Kliker.info

Malo šta je u postdejtonskim godinama predstavljalo snažniji signal za potencijalni početak mukotrpnog čišćenja Augijevih štala u koje se pretvorila bosanskohercegovačka javnost, naročito onaj njen dio i metaforski i svakako skoncentrisan u Sarajevu, od prošlonedjeljnih vijesti o Operaciji Gibraltar.Podsjetimo, u sklopu ove akcije prije nekoliko su dana, a po naredbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine, privedeni, između ostalih, Stipe Prlić, Zoran Bakula, Senad Zaimović, Neven Kulenović, Darko Aleksić, Lajla Torlak i Ejub Kučuk.

Piše :  Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Cijeli je slučaj, odmah nakon hapšenja, lapidarno, ali precizno opisao glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić: “Kriminal, odnosno pravni aspekt te stvari na stranu, time će se baviti pravosuđe u mjesecima i godinama koje slijede, ali divljanje te marketinško-medijske alaše neuporedivo je malignije jer je ostavilo trajne, nepopravljive, sudbonosne, dubinske posljedice po zdravlje, profil ovdašnjeg medijskog prostora. Čitava jedna scena, pseudomedijska i kvazikulturna, iznjedrena je iz tih divljih para koje su, umjesto u medijima, završile u džepovima dovitljivih medijskih pirata.”

Avdić i njegove kolege iz Slobodne Bosne imaju razloga za zadovoljstvo i za likovanje. Godinama su već iz ove nedjeljne revije upozoravali nadležne organe  na marketinško-medijski kriminal. I bez obzira na frikcije između Tužilaštva i Suda  Bosne i Hercegovine izazvane odlukom potonjeg da i u ovom slučaju, kao i slučaju Operacije Meso u sklopu koje su privedeni Mirko Galić, Milorad Bahilj te braća Lijanović, optuženima dopusti da se brane sa slobode, značaj ovog procesa ne treba umanjivati. Čak i više nego kod federalnih ministarskih hapšenja, više nego i u slučaju Milana Bandića iz susjedne Hrvatske, Operacija Gibraltar onima koji su umislili da su nedodirljivi pokazuje da to ipak nisu. A to se ne bi smjelo nipodaštavati.

Kad se ovdašnje socijalno nezadovoljstvo usmjeri prema političkoj eliti, ono, naravno, bira svoju logičnu metu, ali nipošto ne i jedinu. I za vrijeme ovogodišnjih februarskih protesta po Tuzli, Sarajevu i drugim gradovima bilo je jasno da su oni ne samo ogolili impotenciju bosanskohercegovačkih vlasti i bezidejnost tzv. međunarodne zajednice nego su takođe savršeno demonstrirali licemjerje i moralnu bijedu sarajevske urbane elite , upravo one čiji su punopravan i neizostavan dio uhapšeni “gibraltarci”. Uz samo malo cinizma moglo bi se reći da političari muzu državnu kasu samo kad je njihova partija na vlasti, a ova “kasta” radi to u svakom mandatu. Čak i u onom smislu elementarne pristojnosti, političari su u odnosu na ove likove superiorni.

Ova medijsko-marketinška alaša često, naime, glumi socijalnu osjetljivost. Političarski cinizam u ključu marijaantoanetskom “ako nemaju hljeba, neka jedu kolače” manje je gadljiv od njihovog hinjenog merhameta. Senad Avdić s razlogom upozorava da su neki od privedenih važne ličnosti unutar medijskog svijeta, da rukovode poligonima “za raznorazne građansko-liberalne i neovisno-istraživačke eksperimente”, a u sklopu toga spinuju razne “žvake” spram kojih su signali tipa “država za čovjeka” puka kamilica i vrhunac iskrenosti. Propast i trulež ovog društva imaju veze s njima barem onoliko koliko i sa masovno omraženim političkim liderima.

Ne znam ko daje imena tajnim operacijama bile one pravosudne, vojne ili ne znam kakve, kao što ne znam ni ko daje imena elementarnim nepogodama, poput oluja ili uragana. Ko god je, međutim, dao ime Operaciji Gibraltar skoro zasigurno ima i mrvičak poetskog talenta. Gibraltar etimološki jest Tarikova planina, ali uzvišenja koja omeđuju Gibraltarski moreuz još od antike su poznata kao Herkulovi stubovi. To je isti onaj Herkul ili Heraklo koji je očistio Augijeve štale simbolički pomenute na početku ovog teksta, to je mitološki junak po kojem je ime dobio detektiv Poirot iz proze Agathe Christie, jedan od (pop)kulturnih simbola ostvarivanja teško dostupne pravde. Imajući u vidu iskustva sa “velikim procesima” u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama, uz eventualni izuzetak slučaja Sanader, teško je sjetiti se ijednog pravog “kapitalca” koji je robijaški zaplatio.

Možda je preambiciozno očekivati da i “gibraltarci” zaista ispaštaju za svoju beskrupuloznost. A uostalom, ako i fasuju nekakvu robiju, ako je vjerovati optužbama – nakrali su se dovoljno da za to imaju finansijsku satisfakciju. Ali, ako ima smisla ono što su govorili nekritični apologeti svih aspekata februarskih protesta, pa čak i paljevine zgrade Predsjedništva i Arhiva Bosne i Hercegovine, da je sve to ipak vrijedilo jer se politička bagra barem nakratko uplašila, onda ova institucionalna pravosudna akcija vrijedi još i više, jer je medijsko-marketinška kasta barem nakratko pomislila da će im neko ipak staviti soli na rep. Možda će takođe i brojni “moralisti” bliski kriminalizovanim “gibraltarcima”, a nedovoljno visoko u hijerarhiji da i sami budu predmet istražnih radnji, finansirani i isplaćivani prljavim novcima ubuduće ipak dva puta razmisliti prije nego nastave da drže svoje samoljubive propovijedi. Ili je to možda ipak previše očekivati?