Kliker.info

Čak i ako ne spadate među “manijake” koji pod obavezno jednu februarsku noć između nedjelje i ponedjeljka tradicionalno provedu gledajući direktan prenos svečane ceremonije dodjele Oscara, velika je šansa da je jedna od prvih vijesti koju ste čuli bila upravo ona o dobitniku zlatnog kipića za najbolji film.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Bilo da ujutro slušate radio ili gledate televiziju, bilo da pijete kafu s kolegama s posla ili skrolujete kroz omiljene sajtove na internetu, ta informacija vam teško može promaći. Prema njoj možete biti ravnodušni, može vas obradovati ili eventualno rastužiti, sve u zavisnosti od toga imate li ili nemate nekog svog favorita.

Kad je o ovogodišnjoj dodjeli Oscara riječ, većina kritičara i filmskih hroničara smatrala je da će biti predvidiva. I u svjetskim i u regionalnim medijima, skoro svi bez izuzetka su “proricali” kako Oscar za najbolji film sto posto ide Inarrituovom “Povratniku”. U ponedjeljak ujutro sam se obradovao što nije bilo tako; tačnije, obradovao sam se što je nagradom za najbolji film ovjenčan, po mom mišljenju više nego zasluženo, “Spotlight” Toma McCarthyja.

Osim najvažnijeg Oscara – onog za najbolji film – “Spotlight” je nagrađen i u konkurenciji najboljeg originalnog scenarija (Tom McCarthy i Josh Singer), koju mnogi sladokusci smatraju najznačajnijom. Radi se o filmu koji ima sve: uzbudljivu i socijalno relevantnu priču, izvrsne likove koje odlično tumače dobri glumci te neku širu društvenu težinu jer otvara teme za razmišljanje koje se ne tiču samo onoga čime se film direktno bavi.

Radnja “Spotlighta” je smještena na sami početak dvadeset i prvog stoljeća, u 2001. i 2002. godinu. Mjesto radnje je Boston. Upravo je došlo do smjene na čelu najvažnijih tamošnjih dnevnih novina – Boston Globe. Već se naslućuje kriza koja će uskoro da pohara sektor štampanih medija, ali se ipak još uvijek samo – naslućuje. Jedna od inicijativa koju pokreće novi glavni urednik jest istraživanje teme koliko je vrh Katoličke crkve bio upućen u pedofilske skandale u čijem centru su bili pojedini svećenici, koliko su aktivno skrivali njihova nepočinstva i koliko su cijeli sistem i cijela crkvena hijerarhija participirali u njihovoj zaštiti. Tim od nekoliko novinara počinje da se bavi tom pričom…

Ima neke posebne melanholije, a iz profesionalne i cehovske perspektive, u ovom pogledu na recentnu prošlost, na vrijeme od prije samo petnaest godina. Sjeti se čovjek one fraze Susan Sontag o “vremenu u kome se sve što je vrijedno pojavljuje posljednji put”. To je vrijeme kad su novine zaista bile ono što se kod nas zgodno opisuje frazom “sedma sila”, a za što u engleskom jeziku postoji fraza sličnog značenja – “četvrti stalež”. (Prvi stalež je crkva, drugi plemstvo, dok je treći – običan narod.) Za frazu “četvrti stalež”, Thomas Carlyle tvrdi da ju je prvi put upotrijebio Edmund Burke u Britanskom parlamentu 1787. (znakovito – taman uoči Francuske revolucije).

U svakom slučaju, ta sedma sila, taj četvrti stalež, u svojim najsvjetlijim trenucima funkcioniše upravo kao novinari Boston Globea u pomenutom filmu i u stvarnosti koja je film nadahnula. Nema to veze sa herojstvom ni sa hrabrošću. Oni vrše svoju misiju tako što rade svoj posao, a posao im je da istina dođe do javnosti. Osim javnosti, osim svoje publike, svojih čitalaca, onih kojima je stalo do onoga o čemu “njihove” novine pišu, oni nemaju ničeg važnijeg i većeg prema čemu bi osjećali prioritetniju lojalnost. Ljudi su, naravno, ljudi i uvijek će biti ljudi. Jedna od vrijednosti filma “Spotlight” je njegovo dosljedno odbacivanje herojske paradigme. I novinari prave greške, i novinari imaju ljudske slabosti i novinari plaćaju visoku cijenu za obavljanje svoje misije, a taj račun nije uvijek lako isplatiti. Isto tako, na neki čudan način ovaj film nije radikalno individualistički.

Pravi novinar i kad je najviše sam, u društvu u kome novinarstvo funkcioniše kao “sedma sila”, ipak nije apsolutno sam – iza njega stoji njegova redakcija, redakcija, koja se opet sastoji od ljudi: od sekretarica i arhivista do kolumnista i urednika. “Spotlight” je i odlična slika operativnog rada jedne redakcije, timske sinergije, izvan praznih bizarnih floskula koje je postalo moderno stavljati u CV-ove upravo u vrijeme kad je pravo novinarstvo počelo da se suočava sa krizom. Kriza ozbiljnog novinarstva, a kruna ozbiljnog novinarstva svugdje su dnevne novine, uvijek je simptom krize cijelog društva. To je ona kriza koja je šira od regionalne nestabilnosti i od ekonomskih kretanja. Zato se, između ostalog, sa sličnim osjećanjem ovaj film gleda i u Americi i u ostatku svijeta.

Opsesija “reality” programima, internetskim trivijalijama, društvenomrežaškom zagledanošću u sopstveni pupak radikalna je realizacija ideje da društvo ne postoji, da ne postoji solidarnost, da ne postoji empatija, da postoje samo blagoutrobije i animalno izbjegavanje “smaranja” i dosađivanja. “Spotlight” je podsjećanje na drukčiji svijet, svijet u kome konkretan angažman može i nešto konkretno da promijeni, ne brzo, ne preko noći, ne odjednom, ali može.

Današnjem svijetu jako treba takvo podsjećanje