Kliker.info

Prije nepuna tri mjeseca, u finišu predizborne kampanje, na mitinzima u Gračanici, Doboj-Istoku i Lukavcu, Fahrudin Radončić, kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, emfatično je poručio da je BiH suverena država te da on i njegova stranka neće dopustiti da ona ikada više bude privjesak drugih inozemnih politika naglasivši: “Nekada su ovom zemljom upravljali Beograd ili Zagreb, prije toga Beč, a prije Beča Carigrad.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Od 1995. godine mi upravljamo svojom državom i zato SBB neće dopustiti da našu sudbinu određuju ni Erdoganov vazal Bakir Izetbegović, ni Putinov vazal Milorad Dodik. Naš put je euroatlantski. Želimo u EU i NATO. Želimo najbolje demokratske standarde Zapada. Marionete iz Sarajeva i Banje Luke neće moći gurnuti narod na pogrešan put.”

Iako su na izborima trijumfovali i Bakir Izetbegović i Milorad Dodik – prvi u trci za člana Predsjedništva BiH, drugi za predsjednika Republike Srpske – to ne znači da Radončićev govor nije bio retorički moćan. Zaista, Izetbegović i Dodik su u predizbornoj kampanji frekventno isticali svoju bliskost sa Erdoganom, odnosno Putinom, a građani Bosne i Hercegovine, sudeći prema anketama, svoju budućnost vide unutar Evropske unije. Imajući u vidu veličinu i moć Rusije i Turske, odnosno globalnu neznatnost i nemoć Bosne i Hercegovine te Republike Srpske, jasno je da odnos Putina i Dodika, odnosno Erdogana i Izetbegovića ne može biti ravnopravan te u tom smislu čak ni Radončićeva upotreba pojma “vazal”, makar i u pogrdnom kontekstu, nije nužno potpuno pogrešna. Kao u vaktu iz Andrićevih istorijskih romana, Bošnjaci se ufaju u Tursku, bosanski Srbi u Rusiju, a Radončić naoko vješto ukazuje na anahronost takve politike.

Postoji, međutim, barem jedna bitna razlika između epohe kad su u Petrogradu i Carigradu stolovali carevi i sultani i savremenog trenutka kad u Moskvi i Ankari stoluju Putin i Erdogan. Carska Rusija i Otomansko carstvo uglavnom su bili ljuti dušmani, a današnja Rusija i Turska gaje izuzetno prijateljske odnose. Kulminira to ovih dana kad Putin žrtvuje Južni tok zarad Plavog toka, kada se planira da za manje od decenije godišnja vrijednost trgovinske razmjene između Rusije i Turske dosegne iznos od stotinu milijardi dolara, kad Bruxelles panično traži od Ankare “da ne podriva” sankcije Rusiji. Tragikomični su u tom kontekstu lični sukobi između ovdašnjeg Putinovog i ovdašnjeg Erdoganovog pulena. Umjesto da iskoriste situaciju, oni se nadgornjavaju uglavnom zbog ličnih pizmi. U trenutku istorijskog približavanja Moskve i Ankare, potpuno je besmisleno stvaranje jaza između Banje Luke i Sarajeva. I da se razumijemo, sve to nipošto ne znači da cilj Bosne i Hercegovine nije Evropska unija, odnosno “najbolji demokratski standardi Zapada”. Upravo ovakva geopolitička konstelacija daje priliku bosanskohercegovačkim političarima za proaktivan stav.

Prije nepune tri godine, pisac Stanko Cerović je govoreći o niskom nivou političkih elita primijetio: “Jedini darovit političar je Milorad Dodik, možda najdarovitiji na cijelom području Jugoslavije od raspada do danas. Da Bošnjaci imaju nekoga sličnog, možda bi Bosna mogla da se izvuče. Svi bi trebali da se ugledaju na njegov stav: da prestanu sa histerijom, mržnjom i optužbama, da se oslobode stranaca, da mirno definišu šta je realno i dobro za svakoga, pa strpljivo, sa razumijevanjem uprkos tragedijama, da grade polako ono što se može napraviti.” Slagao se neko ili ne sa navedenom ocjenom, očito je da na bošnjačkoj političkoj sceni sve doskoro nije postojao političar čija bi politička težina bila usporediva s Dodikovom na bosanskosrpskoj političkoj sceni. Banalno govoreći, kad bi se Tihić s Dodikom o bilo čemu dogovorio (vidi pod Prud), Silajdžić i Lagumdžija bi ga optužili za izdaju. Isto bi se desilo kad bi se s Dodikom o nečemu dogovorio Silajdžić (vidi pod reforma policije), odnosno Lagumdžija (vidi pod državna i vojna imovina); optužba bi bila izdaja, a izricala bi je druga dvojica članova bošnjačkog političkog trijumvirata. U međuvremenu je Sulejman Tihić umro, a Silajdžić i Lagumdžija su se politički samoubili, tako da Bakir Izetbegović danas ima poziciju usporedivu jedino sa onom koju je onomad imao njegov otac. To je situacija koja mu daje i velike šanse i veliku odgovornost. Sve, naravno, ne zavisi od njega. Potrebno je najprije da i Dodik spusti loptu. Vanjske okolnosti nude mogućnost da se stanje relaksira, a ako se stanje relaksira, onda će biti prilike da se “mirno definiše šta je realno i dobro za svakoga, pa strpljivo, sa razumijevanjem uprkos tragedijama, da se gradi polako ono što se može napraviti.” Priča koja je kulminirala neusvajanjem famoznog aprilskog paketa počela o desetoj godišnjici Dejtonskog sporazuma. Iduće godine Dejtonski sporazum slavi jubilarni dvadeseti rođendan, a šira geopolitička situacija ponovo ne dopušta da se iz svjetskih centara moći na Balkan gleda samo kao na svračiji zakutak.

Prilika je, dakle, tu i ne bi ju se smjelo propustiti. U tom kontekstu svi satovi – svi “glasovi sarajevske noći” – otkucavaju jednako brzo i jednako zlokobno.