Muharem Bazdulj : Obama će (opet) biti predsjednik
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
Pa zar su već prošle četiri godine? Usprkos činjenici da Amerika u globalnoj imaginaciji nije ono što je bila sedamdesetih i osamdesetih godina proteklog vijeka, usprkos velikom antiamerikanizmu skoro svuda u svijetu, a posebno u Evropi (kako Aleš Debeljak skoro duhovito reče, zapravo svugdje u Evropi osim na Kosovu), ipak su američki predsjednički izbori onaj događaj po kojem velike mase svjetskog stanovništva, politički vrlo često tek rudimentarno pismene, prate i notiraju protok vremena, slično načinu na koji ljubitelji fudbala mjere vrijeme od svjetskog prvenstva do svjetskog prvenstva.
Onomad su, sjećamo se svi, takmaci za mjesto u Bijeloj kući bili Barack Obama kao kandidat demokrata i John McCain kao kandidat republikanaca. Dirljivo je bilo koliko je gotovo cijeli svijet navijao za Obamu. Bilo je tu i neumjerenih pohvala. Autor teksta koji upravo čitate je, recimo, prije ravno četiri godine, na sam dan izbora, na ovom istom mjestu pisao: "Amerika je bila i ostala najveća priča Zapada, najbliži korak ka Novoj Atlantidi, zemlja koja graniči sa Utopijom. Dokazuje to i priča o Baracku Husseinu Obami. 1961. godine, u vrijeme Obaminog rođenja, na velikim prostranstvima Sjedinjenih Američkih Država, rasizam je još bio institucionaliziran. Tek tri godine kasnije, Lyndon Johnson je potpisao The Civil Rights Act, odnosno zakon koji je u cijelim Sjedinjenim Državama crncima garantirao potpunu ravnopravnost. Dječak rođen u vrijeme kada na cijeloj teritoriji svoje domovine nije imao ni puna građanska prava natječe se, evo, danas za mjesto predsjednika. Himna borbe za građanska prava crnaca (bila) je stara gospel pjesma We Shall Overcome. U augustu 1963. godine pjevala ju je Joan Baez zajedno s tri stotine hiljada ljudi za vrijeme marša za Washington koji je predvodio Martin Luther King, a spomenuti Lyndon Johnson ju je citirao obraćajući se Kongresu u martu 1965. Mi ćemo pobijediti jednog dana, kaže pjesma; duboko u svom srcu vjerujem da ćemo pobijediti jednog dana, kaže pjesma; Svi ćemo biti slobodni jednog dana, kaže pjesma; duboko u svom srcu vjerujem da ćemo pobijediti jednog dana, kaže pjesma; Na cijelom bijelom svijetu jednog dana, kaže pjesma; duboko u svom srcu vjerujem da ćemo pobijediti jednog dana, kaže pjesma. (…) Obama će biti predsjednik."
Po svim anketama, danas je mnogo manje mudro praviti ovako direktnu prognozu koja može biti demantovana za manje od dvadeset i četiri sata. Ipak, mislim: Obama će (opet) biti predsjednik. Naravno, da se mnoga očekivanja nisu ostvarila, između ostalog i zato jer ih je bilo previše i jer su bila prevelika. Naravno i da je bilo nečeg, u najmanju ruku, neobičnog u činjenici da mu je maltene na samom početku mandata dodijeljena Nobelova nagrada za mir. (A ipak, nije ta odluka bila apsurdna i groteskna kao ona ovogodišnja. Ako ništa drugo, Barack Obama je ljudsko biće, a ne nekakav administrativni entitet.) Ali opet, i nije da se ništa nije promijenilo. Uostalom, iz američke perspektive nije beznačajno ni to što je pređen Rubikon i što je za predsjednika SAD-a prvi put izabran jedan Afroamerikanac. Usporedivo je to donekle sa onovremenim izborom Kennedya kao prvog katolika na istu funkciju. Naravno, neko može da kaže kako poslije Kennedya više nije bilo katolika-predsjednika i kako tu prednost od prošlog puta Obama više nema. Tu, naime, više nema nikakvog Rubikona. Isto tako, neizvjesnost ishoda današnjih izbora podgrijava upravo razočarenje onih koji misle da su u politici mogući koraci od sedam milja. To su oni Amerikanci koji, uz svu opasnost od nepreciznih analogija, u Obami vide ono što su pojedini intelektualci u Srbiji fakturisali Borisu Tadiću (i tako presudno utjecali na izbor Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije): promašenu priliku. Za njih, eto, nije bitno ko je protivkandidat, važna je puka mogućnost promjene. Ipak, jedan od razloga zbog čega je Amerika u društvenom smislu značajno drukčija od Evrope jest i drastično manje poštovanje takozvanih intelektualaca u širokoj javnosti. Njihov utjecaj na politički život je skoro pa nepostojeći. Cinik bi kazao: blago Amerikancima. Tako da nije baš izgledno da će Obamu skupo koštati "Tadićev sindrom".
Odlučuju, naravno, Amerikanci i odlučiće, po svemu sudeći, primarno iz razloga koji se tiču tamošnje unutrašnje politike, a mnogo manje one vanjske. A iz neameričke perspektive, razloge za preferiranje Obame zgodno je ovih dana sumirao Boško Jakšić: "Kada bih mogao da glasam, opredelio bih se za Obamu. Iz jednostavnog razloga. Njegova pobeda nije samo njegova, već je to – poredeći s rivalom – pobeda određenih univerzalnih vrednosti sveta. Postoji mnogo toga što isti taj svet ne voli kod Amerike – čestu aroganciju, surovu moć ili nedostatak vizije kako da upotrebi tu moć. Ali, postoji jedna stvar koju svet voli kod Amerike: njenu demokratiju. Obama bi u drugom mandatu, rasterećen daljih ambicija, tu demokratiju mogao efikasnije da upotrebi kao oruđe promena o kojima je toliko govorio."
Ponovimo, dakle: Obama će (opet) biti predsjednik.
 biti predsjednik){kind=link}
Komentari