Kliker.info

Francuzi su gurmani, Talijani veliki zavodnici, Englezi su perfidni, Škoti škrti, Nijemci pedantni i vrijedni, Turci puno puše, Rusi i Skandinavci mogu nenormalno puno da popiju. Lista sažetih stereotipa o evropskim narodima mogla bi se nastaviti do unedogled.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ni balkanskim narodima tu nije mane. Srbi su ratoborni (“Rado ide Srbin u vojnike”), Hrvati uljudni (famozna “hrvatska kultura”), Crnogorci (i Grci) lijeni. Riječ je o najbanalnijim mogućim generalizacijama, no činjenica je da ima jako malo ljudi sposobnih da se uvijek odupru generalizacijama.

Ima stereotipa koji traju decenijama i stoljećima. Većina gore nabrojanih spada u tu skupinu. Ima, međutim, i stereotipa dnevnopolitički utilitarnih. Svjedoci smo im u posljednjim nedjeljama u kontekstu velike izbjegličke krize. Tako je ovih dana moderno tvrditi kako su Nijemci i Austrijanci super, dok su, nasuprot njima, Česi, Slovaci, Poljaci i posebno Mađari šovinistička govna. Takođe, u skandinavskom kontekstu, recimo, Šveđani su kul, dok su Danci negativci. Na Balkanu pak, Bugari su grozni, dok su Srbi humani. I tako dalje, i tako redom. Koliko god bile ljudski razumljive, takve su generalizacije uvijek pogrešne. One pretpostavljaju kontekst tobožnjih nacionalnih karaktera i suština, odnosno ideju da su pripadnici nekog naroda po pravilu ovakvi, a pripadnici nekog drugog naroda listom onakvi. To je, naravno, budalaština.

Pošto je postalo moderno i da se aktuelna izbjeglička kriza poredi sa situacijom u Evropi uoči Drugog svjetskog rata i nespremnošću za prihvatanje Jevreja koji su bježali iz Trećeg rajha, treba se prisjetiti da su dvije zemlje koje su “svoje” Jevreje najsistematskije zaštitile bile upravo Bugarska i Danska koje se danas optužuju za skoro metafizičko zlo i podlost. Takođe, sve do 1944. godine i direktnog dolaska njemačkih trupa, Jevreji u Mađarskoj su bili u mnogo boljoj situaciji nego u većini evropskih zemalja koje su bile povezane s Trojnim paktom. Upravo na našim stranama, gdje se različite kulturne elite svako malo gađaju etiketama “genocidnih naroda”, treba se posebno čuvati svake tendencije da se neki narod, bilo koji, proglasi zlim i pokvarenim. Ima Emil Cioran onu božanstvenu rečenicu koje se uvijek treba prisjetiti kad neko krene da uzdiže u nebesa ili satanizuje neki narod: “Čas zločina ne zvoni istovremeno svim narodima. Tako se objašnjava stalnost istorije”. Nije, naravno, “čas zločina” jedini čas koji ne zvoni istovremeno svim narodima. Isto važi i za časove licemjerja i podlosti, kao i humanizma, empatije te solidarnosti.

To je jedna strana priče, ona koja se bavi impresijama unutar šire javnosti. Priča, međutim, ima i drugu stranu, onu koja se tiče politike u užem smislu riječi. O licemjerju bogatih evropskih zemalja koje su one siromašne i rubne zadužile da se bave njihovim prljavim poslovima odlično ovih dana piše austrijski pisac i novinar Richard Schuberth. On primijećuje da Mađarska za Evropsku uniju igra rolu “lošeg policajca”, a svako ko je gledao bar poneki pošten triler zna da su “good cop” i “bad cop” samo uloge od kojih profitira isti sistem. Schuberth je inače odličan poznavalac Evrope i Balkana, autor duhovitog dramskog teksta “Freitag u Sarajevu” koji ironizira ratni angažman Susan Sontag u Bosni i Hercegovini. Ovako, dakle, piše Schuberth: “Viktor Orbán je nekoliko vlada Europe optužio za dvoličnost i nikada nije toliko bio u pravu: Oni koji su odlučivali o Dublinu I do III sada ga kritiziraju za revnu primjenu; oni, za koje on obavlja prljave poslove, odjednom se gade njegovih blatnih ruku.

Zaustaviti izbjeglice i spriječiti njihov nastavak putovanja, zatvoriti ih u sabirne logore, zapisati njihove osobne podatke, prisiliti ih na predaju prve molbe za azil ili – bolje – spriječiti njihov ulaz u schengenski teritorij, dio je zakonskih obaveza onih država koje imaju nesreću da su Cordon insanitaire jezgre Europe. Iako su sve zemlje EU potpisnice Ženevske konvencije o izbjeglicama i time su obvezne prihvatiti ratne izbjeglice, nijedna od ovih država nije za njih otvorila svoja diplomatska predstavništva na Bliskom istoku. Još je odvratniji način na koji se njemački i austrijski političari kite humanitarnim buđenjem civilnog stanovništva koje ne samo da kompenzira njihove nedostatke nego im se i otvoreno suprotstavlja štiteći izbjeglice od njihove politike koja višestruku svotu njihovog socijalnog budžeta troši na oružje, logistiku, birokraciju, bodljikave žice, dezinformacije i vreće za mrtve, da bi sebe zaštitila od izbjeglica. Majčinski je osmijeh njemačke kancelarke čija je vlada dosad blokirala svaku inicijativu Europske unije za pravednu raspodjelu izbjeglica i koja se sada, kada je Cordon pun rupa, najglasnije zalaže za njih”.

Humanitarno buđenje civilnog stanovništva o kome govori Schuberth je jedna stvar, a administrativna i državna politika nešto su sasvim drugo. Unutar stanovništva po pravilu postoje empatija i solidarnost, a državne politike zemalja Evropske unije funkcionišu unutar istog licemjernog poretka i uglavnom se razlikuju tek onoliko koliko se u žanrovskim filmovima razlikuju dobar i loš policajac.