Kliker.info

U periodu između 1967. i 1976. godine, Matica Srpska iz Novog Sada i Matica Hrvatska iz Zagreba objavile su “Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika” u šest tomova.Držim tih šest debelih tomova na radnom stolu jer pisac nema boljeg prijatelja od rječnika svog maternjeg jezika.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Rodio sam se u epohi kad su mom maternjem jeziku razni mijenjali ime svako malo, a da ni mene ni druge njegove govornike niko uglavnom nije pitao ništa. U đačkim knjižicama i svim svjedočanstvima iz osnovne škole piše mi da sam učio srpskohrvatski-hrvatskosrpski. U svjedočanstvima iz gimnazije mi piše “maternji jezik”, a u fakultetskom indeksu “bosanski”. Na prvim stranicama mojih knjiga prevedenih na strane jezike, kao i ispod članaka i eseja objavljenih u stranim časopisima taj jezik takođe nazivaju raznim imenima, uglavnom bez konsultacija sa mnom.

Jedna od najljepših poslovica mog maternjeg jezika jest i ona koja kaže “Zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti”, što je, je li, zgodna varijacija na onaj Shakespearov stih zaslužan za naslov prvog (i najslavnijeg) romana Umberta Eca. Nije, dakle, najvažnije kako imenovati jezik, važno je koju tradiciju unutar tog jezika slijediš. Urednici mog rječnika su Mihailo Stevanović, Svetozar Marković, Svetozar Matić, Mitar Pešikan, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Stjepan Musulin, Pavle Rogić, Slavko Pavešić i Božidar Finka. Iza ovog teksta kao i iza drugih stvari koje pišem stoji taj rječnik i jezik čiji je to rječnik, i stvarno i metaforično.

Kad je prošle nedjelje krenula cijela medijska frka oko pojma “đikan”, obratio sam se svom rječniku. Na 820. stranici prvog toma ta riječ uredno postoji. Rječnik mi nude dvije definicije. Prva se odnosi na šaljivu upotrebu termina “đikan”, pri čemu on označava “rakiju od špirita, špiritulju”. Tu je i izvor: Rečnik srpsko-hrvatskog i nemačkog jezika Svetomira Ristića i Jovana Kangrge objavljen u Beogradu 1928. godine. Tu je i drugo značenje, rezervisano za pogrdnu upotrebu – “đikan” je, prosto, “četnik (u Drugom svetskom ratu)”.

Ko je zainteresovan, u šestom tomu Rječnika može da pronađe i nekoliko definicija četnika od kojih je jedna “pripadnik oružanih formacija koje su se za vreme NOB-a borile na strani nemačkih i italijanskih fašističkih okupatora”. U pravu je, dakle, Jahić kad kaže da riječ “đikan” on nije izmislio, samo što se time još plastičnije dokazuje njegov diletantizam.

Dovoljno je prelistati “Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika” i bilo koji od Jahićevih rječnika (ili drugih rječnika publikovanih u Sarajevu u posljednjih dvadesetak godina) i uvjeriti se u gotovo neopisivu razliku u metodologiji, naučnom nivou, elementarnoj pismenosti i leksikografskoj kompetenciji. Definicije “đikana” tu su samo jedna od mogućih ilustracija. Dževad Jahić je samo jedan od stotina i hiljada primjera vremena vladavine naturščika što je jedna od socijalno najpogubnijih posljedica raspada Jugoslavije.

U uređenom društvu on bi možda bio i solidan profesor nekog provincijskog univerziteta, ali sada kad je umislio da može da bude Samuel Johnson, genije i velikan koji će jednom narodu prvi da podari rječnik, to postaje istovremeno komično i opasno. U posljednja dva broja Dana Tarik Haverić je u nastavcima objavio briljantan esej (dio buduće knjige) o pojavi koju ovdje nazivam “vremenom vladavine naturščika”. U njegovom fokusu je stanovita Vahida Šeremet, no dio na koji ovdje želim da ukažem nema veze s njom. Haverić, naime, prepričava kako je u Sarajevu kupio “Tursko-bosanski rječnik” koji je zapravo “Tursko-srpski rečnik” Slavoljuba Đinđića, Mirjane Teodosijević i Darka Tanaskovića kome je neko skinuo korice i nalijepio nove s “lažnim” naslovom.

U tom smislu, meni se zbog budućih generacija čini da bi bilo bolje da je Dževad Jahić skinuo korice sa šest debelih tomova “Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika” i na njih nalijepio nove korice s naslovom “Rječnik bosanskog jezika” i svojim imenom. To bi nesumnjivo bio plagijat, ali društvena šteta bi zasigurno bila manja. U školama bi se koristio dobar rječnik, a Jahić bi dobio malo nezasluženih počasti, ali tu ne bi bilo ničeg tragičnog, ne bi bio ni prvi ni posljednji.

Priča, međutim, ne bi bila kompletna kad se ne bi potencirala i specifična vrsta licemjerja koju je slučaj Dževada Jahića razotkrio. Neki od medija i pojedinaca koji se sada tobože ograđuju od Jahića, nedavno su se žestoko isticali u “odbrani” bosanskog jezika od SANU u registru “divljega nacional-patriotizma, lišenog osnovnih znanja i elementarne naobrazbe” (I. Lovrenović). Ne ulazeći ovdje u sociolingvističku problematiku (što bi mogla da bude tema za poseban tekst), svako insistiranje na tome da je jezik koji većina Bošnjaka naziva bosanskim drukčiji od jezika koji većina Srba naziva srpskim, a većina Hrvata hrvatskim, legitiman je poziv raznim “jahićima” da taj jezik normiraju onako kako znaju i umiju.

Jahićev rječnik s lingvistikom nema nikakve veze, ali može da bude zgodan kao građa za neku studiju slučaja iz sociologije kulture. Studija bi se – u parafrazi jednog starog naslova Milovana Danojlića na koji se u pomenutom eseju poziva i Tarik Haverić – mogla zvati “Kako je đikan protrčao kroz leksikografiju”.