Kliker.info

Komplikovanost društvenog uređenja Bosne i Hercegovine dobro se vidi u trenutku kada treba analizirati rezultate izbora; jedan tekst tu zapravo nipošto nije dovoljan. Na ovom mjestu ću komentarisati ishod izborne trke u dominantno bošnjačkom izbornom tijelu, dok za neke druge aspekte ovih izbora valja sačekati neke druge tekstove.

Piše :  Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Politika nije fudbalska utakmica i nije u komentarisanju politike uvijek uputno koristiti fraze uobičajene u sportskom novinarstvu, ali u ovom slučaju ima smisla reći kako je SDA “zasluženo pobijedila”. Pojedini komentatori i analitičari su još prije izbora kritički primijetili kako je SDA, eto, uspjela da nametne spin kako ništa nije kriva za lošu situaciju u zemlji jer je tobože u opoziciji, iako je zapravo sve vrijeme u vlasti. Iz neke “filozofske” perspektive, to možda i jest nešto o čemu treba kritički govoriti, ali iz realpolitičke perspektive Stranci demokratske akcije na tome treba čestitati. Predizborna kampanja se i sastoji iz pokušaja da se sebi i vlastitoj stranci pripišu zasluge za uspjehe, a drugim liderima i drugim strankama krivica za neuspjehe. Udarali su na SDA i iz konkurentskih stranaka i iz uticajnih medija, ali njihove glasače to nije pokolebalo. SDA je pobijedila toliko premoćno da ju čak ni Fahrudin Radončić nije optužio za izbornu krađu, odnosno da joj je Zlatko Lagumdžija vrlo korektno čestitao, najavivši čak da se na idućem stranačkom kongresu neće kandidovati za predsjednika SDP-a, dok je Bakir Hadžiomerović, u najklišeiziranijoj mogućoj gubitničkoj formi frustracije, za svoj poraz i pobjedu svog imenjaka (Izetbegovića) optužio narod. Rekao je Hadžiomerović takođe, govoreći valjda ne samo o svom izbornom neuspjehu nego i o čak gor(č)em neuspjehu Socijaldemokratske partije, da taj rezultat “treba posmatrati i u svjetlu činjenice da na prošlim izborima u Srbiji LDP Čedomira Jovanovića nije prešao izborni prag”, dodavši zatim već pomenuto “kakav narod – takva i vlast”.

Iako se postavlja pitanje zašto SDP u Srbiji svoju analogiju traži u Jovanovićevom LDP-u, a ne u Demokratskoj stranci, za šta sigurno ima više utemeljenja (obje stranke su velike, jake stranke koje su doskora bile najjače u vlastitim državama, obje su, u krajnjoj liniji, članice Socijalističke internacionale), i paralela sa LDP-om je dovoljna i ilustrativna da bi se pokazalo kako SDP za svoj poraz ne treba da krivi čitav narod. Mada je trezven komentator SDP-ovu katastrofu mogao naslutiti još prije dvije godine, njene su razmjere bile očite i prije prvih stranačkih postizbornih procjena; bile su, naime, očite kad je vascijeli bh. internet eksplodirao od fotografija “duhovitih” i “iskričavih” glasačkih listića. Tako su, je li, građani BiH poništavali vlastite glasačke listiće “glasajući” za Sherlocka Holmesa, Ivicu Osima, japanskog ambasadora, crtajući po njima, ispisujući stihove, fore i fazone itd. Nije, naravno, bilo dovoljno da ovi “buntovnici” svoje “instalacije” ubace u glasačke kutije, ne, oni su ih najprije fotografisali, a odmah zatim su svoje fotografije “šerovali” na tzv. društvenim mrežama. Oh, svi su oni isti, n’est-ce pas? Oh, kakav revolucionarni naboj!

Postoji ona divna fraza čije se autorstvo najčešće pripisuje Lenjinu, mada ima i istraživača što tvrde da ju je prvi upotrijebio Bogdan Radica; fraza “korisni idioti”. Njome se opisuje moralistički nastrojeni intelektualci što nisu pobornici komunističke ideologije, ali su u praksi pomogli da komunisti dođu na vlast. Regionalni povratak desnice na pozicije vlasti i posvemašnje uništavanje makar i nominalno lijevih političkih opcija prvenstveno je posljedica djelovanja “korisnih idiota” iz manje ili više artikulisanih “bijelolistićarskih”, defetističkih i kvazirevolucionarnih te kvaziaktivističkih “lobija”. Kontekst Bosne i Hercegovine u tom smislu je zgodan kao lakmus-papir. Kao što ovdašnji “analitičarski” gurui tvrde da je u Dejtonski ustav ugrađena fabrička greška i da je unutar ovakvog političkog pejzaža promjena a priori nemoguća, tako i njihova svjetska sabraća trube da je ista vrsta fabričke greške ugrađena u predstavničku demokratiju kao takvu, te da je suštinska promjena, gledano u globalu, takođe a priori nemoguća. U oba slučaja njihovi sljedbenici odustaju od igre po pravilima. Ali igrati se može samo po pravilima. Kad bi istorija bila kompjuterska igrica, a ne pejzaž u kojem se odvijaju ljudski životi, moglo bi se reći da u svemu tome ima i neke poetske pravde. Globalna uloga “korisnih idiota” iz dvadesetog stoljeća, u dvadeset i prvom se, na lokalnom nivou, inverzno ponavlja kao farsa. Već je sasvim jasno ono što slijedi: nova faza “fatalističkog mamurluka” tokom koje će “korisni idioti” ponovo uživati u svom omiljenom hobiju, odnosno u glasnom preziranju “glupog” naroda koji je kriv za sve jer ga je tako lako prevariti i jer uvijek glasa za primitivne nacionaliste. Ipak, ako postoji trenutak kada je očito da u odnosu na digitalne kulere (ili kulove) iz redova “urbane gerile”, naš narod definitivno “nije blećak”, onda je to izborno vrijeme; to je vrijeme kada se zaista vidi koliko je ovdje “elita gora od rulje”.