Kliker.info

Usprkos svoj sili inicijativa o provođenju odluke Suda za ljudska prava o slučaju Sejdić – Finci, i ovogodišnji bosanskohercegovački opšti izbori desili su se po starim (diskriminatorskim) pravilima. Jedan od ključnih razloga za nesprovođenje pomenute odluke, bio je pokušaj HDZ-a da slučaj Sejdić – Finci pretvori u priču o slučaju Komšić. I mada, dakle, Ustav i Izborni zakon nisu mijenjani, HDZ je zadovoljan izborom Dragana Čovića za hrvatskog člana Predsjedništva.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

To, međutim, ne znači da mogućnosti za tzv. izborni inžinjering nije bilo. Razni ovdašnji “inžinjerci” imali su razne šanse za razne “inžinjeringe”, samo nisu imali ideja, znanja i discipline.Mladen Ivanić je, vidjeli smo, za dlaku (tj. za oko dvije hiljade glasova) pobijedio Željku Cvijanović u utrci za srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dok je u utrci za predsjednika Republike Srpske Milorad Dodik za malo deblju dlaku (tj. za oko deset hiljada glasova) pobijedio Ognjena Tadića. Iz SNSD-a su odmah stigle optužbe da je Ivanić pobijedio zahvaljujući bošnjačkim glasovima. Na ovakve teze već se moglo čuti nekoliko inteligentnih odgovora.

Primijećeno je, najprije, kako je licemjerno da SNSD javno očekuje preokret zahvaljujući hrvatskim glasovima iz inostranstva, a Ivaniću se zamjera na bošnjačkim; primijećeno je takođe da je prilično rasistički proglašavati nesrpske glasove manje vrijednim; bilo je i paralela sa situacijama u Srbiji, odnosno Crnoj Gori prije nekoliko godina: kad je Boris Tadić dva puta pobjeđivao Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima, potonji bi se žalio kako su njegovom takmacu tu pobjedu donijeli bošnjački i mađarski glasovi, isto tako, u vrijeme crnogorskog referenduma za nezavisnost, bilo je tvrdnji kako je srpsko-crnogorska pravoslavna većina lavovskim dijelom bila za opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore, a da su nezavisnost Crnoj Gori zapravo donijeli albanski, bošnjački i hrvatski glasovi. Nisam, međutim, primijetio da je iko pokušao da odgovori na jednostavno pitanje: ako su Bošnjaci dohakali Željki Cvijanović, zašto nisu dohakali i Miloradu Dodiku?

Svi Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj i koji su imali pravo da glasaju za srpskog člana Predsjedništva BiH, imali su takođe pravo i da glasaju za predsjednika, odnosno potpredsjednika Republike Srpske. Upravo u tom (potpredsjedničkom) grmu, leži zec. Naime, na spisku kandidata za predsjednika i potpredsjednike RS-a, svaki birač ima pravo da glasa samo za jednog kandidata, pa onaj koji osvoji najviše glasova biva predsjednik, a pobjednici iz redova preostala dva konstitutivna naroda bivaju potpredsjednici.

U praksi to znači da pobjednik među srpskim kandidatima biva predsjednik, a Bošnjak i Hrvat s najviše glasova u odnosu na ostale kandidate među vlastitim sunarodnjacima budu potpredsjednici. Rekli smo, dakle, da je Dodik pobijedio Tadića s manje od deset hiljada glasova prednosti. Bacimo pogled na broj glasova koji su dobili bošnjački potpredsjednički kandidati: Ramiz Salkić oko 19 hiljada, Sejfudin Tokić oko 6 i po hiljada, Enes Suljkanović oko 5 i po hiljada, te Amir Horić, Senad Bešić, Indira Muharemović i Samir Palić u zbiru oko 2 hiljade. Sveukupno, circa 33 hiljade.

Svi znamo da je funkcija potpredsjednika Republike Srpske isključivo kozmetička. To se najbolje vidjelo u vrijeme smrti Milana Jelića koji je umro dok je bio na dužnosti predsjednika RS-a. Čak ni u takvoj nesvakidašnjoj situaciji, čak ni u strogo ograničenom periodu do održavanja vanrednih izbora, predsjednika RS-a nije mijenjao potpredsjednik. Hoću reći, za dobrobit Bošnjaka i Hrvata u RS-u posve je svejedno ko su potpredsjednici koji ih predstavljaju. U tom smislu, da su bošnjački lideri zaista organizovani, oni bi u tijesnoj situaciji kakva je bila na ovim izborima, mogli bez problema da budu jezičak na vagi. Banalno govoreći, da je SDA svojim simpatizerima poručila da umjesto glasa za Ramiza Salkića glasaju za Ognjena Tadića, predsjednik RS-a bi bio Tadić, a potpredsjednik iz reda Bošnjaka Sejfudin Tokić (ili Enes Suljkanović). Potpredsjednik RS-a ionako ima samo simboličke ovlasti, a u tom kontekstu je prilično svejedno ko je na toj poziciji. S druge pak strane, nikako nije svejedno ko sjedi na mjestu predsjednika.

Uoči izbora 2010. godine, za Oslobođenje sam pravio intervju sa Tarikom Haverićem. Na tada aktuelno pitanje o “slučaju Komšić”, tj. bojazan HDZ-a da će Komšić i drugi put bošnjačkim glasovima zauzeti fotelju hrvatskog člana Predsjedništva, Haverić je rekao da je Komšićev elektorat dovoljno veliki da pobijedi bilo kojeg hrvatskog zajedničkog “nacionalnog” kandidata. (Što se ubrzo i pokazalo tačnim.) Haverić je, međutim, HDZ-u i bliskim mu strankama predložio alternativni poduhvat: biranje bošnjačkog člana Predsjedništva! Rekao je, naime, Haverić da se “hrvatskim” glasovima može izabrati onaj bošnjački član Predsjedništva koji bi više odgovarao Hrvatima i koji bi bio spreman da udovolji svim razumnim zahtjevima korpusa kojemu duguje svoj izbor.

I zbilja, uz malo veću mobilizaciju hrvatskih glasača, oni su na ovim izborima mogli i da izaberu Dragana Čovića i da, primjerice, pomognu Fahrudinu Radončiću da pobijedi Bakira Izetbegovića. Komšićevu pobjedu Haverić je onomad prozvao potencijalnim početkom “pozitivne tendencije razgradnje jednog besmislenog sistema”. Uostalom, skoro sve ideje o ustavnim reformama (uključujući “aprilski paket”) sadržavale su i klauzulu po kojoj se članovi Predsjedništva više ne bi birali direktno, nego u parlamentu. Ista opcija mogla bi da se primijeni i kad je riječ o izborima za predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske. (Predsjednik i potpredsjednici Federacije ionako se biraju u parlamentu.) Na taj način se elegantno zaobilazi i diskriminatorski karakter Izbornog zakona (glasa se samo za “svoje”) i efikasno sprečava mogućnost izbora “nelegitimnih” predstavnika konstitutivnih naroda koja tako nervira nacionalne dušebrižnike.