Kliker.info

Kad je ono 1997. godine Zlatko Lagumdžija izabran za predsjednika Socijaldemokratske partije BiH, predsjednik Republike Srbije bio je Slobodan Milošević, predsjednik Republike Hrvatske bio je Franjo Tuđman, dok je, recimo, Vojislav Šešelj bio predsjednik opštine Zemun.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

U idućih sedamnaest godina i Milošević i Tuđman su umrli, dok je Šešelj najprije neko vrijeme bio potpredsjednik Vlade Srbije, zatim neuspješni kandidat za predsjednika Srbije, da bi napokon idućih jedanaest i po godina proveo u pritvoru u Haagu. Ovih dana je pušten na slobodu, a jedna od rijetkih stvari koje su ostale iste u februaru 2003. i u novembru 2014. godine jest ta da je Zlatko Lagumdžija još uvijek predsjednik SDP-a BiH.

Ne zadugo, ipak. Na predstojećem kongresu SDP-a BiH će dobiti novo rukovodstvo, a doskoro je u cijeloj toj priči bilo izvjesno jedino da Zlatko Lagumdžija neće ponovo biti predsjednik. Od prije dva dana, međutim, zna se da novi predsjednik SDP-a neće biti ni onaj koji je prethodnih godina često prizivan kao spasilac bh. socijaldemokratije: Bogić Bogićević. “Zahvalan sam svim opštinskim organizacijama koje su me predložile i koje se zalažu za istinsku demokratizaciju i politički oporavak Socijaldemokratske partije (SDP) BiH, ali ja nisam u mogućnosti da prihvatim tu kandidaturu niti sam to i u jednom trenutku ikome obećavao”, riječi su Bogića Bogićevića, kojim je komentarisao najavljeno zaključivanje liste kandidata za predsjednika ove stranke dodavši: “Povodom brojnih informacija koje su se pojavile o mojoj kandidaturi za predsjednika SDP-a BiH i o mom navodnom pristanku na tu kandidaturu, želim da razjasnim da se radi o potpuno netačnim navodima. Apsolutno su netačni navodi onih koji u javnosti izjavljuju da sam najavio potpisivanje svog pristanka na kandidaturu.” Istakao je još da se nada kako će “članstvo, aktivisti i organi SDP-a BiH pronaći snage da ovu stranku vrate na njene izvorne vrijednosti i da izaberu rukovodstvo koje će programirati i voditi istinsku socijaldemokratsku politiku. Za nju je opredijeljeno brojno članstvo i veliki dio javnosti, koji su na oktobarskim izvorima, razočarani greškama i lutanjima dosadašnjeg rukovodstva, kaznili brojne nedosljednosti i promašaje u vođenju stranke. Želim da SDP pronađe snagu, put i novo rukovodstvo sposobno za radikalne i kvalitetne unutarpartijske promjene, za vraćanje izgubljenog povjerenja i jačanje ljevičarskih ideja u BiH, kojima svim srcem pripadam.”

Žilavost fantazme o Bogićeviću kao spasiocu socijaldemokratije u BiH vidljiva je i iz skorašnje izjave Željka Komšića, koji je, po agencijskim navodima, na pitanje Mate Đakovića o mogućnosti ujedinjenja DF-a i SDP-a odgovorio: “Ako na Kongresu pobijedi Bogić Bogićević, evo mu sve.” Reputacija Bogićevićeva u bh. javnosti počiva ponajviše na činjenici da je on na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. marta 1991. godine glasao protiv uvođenja vanrednog stanja, što je protumačeno kao izraz njegovog bosanskohercegovačkog patriotizma i glas otpora velikosrpskom ekspanzionizmu. U kontekstu donedavne medijske pompe oko Safeta Sušića i njegovih trenerskih sposobnosti, Senad Avdić je, analizirajući domete bh. reprezentativaca, napisao cinično-duhovitu rečenicu koju ovdje vrijedi citirati: “Možda je prava metafora Sušićeve nogometne ‘filozofije slučajnosti’ zlosretni današnji vođa napada Izet Hajrović, svojevrsni Bogić Bogićević bh. nogometne reprezentacije; i jednom i drugom se desilo, potrefilo da poentiraju u važnom trenutku na pravom mjestu, Hajrović u Žilini protiv Slovačke, Bogićević u Beogradu protiv (velike) Srbije; od tada, ni krivi ni dužni, uživaju ‘na lovorikama’ slučajno stečene slave.”

Nepravedan je ovdje Avdić i odveć grub i prema Hajroviću i prema Bogićeviću, ali ova njegova opaska daje dobar šlagvort za objašnjenje zašto je zapravo dobro to što je Bogićević odbio kandidaturu za mjesto predsjednika SDP-a. Uz sve poštovanje za Bogićevića kao političara, ideja da bi u današnjoj Bosni i Hercegovini upravo on, koji je već decenijama praktično u političkoj penziji, mogao volšebno da spasi SDPBiH nalikuje na političku projekciju iz glave Izeta Fazlinovića. Riječ je, poznato je, o protagonisti  serije “Lud, zbunjen, normalan” (u sjajnoj izvedbi Mustafe Nadarevića), bivšem partizanu i starom komunjari, koji na karikaturalan način vjeruje da se točak istorije može vratiti unazad i da se u posve promijenjenom kontekstu mogu preko noći uspostaviti stari odnosi i staro stanje, takoreći status quo ante. Čak i da je prihvatio kandidaturu, Bogićević najvjerovatnije ne bi bio izabran. A i kad bi bio izabran, to nikako ne bi moglo da označi početak dubinske reforme SDP-a, što je jedini način da ova partija u budućnosti bude iole relevantna politička snaga. Ovo malo glasova SDP-a na proteklim izborima ionako jesu glasovi onih koji bi glasali za svaki SDP. Takvi bi se sigurno obradovali Bogićeviću kao lideru, ali njih od SDP-a ionako neće otjerati niko. SDP-u treba predsjednik koji popularnost svoje partije neće graditi samo na formalnom kontinuitetu sa Savezom komunista i s tim vezanom nostalgijom za boljom prošlošću, nego će biti u stanju da se suoči sa novim problemima u novim okolnostima.