Kliker.info

Mustafa Čengić (73), autor knjige „Alija Izetbegović, anđeo mira ili jahač apokalipse“ završio je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je urednik TV Sarajevo i jedan od prvih voditelja TV dnevnika; republički savjetnik u Predsjedništvu SRBiH, zamjenik a potom i savezni sekretar za informacije u posljednjoj jugoslovenskoj vladi Ante Markovića; tvorac nezavisnog TV kanala Yutel; savjetnik za medije u OHR-u i utemeljitelj OBN televizije; direktor Centra za edukaciju i razvoj nastavnih tehnologija u Sarajevu. Danas je penzioner. Jedan je od obnovitelja Gorske službe spašavanja u Sarajevu i njen predsjednik; autor knjige „Hodanje – zdravlje i zadovoljstvo“. Autor je znanstvenog rada „Vještina pisanja“ koji je preporučen kao literatura na brojnim katedrama i univerzitetima u BiH. Čengić u intervjuu za bh. novinsku agenciju Patria otkriva čime se vodio dok je pisao knjigu, o odnosu s Alijom Izetbegovićem, o agresiji na BiH…

Patria: Ne sjećam se da je neka knjiga toliko uzburkala duhove kao vaša o prvom predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću. Jeste li, možda, lično poznavali Aliju Izetbegovića?

Čengić: Da, poznavao sam Aliju Izetbegovića. Prvi put sam ga upoznao prije rata kada mi je ponuđeno da budem direktor TV Sarajevo. Tri puta smo u ratu razgovarali u četiri oka: kada sam mu predložio i obrazložio potrebu sazivanja svebošnjačkog sabora; kada me je primio da razgovaramo o situaciji u  Gornjem Podrinju i kada me je pozvao da razgovaramo o mogućnosti moga angažmana u okviru Stranke demokratske akcije. Nekoliko puta sam u užem krugu opozicionih lidera, na njegov poziv, prisustvovao razmjeni mišljenja u Predsjedništvu BiH o nekim aktuelnim problemima.

Patria: Kad danas pogledate svoju knjigu u cjelini: Jeste li prvog predsjednika Izetbegovića „slikali“ više crno nego bijelo?

Čengić: Nije mi bila namjera ni jedno ni drugo. Ni crno ni bijelo.  Nisam unaprijed odredio boju koju   ću koristiti. To su prije mene mnogi praktikovali, ja nisam.  Nisam imao predubjeđenja i unaprijed stvorene zaključke koje treba dokazivati i podržavati. Pošao sam da tragam za istinom sa nulte tačke… O čemu god da sam pisao nastojao  sam da nađem razumijevanja za položaj u kome se Alija Izetbegović nalazio, pokušavao sam da razumijem sve muke kojima je bio izložen. Definitivno, moja knjiga nije proizvod zle namjere, nego nastojanja da se otkrije istina, da se raspakuje mit koji Bošnjacima sprečava da misle svojom glavom.  Da se oslobođeni tog mita i Velike laži okrenu budućnosti umjesto što su zaronjeni u prošlost. Stranka demokratske akcije, na čelu sa biološkim Izetbegovićevim nasljednikom, jednu ogromu izmanipulisanu, nezrelu i neobrazovanu bošnjačku masu    nastoji  što duže zadržati u zatočeništvu Velike laži na osnovu koje se održava na vlasti. Da nije mita o Aliji, Stranka demokratske akcije bi se već odavno našla na političkim marginama jer nema šta da ponudi, jer se istrošila i jer je ogrezla u u lopovluk i nemoral. Istina ne zavisi od mnoštva i trenutne snage koja nameće i podržava Veliku laž. Kad – tad sve dođe na svoje.

Patria: Mislite li da nije bilo Izetbegovića na vlasti da su se rat i agresija mogli izbjeći?

Čengić: Mislim da je jedino pravo pitanje da li je Srbija mogla izbjeći sukobe, da li je morala započeti rat izvan svoje teritorije i voditi ga zbog problema koji su bili u potpunom nesrazmjeru sa posljedicama koje je rat sa drugim jugoslovenskim narodima izazvao.  Dugo godina, pa i danas, najvažnije velikosrpsko političko pitanje je dokazivanje da su drugi narodi započeli rat i prvi krenuli u rušenje Jugoslavije. Činjenice neumoljivo govore sasvim suprotno. Mislim da sam u knjizi donio nepobitne dokaze da se Srbija spremala za rat i da ga je započela.

Za Miloševića i Tuđmana  budućnost Bosne i Hercegovine je bila stvar odluke Srba i Hrvata. Tek nakon referenduma o nezavisnosti Izetbegović je postao treći igrač, treći politički geometar koji je nedostajao u Karađorđevu.

U knjizi se nisam trudio da direktno odgovorim na određena pitanja, pa ni na ovo koje ste mi postavili: je li Izetbegović mogao da utiče hoće li ili neće biti rata. Međutim, dao sam dokaze da je mnogo štošta moglo i moralo biti drugačije. Na čitaocima je da na osnovu argumenata presude Izetbegovićevu ulogu… Da je pripremio građane Bosne i Hercegovine na ono što ih čeka, da im je jasno i glasno kazao ko su mu neprijatelji, da je nastupao kao predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine itd., itd., sve bi bilo drugačije. Što se tiče rata on ga je mogao izbjeći samo da su Bošnjaci bili spremni da pognu glavu. Oni to nisu bili spremni uraditi  zato što je Izetbegović presudno uticao da to ne učine. Međutim, nije im jasno i glasno kazao šta ih nakon referenduma čeka. Veoma je dobro znao da referendum znači rat, da znači krv do koljena, ali to saznanje nije podijelio sa narodom – a morao je.

Najgore u svemu tome je što je Izetbegović   odmah nakon referenduma nastavio razgovore o podjeli zemlje a na to nije imao pravo. Nakon što se narod izjasnio za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu niko poslije toga nije imao pravo tu odluku poništiti… Rat je bio besmislen i Izetbegović je bio jedan od onih koji su ga obesmislili, ako se za bilo koji rat može kazati da je smislen. Apsurdno je da su Bošnjaci, faktički, vodili rat za podjelu zemlje, a da toga nisu bili svjesni.

Patria: Dugo sam se bavio dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine. Ako neki ljudi tvrde da je Izetbegović dijelio Bosnu, pitam se šta mu je ostalo da podijeli nakon POLITIKE ZLOČINA Tuđmana i Miloševića i Karadžića i Bobana?

Čengić: I vi, kao i mnogi, pitanje podjele Bosne i Hercegovine svodite na pitanje količine zemlje, veličinu teritorije koju je neko u toj podjeli dobio. Ako se stvar postavi tako onda se politika podjele ne dovodi u pitanje, ne dovode se u pitanje njene posljedice, ona postaje pravo i jedino rješenje, samo se u pitanje dovodi je li posjed pravedno podijeljen. Izvinjavam se, ali ja sam tako shvatio vaše pitanje. Možda ste mislili nešto sasvim drugo. Da je Alija Izetbegović dijelio Bosnu i Hercegovinu to je notorna istina. Postavlja se samo pitanje čvrstine alibija koji je on stvorio: da nije mogao drugačije. Da je tako moralo biti.

Patria: Gdje bi „smjestili“ Izetbegovića kad ga poredite sa Miloševićem i Tuđmanom?

Čengić: Veličina Alije Izetbegovića ponajprije se može istaći u njegovom poređenju sa partnerima sa kojima je potpisao Dejtonski mirovni sporazum, Miloševićem i Tuđmanom. Svako poređenje ide mu naruku. On je samo u tom kontekstu veliki čovjek. On je svoj despotizam izgradio na sasvim drugi način. Despotizam koji su izgradili Tuđman i Milošević temeljio se na ideji o „Velikoj Državi“. Alija Izetbegović je svoju političku moć utemeljio na Velikoj Ideji. Milošević i Tuđman su svoj despotizam provodili klasičnim metodama, nametali su ga policijskom i vojnom silom, podržanom državnim propagandnim aparatom i medijima. Alija Izetbegović je svoj despotizam gradio na netipičan način, prividno nenasilno, stvarajući kult ličnosti kao dobar i uljudan čovjek, prijatan i prirodno zbunjen i nesiguran, ophrvan kataklizmom, kao nemoćan miroljubivi partner naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja.

Kroz istoriju su svi despoti tražili opravdanje za neprimjerenu moć kojom su raspolagali. Milošević i Tuđman su je nalazili u nacionalnoj istoriji, u nepravdi i apokaliptičnoj opasnosti kojom su izloženi njihovi narodi. Alija Izetbegović se priklonio onim moćnicima koji su svoju misiju pravdali voljom Božijom. Da bi predstavio svoju budućnost svaki je despot prvo morao da predstavi svoju sadašnjost. Milošević i Tuđman su je predstavljali riječima iz kojih je izvirala netrpeljivost i mržnja. Alija Izetbegović se nije spustio na tako niske grane i zadovoljio se nastojanjima da sadašnjost predstavi što mizernijom i nesigurnijom. Slikajući sadašnjost Milošević i Tuđman su u toj slici nastojali da pronađu alibi za sve što su kasnije učinili. Alija Izetbegović je u toj slici nastojao da stvori alibi za ono što nije učinio, a što je morao učiniti da bi ispunio svoja obećanja.

Za razliku od Miloševića i Tuđmana koji su bili  klasični despoti i direktno kontrolisali cijelo društvo i državu, Alija Izetbegović je svoj despotizam ispoljavao preko povjerljive njemu do kraja odane grupe koju je on kontrolisao, a ona je dalje kontrolisala društvo. Njegov despotizam je bio dislociran. On nije morao da kontroliše cijelo društvo nego vladajuću vjersku grupu. Zato njegov despotizam nije ni bio toliko očigledan i napadan, nego skriven i umiren, mnogo bliži vjerskoj strpljivosti, upornosti i demagogiji,  nego  bučnoj i zapaljivoj retorici i nepomirljivosti. Milošević i Tuđman su kao klasični despoti svoj despotizam temeljili na strahu i odmazdi, na strahovladi. Alija Izetbegović je svoju grupu političkih istomišljenika i povjerljivih ljudi proširio sa kriminalnim formacijama sa kojima je ostvario vrlo bliske odnose.

Patria: Kao jedan od loših poteza Izetbegovića  tretirate ostavljanje SDS-a na vlasti i pored prijedloga Holbruka da se ta stranka ugasi. Neko Vam može reći i da je alternativa bio Milorad Dodik, što se kasnije i potvrdilo. Kad je u pitanju zabrana djelovanja SDS-a, opet slijedi pitanje: Šta se time htjelo? Da li je bio cilj demokratizirati genocidnu tvorevinu?

…Zdrav razum ne može prihvatiti kao dobronamjerno i moralno Izetbegovićevo odbijanje američkog prijedloga da se Srpska demokratska stranka, kao teroristička organizacija, skloni sa političke scene. Je li to bio strah i za vlastitu političku budućnost ili ustupak zločinačkoj organizaciji koja je za njega odradila prljavi posao razgradnje Bosne i Hercegovine? Najprije će biti da Alija Izetbegović nije mogao da izađe iz političke šeme koju je sam stvorio, da druge vizije nije imao, da je bio ograničen svojim zabludama o uređenju Bosne i Hercegovine kao države slobodnih nacija, umjesto slobodnih građana.

Još ubjedljivija od ovih nagađanja je pretpostavka da je oživljavanje tronacionalne   koalicije bilo vezano za dovršenje započetog posla državne razgradnje i teritorijalne podjele u kojoj islamsko društvo dobija svoj prostor. U tom kontekstu treba tumačiti i njegovu poslijeratnu izjavu da on najbolje i najlakše sarađuje sa Momčilom Krajišnikom, koji je već tada  bio siguran kandidat za Hag… Gdje se izgubilo dostojanstvo i ponos o kome je Izetbegović održao lekciju Biljani Plavšić na sjednici Predsjedništva u januaru 1992. godine: „Ponosan čovjek sve može, ali pognuti glavu ne mogu, makar ostao bez glave. Poget glave nećemo, makar ostali bez nje… Ponos i dostojanstvo ne mogu dalje da trpe!“

To je bio njegov lični izbor. Može li se sve to uklopiti u sliku bošnjačkog lidera Zdrav razum ne može a da se ne upita šta je to, osima antikomunizma, moglo toliko čvrsto vezati Stranku demokratske akcije sa Srpskom demokratskom strankom ako su im politički ciljevi zbog kojih su poveli rat bili potpuno suprotni? …Političke koalicije nastaju i nestaju na političkim integracijama i dezintegracijama. Prva koalicija između SDA, SDS i HDZ bazirala se na zajedničkom interesu osvajanja vlasti. Kako je onda mogla da nastane druga koalicija ako su se u nju ujedinile nepomirljive snage dezintegracije i integracije? Je li ikako moguća normalna politička koalicija između partnera koji imaju potpuno različite poglede na budućnost i ustrojstvo države? U bh. slučaju sva čuda i nelogičnosti su moguća. Druga, poslijeratna koalicija se bazirala na zajedničkom političkom interesu zadržavanja vlasti po svaku cijenu i udruženom zločinačkom poduhvatu pljačkanja svega što se moglo opljačkati.

Patria: Ne možete osporiti da je Izetbegović omiljen među Bošnjacima. Koliko je omiljen pokazuje i dvostruki izbor njegovog sina za člana Predsjedništva, jer ogroman broj ljudi glasa samo se sjećajući svog prvog predsjednika. Jeste li imali negativnih reagiranja na Vašu knjigu? 

Čengić: Itekako, ali od ljudi koji nisu pročitali knjigu, nacionalističkih uspaljenika i fanatika koji nisu u stanju da zdravo rasuđuju, za to nemaju ni znanja ni kulture. Sve se to dešava u komentarima na elektronskim medijima koji su objavili osvrte na moju knjigu.

Jedan od najvažnijih ciljeva koje sam sebi postavio jeste da izazovem reakciju, da ohrabrim dalje traganje za istinom i dijalog  svih strana o pitanjima koja su bolna i osjetljiva i samo su  prividno stvar prošlosti i historije. To su pitanja naše sadašnjosti i budućnosti. Cilj mi je da se Velika laž na kojoj se zasniva moć jedne degenerisane političke grupacije  prvo raspakuje, a potom o njoj počne slobodno govoriti i raspravljati kako bi se potpuno demistificirala. Zato sam nastojao da sva poglavlja u ovoj knjizi ostanu dovoljno otvorena i za suprotnu argumentaciju.  Klonio sam se tvrdih zaključaka i ocjena koliko je god to bilo moguće, prepuštajući čitaocima  da na osnovu priloženih dokaza sami prosuđuju.

Patria: Kritičari će vam reći: Knjiga poput Vaše nije objavljena u Hrvatskoj o Tuđmanu ili u Srbiji o Miloševiću. Jesmo li demokratskiji narod i država od naših komšija?

Čengić: Knjigu sam hiljadu puta odbolovao ophrvan istim pitanjem koje ste mi postavili. Da toga nije bilo završio bih je mnogo brže. Sve u svemu, trajalo je dvadesetak godina. Knjigu sam započinjao, pa prekidao, opsjednut brojnim dilemama. Sumnjao sam u svrsishodnost i domete ovakvog rada. Bio sam svjestan ograničenja koja proizilaze iz opšte društvene apatije, kulturne i obrazovne zapuštenosti ogromne većine koja se ne druži sa knjigom, većine koja nije pripremljena za kritičko sagledavanje naše prošlosti i stvarnosti, ali je veoma spremna da se žestoko obračuna sa svima koji se usude  narušiti nacionalističke stereotipe. Više sam se, dakle, mučio sa ovim dilemama nego sa samim sadržajem ove političke studije.

Teretila su me i sljedeća pitanja: Je li došlo pravo vrijeme za ovakav rad? Treba li baš Bošnjaci da prvi počnu sa ovom mentalnom higijenom? Treba li sačekati da taj proces započnu oni koji nose mnogo veći teret stvaranja i održavanja svoje Velike laži pod kojom su izvršeni teški zločini i genocid, oni koji svoju veliku laž o ugroženosti i nemogućnosti zajedničkog života i danas održavaju, podstiču i realizuju? Danas sam sasvim siguran da je pojava ove knjige prednost, nikako mana.

Patria: Ljudi će vam odmah dati za pravo kad govorite o pljačkaškoj tranziciji i kriminalnoj privatizaciji. Zar nije upravo Izetbegović upozoravao na karijeriste i lopove u redovima SDA?

Čengić: Jedno je pričati priču koju narod želi čuti, a drugo je tu priču pretvoriti u političku praksu. Pomanjkanje u procjeni silogističke povezanosti između teorije i prakse je jedna od najozbiljnijih, bazičnih grešaka, koje narušavaju modernu ideologiju. Pri tome je glavni problem sakriven u pitanju: kako i da li proklamovani principi odgovaraju činjenicama i kako zaključci zadovoljavaju potrebe određenog problema. U slučaju Alije Izetbegovića osnovni problem se javlja u kontradikciji između proklamovanih političkih ciljeva (principa) – sa jedne strane i političke prakse – sa druge strane. Principi koje je javno proklamovao Alija Izetbegović su bili čvrsti, sazdani na istorijskom iskustvu i modernim demokratskim stremljenjima. Međutim, čak i kada su principi čvrsti, nije dovoljno samo ih promovisati. Principi se moraju na ispravan način primijeniti na problem koji je u pitanju, inače se mogu izroditi u svoju suprotnost. U slučaju Alije Izetbegovića to se i dogodilo. Njegova trgovina čvrstim principima i neprincipijelnost u njihovoj primjeni i odbrani donijeli su katastrofalne rezultate.

Patria: Prigovarate li SDA-u ili Izetbegoviću tuđmanizaciju bosanskog jezika? Da li se to može ticati njihove odgovornosti? 

Ne, to nije rezultat neke politike nego pomodarstva i kulturne neotpornosti. Dovoljno je bilo da Bošnjak u Beogradu provede tri mjeseca pa da proekavi. Moja dajdžinica Nada Zulfikarpašić bila je decenijama u Sarajevu učiteljica, ali se nikada nije odrekla svog govora, svoje ekavice.  Ja sam nekim prijateljima Hrvatima, koji su naglo preuzeli  novokomponovani hrvatski jezik u šali govorio, da im je uzaludan trud da se   jezički odvoje i pokažu   drugačijim. Svaku novu riječ koju državna hrvatska lingvistička mašinerija izmisli, za dva dana preuzmu primitivni bošnjački političari koji smatraju da je to nobles, kul, da ih to čini kao pametnijim i kulturnijim.