Kliker.info

Malo je stvari po kojima se tako jasno vidi provincijalnost i anahronost unutar bosanskohercegovačkog, a naročito sarajevskog, javnog života, koliko su to takozvane afere u i oko PEN centra Bosne i Hercegovine. Unazad nekoliko godina, masovni mediji svako malo komentarišu različite “skandale” vezane za tu bizarnu udrugu, a stvar je kulminirala u posljednjih nekoliko mjeseci s pričom o nesuđenom povratku Abdulaha Sidrana u članstvo PEN-a BiH.

Piše : Muharem Bazdulj Oslobođenje)

Podsjetimo, Sidran je, kao jedan od osnivača bh. PEN-a, prije nekoliko godina napustio ovu organizaciju nezadovoljan činjenicom da ga ona nije “branila” poslije optužbi da je bio među piscima koji su u ratno vrijeme pozivali na zločin i širili nacionalizam.Nedavno je poželio da se vrati, ispunio je administrativne uslove da se prijavi za članstvo, ali je na tajnom glasanju odbijen, kao i Džemaludin Latić i još neki pisci. Uslijedila je razmjena medijske vatre. S jedne strane PEN, odnosno skupina njegovih javno najvidljivijih članova, optužena je za klikaško-koterijsku vladavinu u ovdašnjem književnom životu, a usput i za antibošnjačko djelovanje, dok su iz PEN-a odgovorili da je Sidran amoralan i nekolegijalan, a da Latić “mrzi manjine i desničari” te da je “bježao i skrivao se dok su drugi patili u opsjednutom Sarajevu”, kao i da je “žigosao miješane brakove”.

Prije nego se vratim na meritum, jedna posve lična digresija. Nabrajajući u jednom intervjuu ljude koji bi, po njegovom mišljenju, trebali biti članovi bh. PEN-a, a nisu jer način izbora koji zahtjeva tri preporuke smatraju ponižavajućim, Abdulah Sidran je pomenuo i mene. Ne sporeći besmislenost i ponižavajući karakter traženja preporuka, naglašavam da član PEN-a BiH ne bih bio ni da me neko svečano pozove, bez traženja ikakve preporuke. Draga mi ona gručomarksovska da ne želim biti član kluba koji bi mene htio za člana, ali u ovom slučaju je važnija činjenica da u bh. PEN-u ima ljudi s kojima se ne volim ni slučajno naći u istom autobusu, a kamoli da s njima svojevoljno budem u istom udruženju. Ima tome desetak godina da je Gradimir Gojer, kao predsjednik Društva pisaca, ponudio četvorici mladih autora članstvo, oslobađajući ih od obaveze da donesu sedam potpisa podrške. Trojica su tada postali članovi Društva pisaca BiH, a ja sam odbio i javno iznio razloge za to u izjavi za list San. U mom doživljaju Društva pisaca BiH i PEN-a BiH nema nikakve razlike i sve što sam mislio o Društvu pisaca tada, mislim i o PEN-u sada.

Natrag na meritum: ima nečeg bizarnog u tome da Upravni odbor PEN-a u kojem, između ostalog, sjedi najistaknutiji Latićev saborac u vrijeme hajke na miješane brakove i pisac koji je svoju poetiku zasnovao na “bježanju i skrivanju” u Beču dok ratuju “zavađeni narodi” Latiću zamjera što je “žigosao” miješane brakove i što vrijeme opsade nije proveo u Sarajevu. Isto tako, to što je Sidran “napadao i vrijeđao” neke kolege, ne čini ga nimalo različitim od pojedinih članova bh. PEN-a. Ipak, sve ovo mi se ne bi činilo dostojnim teksta da ovih dana nisam čitao knjigu Dušana Veličkovića “Sva lica sveta” o njegovom druženju sa nekim svjetski slavnim piscima i novinarima. Postoji jedno poglavlje o Susan Sontag i vremenu koje je Veličković proveo s njom u Južnoj Koreji krajem osamdesetih, u danima kad se tamo održavao kongres Svjetskog PEN-a. Onako usput, Veličković pominje da je u to vrijeme Jugoslavija u PEN-u imala veliku težinu, jer su u SFRJ postojala čak četiri PEN-a: Srpski, Hrvatski, Slovenački i Makedonski.

Ponukan time odem na sajt Svjetskog PEN-a (PEN International), pa otkrijem da, recimo, u Belgiji postoje 2 PEN-a, u zavisnosti od toga na kojem jeziku tamošnji pisci pišu, u Švicarskoj postoje čak 4 (uključujući i PEN pisaca koji pišu na esperantu), u Italiji osim Talijanskog PEN-a, postoji i PEN grada Trsta, u Rumuniji izuzev Rumunskog PEN-a, postoji PEN pisaca koji žive u Rumuniji, a pišu na mađarskom, kao ravnopravan PEN centar postoji i Eksjugoslovenski čiji je predsjednik Slobodan Blagojević, a sekretar Hamdija Demirović. (Izgleda da se Jugoslavija morala raspasti da bi pridjev jugoslovenski figurirao u imenu nekog PEN-a.) Pa se mislim koliko su samo smiješna prenemaganja i onih koji tvrde da je PEN nekakav simbol državnosti i koliko su licemjerna tobože principijelna protivljenja osnivanju bošnjačkog PEN-a od mora onih koji insistiraju na tome da postoji bosanski jezik kao lingvistički različit od srpskohrvatskog i koji ponosno participiraju u bošnjačkim antologijama i bošnjačkim edicijama, a jako su protiv bošnjačkog PEN-a jer su oni, kao, veliki bosanskohercegovački patrioti i vole zajednički “multietnički” PEN i ne bi se “separirali”. Ta bošnjačka pogubljenost između odanosti bh. demosu i bošnjačkom etnosu ne zaustavlja se na penovskim kontroverzama, ali je i u ovom slučaju ilustrativna.

I još nešto, penovci se kod odbijanja Sidrana i Latića ponosno pozivaju na svoj statut, nesvjesni zapravo da taj statut više duguje totalitarnom naslijeđu udruženja književnika iz “narodnih demokratija”, nego duhu zapadnog liberalizma. Svjetski PEN je nastao iz Engleskog PEN-a. Znate li kako se postaje član Engleskog PEN-a? Članstvo je dostupno svakom, apsolutno svakom, ko želi da se učlani i ko je spreman da plati članarinu. Moguće je učlaniti se i preko interneta. Godišnja članarina iznosi 50 funti, a redovni studenti imaju popust i mogu biti članovi za samo 15 funti godišnje. U Bosni i Hercegovini je u modi moralno-politička podobnost, no zato plaćanje članarine nije u modi. Na godišnjoj skupštini u aprilu ove godine je javno potencirano da bi se svako ko ne plaća članarinu 3. godinu morao brisati iz članstva, a da to nikad nije učinjeno, usprkos činjenici da tu članarinu od osamdesetak članova, redovno plaća samo dvadesetak, iako je ta članarina među najnižim u svijetu. To je razlika između PEN-a u Londonu i PEN-a u Sarajevu: prvi se bori da ima što više članova koji će redovno plaćati članarinu, pa se onda prikupljenim novcem promoviše književnost, a u drugom je najvažnije da vodite ideološke ratove i usput od države iskamčite koju paru, a na plaćanje članarine se uvijek nekako zaboravi. Takva vremena, jebiga, taman krenu u Vrazovu da uplate, pa sretnu nekog na Skenderiji i odu na piće…