Kliker.info

Piše : Muharem Bazdulj (BH Dani)

Genijalni Ambrose Bierce, najveći leksikograf šaljivdžija svih vremena, u svom je Đavolo vom rječniku dao ovakvu definiciju pojma "kritičar": Čovjek koji se hvali kako ga je teško zadovoljiti, pošto se niko i ne trudi da ga zadovolji. Bierceova (šaljiva?) definicija savršeno odgovara većini onih koji u posljednjih nekoliko mjeseci bjesomučno kritiziraju Sarajevo Film  Festival i njegovog spiritus movensa – Mirsada Purivatru. I zbilja, apsurdna bi bila situacija u kojoj bilo koji filmski festival treba zadovoljiti ljude koji uopće nisu filmofili. A kritike na račun SFF-a i Purivatre nemaju ama baš nikakve veze sa sedmom umjetnošću. Naprotiv, one su u najvećoj mjeri dio onog poznatog palanačkog registra tipa "šta će on, znam ga ja, bio kokuz prije rata". (Poseban paradoks je opet u činjenici da i mnogi Purivatrini laudatori dolaze iz svijeta kojeg film baš i ne zanima. Njima je važno da su birtije u vrijeme festivala pune.) Iz perspektive onih kojih se festival ponajviše tiče, a to su, naravno, filmska publika i filmski radnici, festival zaista svake godine sve više napreduje. Kad je riječ o onome što primarno tangira filmske radnike – treba reći da se unutar SFF-a, osim već etabliranog CineLink programa, od ove godine održava i Talent Campus. A što se pak publike tiče, ove je godine vidljivo da su iz direkcije festivala uvažili neke dobronamjerne primjedbe. Najprije valja reći da je prodaja karata riješena bolje nego ranijih godina (nema gužvi, ne potenciraju se priče o frikovima koji u rani sabah dolaze pred box office i čekaju početak prodaje karata ko najnovijeg Harry Pottera), cijene karata su ostale pristupačne, a selekcija filmova vodi računa jednako o holivudocentričnoj redovnoj distribuciji i nevjerovatno agilnoj pirateriji – hoću reći da se izbjegava prikazivati filmove koji će ionako doći u kina i one već dostupne na piratskim diskovima, odnosno da je prosječnom bosanskom filmofilu SFF jedina šansa da vidi veliku većinu od 175 izabranih (ovogodišnjih) filmova. U uvodnom obraćanju gostima i publici Purivatra je kazao kako festival ove godine ulazi u svoje tinejdžerske godine, aludirajući na trinaestu po redu sarajevsku godišnju filmsku smotru. Ovih je trinaest godina festival konstantno rastao, baš kao dijete. Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga, kaže narodna izreka. U tom su smislu i grintanja nemuštih kritizera uglavnom tek jalovi odgovor na rast i razvoj SFF-a. Dobre stvari imaju stotine mana, loše samo jednu – da ne valjaju, kazao je nekoć jedan kultni filmski režiser. SFF, naravno, ima stotine mana i, ergo, dobra je stvar. I za mane i za vrline festivala, najodgovorniji i najzaslužniji je Mirsad Purivatra. Iako su uoči ovog festivala medijski napadi na Purivatru učestaliji nego ranijih godina, iako ove godine pada "baksuzno" trinaesto izdanje, SFF će, sudeći po programu, ovaj put biti bolji nego ikad ranije. Politički analitičari često znaju kazati da reis Cerić ima dva lica: jedno za domaće, a drugo za inozemne medije. Percepcija SFF-a u domaćim i stranim medijima često je također dijametralno suprotna, no u ovom slučaju ta razlika više govori o medijima, nego o festivalu. Jer nije zadatak SFF-a da se brine za imidž graspotova. Nije posao festivala da grad bude čišći, da gradske ulice iza ponoći ne prizivaju vrijeme policijskog sata, da "podeblja" kalendar kulturnih događaja koji nemaju veze s filmom, a opet sve to nekako koincidira s festivalom. Ljubitelji popularne muzike već nekoliko godina znaju da će za vrijeme SFF-a doći na svoje, a ove su se godine, evo, i bosanskohercegovački izdavači sjetili da baš u vrijeme filmskog festivala organiziraju Summer Book Fest. Na kraju valja spomenuti i aspekt festivala koji izaziva i možda najoprečnije reakcije. Riječ je o celebrity gostima. Iz tabloidne perspektive, to ispada najvažnija značajka SFF-a, dok kritizeri u dovođenju ovakvih gostiju vide tek uzaludno trošenje novca. Zaboravlja se, međutim, da mnogi od gostiju SFF-a gostoprimstvo itekako uzvraćaju. Prije nekoliko godina gost SFF-a bio je jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih režisera Anthony Minghella, čovjek koji je sa svojim Engleskim pacijentom osvojio skoro dvocifren broj Oscara. Ove godine Minghella nije došao, no stigao je njegov novi film koji se, među ostalim, bavi izbjegličkom pričom Bosanke Amire (glumi je Juliette Binoche) i njezinog sina Mire. Ako Mirsadu Miri Purivatri treba neka dodatna satisfakcija, neka je nađe u činjenici da je "krstio" jednog od glavnih protagonista Minghellinog filma te da se, poslije dvanaest godina, iz publike, na neki način, popeo na veliko platno. da i države, a opet je na tom polju festival napravio daleko više od svih mogućih enjoy life