Kliker.info

Ispisalo se u prethodnih nekoliko dana mnogo toga o banjalučkom performansu Sejfudina Tokića. Podsjetimo, Tokić je 22. maja, u društvu Adnana Bajrića, u centru Banje Luke, između Skupštine grada i Hrama Hrista Spasitelja, istakao dvije zastave: zastavu Republike Bosne i Hercegovine (bijela podloga s plavim štitom na kojem je šest zlatnih ljiljana) te zastavu Bosne i Hercegovine (plava podloga sa žutim trouglom i bijelim zvjezdicama).

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Policija Republike Srpske privela je Tokića, mediji su se zainteresovali, dežurni patrioti iz oba bh. entiteta dobili su zgodnu priliku da se domoljubno opetuju, a analitičari da cijelu stvar izanaliziraju. Bilo je u tim analizama i izjavama i nekih zanimljivih uvida: saznali smo da banjalučki mediji zastavu RBiH tendenciozno nazivaju ratnom zastavom Armije RBiH, saznali smo i da čitava frka oko Tokića najviše odgovora Miloradu Dodiku čija je popularnost, tvrdi se, na niskim granama, čuli smo takođe i Dodikovo mišljenje o Tokiću, odnosno da je riječ o “jednom propalom političkom i ljudskom liku, jednom od multietničara iz ranijeg perioda koji se zaklinjao na priču o multietničkoj Bosni, a odjednom je postao aktivista Islamske države”.

Po vlastitom priznanju, Tokić je svoj performans organizovao kao svojevrsno podsjećanje na grad New York i maj 1992. godine, odnosno na dan kad je Republika Bosna i Hercegovina primljena u Organizaciju Ujedinjenih nacija. Kako, međutim, nijedan akt ne može pouzdano da predvidi kakve će asocijacije da izazove, mene Tokić, uz pomoć navedene Dodikove izjave, nije vratio toliko u maj 1992. koliko u maj 1995. i nije mi u misli toliko vratio New York koliko jest Perugiu. Glavni grad Umbrije, negdje na pola puta između Rima i Firenze, postao je toga maja glavna medijska tema u ratom rastrganoj Bosni i Hercegovini. U vrijeme kad je front između zaraćenih strana i u glavama ljudi bio deblji od zida atomskog skloništa i dublji od Tihog okeana, javnost je saznala za prijateljski susret dvojice opozicionih političara s dvije zaraćene strane. Perugia je toga maja bila mjesto susreta Sejfudina Tokića i Milorada Dodika. Pola godine prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, mjesec i po prije Srebrenice, Tokić i Dodik zajednički istupaju s tezom da mir nema alternativu, odnosno da je jasno da je Bosna i Hercegovina država s međunarodno priznatim granicama, a da na tragu plana Kontakt-grupe treba napraviti održivo unutrašnje preuređenje s nekoliko konstitutivnih jedinica i garancijama za ravnopravnost naroda i građana. Unutar Bosne i Hercegovine njih dvojica planiraju organizovanje Demokratske alternative.

Dok je rat još trajao, i Tokić i Dodik su u Sarajevu i Banjoj Luci fasovali veliku dozu patriotskog pravedničkog ogorčenja. Na Tokića su se ostrvili, primjerice, Ismet Grbo, tadašnji portparol SDA, i Nijaz Duraković, tadašnji predsjednik SDP-a. Mediji pod kontrolom Radovana Karadžića u to su vrijeme Dodika proglašavali izdajnikom i osobom bez morala. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, međutim, u krugovima bliskim međunarodnoj zajednici i Tokićeva i Dodikova reputacija jača, a njih dvojica postaju i miljenici nezavisnih medija. Jedno vrijeme obojica djeluju kroz strukture alternativnog Vijeća ministara, no Dodikova politička zvijezda uskoro počinje jače da sija, naročito nakon što uz pomoć stranog faktora prvi put zasjedne u fotelju premijera Republike Srpske. To, međutim, ne znači da je Tokić u to vrijeme bio marginalac. Nakon ujedinjenja SDP-a i UBSD-a, Tokić je jedno vrijeme bio najprepoznatljiviji političar lijeve orijentacije u Federaciji i najoštriji kritičar trendova protiv sekularizacije društva, kao što je bio pokušaj “anatemisanja” Djeda Mraza u Sarajevu. Činilo se tada da je moguća Bosna i Hercegovina u kojoj bi Perugia u maju 1995. godine mogla postati simbol anti-Dejtona i simboličnog početka jedne nove Bosne i Hercegovine koja ne bi bila bazirana isključivo na nacionalnoj paradigmi. I kao što se, kad se piše o pregovorima u Daytonu u saveznoj državi Ohio, često potežu različite apokrifne anegdote, i uz talijanski susret Tokića i Dodika često se navodila jedna dosjetka. Navodno su ih tamo, valjda sa aerodroma, organizatori, biće neki Amerikanci, vozili ka gradu. Dodik i Tokić su sjedili na zadnjem sjedištu, a prozor sprijeda, s Dodikove strane, bio je otvoren. Uplašivši se onog fantoma koji Bošnjaci obično zovu propuh, a Srbi promaja, Dodik je, navodno, rekao: Zatvorite taj prozor, ne bi vam valjalo da se ja razbolim i umrem, teško ćete naći drugog ovakvog Srbina. Htio je reći da u političkoj eliti tadašnje Republike Srpske teško da postoji druga osoba spremna za pregovore o mirnom rješenju koje podrazumijeva nezavisnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

Razgovaram nekidan, poslije Tokićevog performansa, s kolegicom i podsjećam je na cijelu priču iz Perugie od prije tačno dvadeset godina. Htio bih joj reći da je tada, dok se Srebrenica nije dogodila, bilo lakše zamisliti budućnost, nekih dvadeset godina unaprijed, kad će rat u BiH, kao najkrvavija epizoda raspada Jugoslavije, biti tek daleka istorija bez prevelikog uticaja na dnevnu politiku i javni život. Htio bih joj reći da je taj sastanak Tokića i Dodika zbilja stvarao neku nadu. Htio bih joj reći kako su i Tokićeva evolucija i Dodikova evolucija zgodna literarna tema, ali kako su u političkom smislu odlična ilustracija nemogućnosti stvaranja prave “demokratske alternative” koja bi imala snagu i uticaj u cijeloj Bosni i Hercegovini. Prije nego što sam stigao da joj sve to kažem, ona me prekida i veli kako se, eto, u poređenju sa majem 1995. godine i ne živi tako loše, kako je neki napredak ipak ostvaren, kako sarajevski i banjalučki politički lideri zajedno sjede u zgradi Predsjedništva i zajedno odlučuju unutar državnog parlamenta i Vijeća ministara. A ja joj kažem, ne budi luda, bilo je bolje sto puta na zadnjem sjedištu toga auta. Ooooo. Pa da.