Kliker.info

Stanje u Grčkoj je tokom prošle sedmice, nakon kratke pauze, ponovo postalo jedna od glavnih tema svjetskih medija. Najprije smo čuli kako je grčki premijer Cipras odlučio podnijeti ostavku i raspisati izbore zato što je izgubio većinu u parlamentu, nakon što su mu leđa okrenuli i brojni članovi Sirize. Onda je stigla i nova vijest: “Pobunjeni dio Sirize osnovao je novu stranku, Partiju narodnog jedinstva nakon što je grčki premijer Aleksis Cipras u četvrtak uveče podnio ostavku kao posljedicu raspada svoje stranke, otvarajući tako vrata novim izborima u zemlji. (…)

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Grčki mediji izvijestili su da će se 25 poslanika Sirize iz grčkog parlamenta pridružiti novoj partiji nazvanoj Leiki Anottia (Narodno jedinstvo). Stranku će voditi bivši ministar energetike Panajotis Lafazanis, koji se snažno protivi uslovima koje su međunarodni kreditori postavili Grcima za odobravanje novog paketa pomoći. Na njihovu stranu prešli su i predsjednica parlamenta Grčke Zoe Konstantopulou i bivši ministar finansija Janis Varufakis.” Ljevičarska grčka bajka tako se, izgleda, završila za manje od devet mjeseci, trajala je, dakle, kraće od jedne trudnoće. A ta pobjeda Sirize početkom ove godine bila je podigla ljevičarska očekivanja širom Starog kontinenta. Ipak, ne treba se previše prepuštati prvim utiscima. Čak i ako Sirizin san u Grčkoj bude (privremeno) završen na idućim izborima, sjeme je posijano širom Evrope i mogu se očekivati različita iznenađenja.

Globalno je, naravno, najatraktivnija priča o Velikoj Britaniji i izborima za novog lidera laburista. Glasanje je počelo četrnaestog augusta i trajaće do desetog septembra, a rezultati će biti objavljeni dva dana kasnije. Četvero je nominovanih kandidata: Andy Burnham, Yvette Cooper, Jeremy Corbyn i Liz Kendall. Pravo glasa imaju svi članovi partije, kao i registrovani simpatizeri. U debatama uoči izbora Corbyn je bio proglašen autsajderom, no kako je vrijeme prolazilo, sve više se počeo profilisati kao jedan od favorita. To je cijelu jednu političku kastu dovelo u stanje bjesnila i amoka, pa su se o Corbynu pogrdno očitovali i notorni Alastair Campbell i David Miliband i Jack Straw i Gordon Brown i Tony Blair.

I sve to zapravo nije ni najmanje čudno. Jereby Corbyn je potpuna antiteza one stranputice unutar lijevog segmenta političkog spektra koju je upravo savršeno personifikovao Tony Blair. Čitaoci premladi da se aktivno sjećaju političkih gibanja tokom druge polovine devedesetih teško da uopšte mogu biti svjesni nivoa ad hoc mitologizacije Tonyja Blaira u to vrijeme. Čitav koncept tzv. Cool Britanije koji je – kad je o kulturi riječ – formiran oko bendova iz brit-pop škole, a u književnosti oko pisaca kakvi su Nick Hornby i Alex Garland, neodvojiv je od Blairove ere. I nije problem što je masa ljudi imala simpatije prema toj politici, problem je što se ta politika nije pošteno predstavljala jer ona ni po čemu nije bila lijeva. Ono što radi Corbyn kroz bespogovorni pacifizam i aktivizam za nuklearno razoružanje, kroz zalaganje za socijalnu pravdu i solidarnost sa Palestincima, da ovdje nabrojimo samo nekoliko karakteristika njegove politike, jest pokušaj da se ljevica u Velikoj Britaniji vrati svojim korijenima.

Blair je skoro posvuda po periferiji Evrope imao svoje manje ili više uspješne klonove, a jedan od onih koji se najviše trudio da liči na svog političkog idola bio je Zlatko Lagumdžija. Sve ono po čemu je Blairova politika bila zapravo antilijeva, u Lagumdžijinom SDP-u bilo je još očiglednije, a zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina mnogo nepravednije društvo od Velike Britanije. Umjesto zalaganja za obespravljene manjine, SDP je pod Lagumdžijom vodio ružno elitističku politiku koja kao da je varirala slogan Superhika iz stripa “Alan Ford” o uzimanju siromašnima da bi se dalo bogatima. Snobizam, urbani rasizam, koketiranje sa nacionalizmom – sve je to u manjoj ili većoj mjeri bilo dio SDP-ove prakse pod Lagumdžijom te to i jest razlog za propast ove partije, odnosno za njen pad na dno.

Ako je interna demokratija u SDP-u pod Lagumdžijom bila faktički nestala, izbor novog predsjednika partije koji će biti proveden po principu “jedan čovjek – jedan glas” među cjelokupnim članstvom jest hvalevrijedan iskorak. Izbori su predviđeni za 20. septembar, a kandidati su: Emir Đikić, Jasmin Imamović, Miro Lazović, Nermin Nikšić i Svetozar Pudarić. Ono što je već na prvi pogled pogrešno jest to da među kandidatima nema ni jedne žene. Jedna od stvari na koje bi SDP kao nasljednik Saveza komunista morao biti ponosan jest puna društvena emancipacija žena. U partiji svjesnoj važnosti toga, među kandidatima za lidera bila bi bar jedna žena. (U Velikoj Britaniji među četvoro kandidata za lidera laburista su dvije žene.) Još je veći, međutim, problem što nema kandidata koji bi mogao da garantuje prekid politike “I poslije Zlatka – Zlatko”. Nermin Nikšić nikako da skupi snage da demantira kako mu je glavni cilj da nastavi Lagumdžijinim stopama, a Jasmin Imamović je nekim volšebnim putem kao suštinu lijeve politike otkrio “ekonomski patriotizam”?! Kako stvari stoje, za ljevicu u Bosni i Hercegovini bolji dani baš i nisu na vidiku.