životu i to se u suštini nije promijenilo, niti će. Mnogi pisci nikada se nisu ni pojavljivali u javnosti, kao recimo: Selindžer (Sallinger) Lem, Traven. Ali, čini mi se da je posljednjih desetak godina u nas javnost u dobroj mjeri sama sebi oduzela to što se zove javni i društveni život.
Nikada nijednom čovjeku sasma ne zatvaram vrata svoje duše. Znam mnogo prekrasnih, divnih i izvrsnih i ljudi i žena. Može mi se ne dopasti poneki čin, ili gest nekog čovjeka, ali ga ne mogu odbaciti cijelog. Što se tiče sela pokraj Ilijaša, bolje rečeno ponad Ilijaša, do sela vodi asfaltirani drum, ima kanalizaciju, gradsku vodu, struju. Razlozi zašto sam u selu ponad Ilijaša su porodične prirode. Ali jednom sam u bašču te svoje kuće u selu doveo dvojicu fakina, sjeli smo i razgovarali. Njima se veoma dopala i moja kuća i moja bašča. Rekao sam da sam tu zato da bih tu mogao da pišem, a oni su obojica uglas odgovorili: "Ih, pa i mi bismo mogli ovdje pisati!"
   
Vaše jedine društvene aktivnosti su književna druženja sa djecom u osnovnim školama. Ne družite se s kolegama, ne posjećujete okrugle stolove, književne večeri…

– Za sve to bi mi bilo potrebno jako mnogo vremena, a ja ga imam sve manje.

U javnosti je Vaš najbolji zastupnik Sidran koji je ulazio u polemike zbog činjenica da Vam je uskraćena nagrada "Meša Selimović". Vi ste prešutjeli i kad je taj slučaj u pitanju.

– Ovo mi je prilika da se javno Abdulahu Sidranu najusrdnije i najljepše zahvalim za njegovu otvorenu potporu "Vječniku". Njegova odbrana "Vječnika" za mene je ogromna satisfakcija, veća i od dobitka nagrade, i ja sam mu zauvijek zahvalan. Iako Sidran nije jedini pisac koji je javno osporio odluku žirija, iako se po toj osporavanoj odluci žirija mogu gonetati i druga dublja i šira značenja o književnosti kod nas i prilikama u kojima živimo i pišemo, ja, kao jedan od najužih kandidata za nagradu, ipak, nemam pravo osporavati autonomiju onih koji su u jednom trenutku donijeli svoju odluku za koju drže da je ispravna. Svako će odgovarati za svoj rad, u umjetnosti vrijeme ima ogromnu ulogu, a umjetnina, ako je umjetnina, nije jednokratna i niko ne može činiti nasilje nad jedinstvenim bićem umjetnosti, jer ona, hotjeli to ili ne hotjeli, pripada svim ljudima bez razlike.   

Sidranova veličina

U književnim krugovima se smatra da je inače Sidran skloniji Vama negoli Vi njemu. On za Vas ima samo riječi hvale, dok ste Vi znali biti kritični prema njemu, naročito se pamti Vaša izjava o njegovoj drami u "Zvorniku ja sam ostavio svoje srce". Jeste li pomislili da biste mogli izgubiti sagovornika i prijatelja?

– Niko ne posjeduje istinu ni o čemu, ali zato svako može biti iskren. Bio sam kritičan prema Sidranovom tekstu, predstavu nisam gledao, a to mogu biti dvije različite stvari. Osnovno je da li je neka kritika izrečena sa zlom ili dobrom namjerom. Sve se, doduše, može, što bi moja rahmetli mati govorila, lijepim kazati. Nisam ni jednog trenutka pomislio da bih ga zbog toga mogao izgubiti kao sagovornika  i prijatelja. Sidran je u ovom slučaju samo potvrdio svoju veličinu kao čovjek, kao pisac i kao prijatelj. On je za mene u mnogim bitnim i konkretnim prilikama učinio mnogo više nego ja za njega, ja ne znam jesam li za njega učinio išta. Pa ipak, ako je tačno da je on skloniji meni nego ja njemu, duboko sam postiđen, ali ja ne vjerujem u to. Ima koješta o čemu ne mislimo isto i to je sve. Ja se istinski divim njegovom pjesničkom majstorstvu.

Ja sam samo jedan prosječan džematlija

Jesu li teme kao što su derviši iz Konje, a kojima se posljednjih nekoliko godina bavite u literaturi i likovnoj umjetnosti, upravo odraz stadija duhovnosti u kojem se Vi nalazite?

– Ne znam da li ću na ovo Vaše lijepo i dragocjeno pitanje umjeti adekvatno odgovoriti. Ono zaustavlja i obuzima cijelo moje biće i zahtijeva da smiren pogled spustim u dubine svoje intime ne bih li kao odgovor imenovao okosnicu koja se odozdo uzdiže. Ali, najprije ću razočarati sebe, pa onda Vas. Na iskustvo derviša, možda jedine dopustive smrti, ja se zapravo ne usuđujem pomišljati. Nažalost, ja sam samo jedan prosječan džematlija mrakovačke, ilijaške, podgoričke, župčanske, ili lješevske džamije, a kako koji dan, bojim se da više neću biti ni džematlija, nego samo džumatlija.

Zaštitio bih Dostojevskog od filma

Mnogi su se zabrinuli za budućnost književnosti usljed popularizacije filma, televizije i interneta, ali se ona izborila s njima.

– Ne shvatam baš sasvim jasno vrstu Vašega straha, ali sami Bog je riječ zaštitio perom i knjigom. Knjiga je svemu temelj. Film postoji samo na klasičnim odlikama književnosti, mada je, paradoksalno, sam scenarij sumnjiva literarna tvorba. Uvjerivši se da bez dobre književne podloge nema ni dobra filma, Akira Kurosava, naprimjer, najzad je posegao za vrhunskim književnim djelima Šekspira i Dostojevskog. Što se mene tiče, ja bih ipak obojicu, i Šekspira i Dostojevskog, zaštitio od filmovanja, pogotovo ovog drugog.      

Glumci su kod mene zaštićena pastva
   
– Eto, zanimljivo je, sklon sam ponekad izreći i oštar sud o nečijem književnom djelu, ali nikad ne bih uputio ni najblažu kritiku nijednom ni najbeznačajnijem glumcu neke gotove, postavljene predstave. Oni su kod mene apsolutno zaštićena pastva. Onaj ko voli teatar, zna kakva je to ljubav. Nažalost, nakon "Wolanda u Sarajevu" udaljio sam se i od pisanja drama i od pozorišta i ne znam šta se zbiva na našim teatarskim scenama. Znam samo da se događa nešto nedopustivo, gašenje mostarskog pozorišta.   Anila Gajević (Dnevni avaz)