Kliker.info

Kad čovjek malo podrobnije analizira posljednje izborne cikluse u bivšim jugoslovenskim republikama, dolazi do zaključka da se nikada zapravo i nije birala ova ili ona politika, nego se uvijek radilo tek o izboru za izvođača unaprijed određenih radova.

Piše Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ima zgodnih i efektnih fraza kojima istorija promijeni smisao, ali one ostaju zahvalan alat u razumijevanju savremenog svijeta. Prošlo je blizu pedeset godina otkad je Leonid Brežnjev izjavio: “Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.” Na tragu ove doktrine koju su zvali Brežnjevljevom, odnosno “doktrinom ograničenog suvereniteta” pravdane su sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj ili Afganistanu. Prošlo je blizu trideset godina otkada više nema socijalizma, barem u formi u kojoj smo ga znali, prošlo je i nekih četvrt vijeka otkad više nema SSSR-a, a doktrina ograničenog suvereniteta je u nekom drugom smislu življa nego ikad.

Poput provincijalaca koji sa zakašnjenjem od nekoliko sezona počinju da se furaju na trendove koji su u kulturnim centrima već odavno prevaziđeni, tako su nesretni južnoslovenski narodi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka počeli da se nenormalno često i nenormalno intenzivno pozivaju na sopstvenu tobožnju suverenost. U vrijeme kad je socijalistička Jugoslavija bila praktično jedina socijalistička zemlja, barem u Evropi, na koju se “doktrina ograničenog suvereniteta” u praksi nije odnosila, riječ “suverenost” nije bila posebno popularna.

Otkad su, međutim, Južni Sloveni navalili na suverenost k'o budale na brašno, suverenosti među njima nema ni u tragovima. Nije, međutim, suverenost jedini termin čiji se sjaj izlizao. Ne stoje stvari puno bolje ni sa famoznom “demokratijom”. Uostalom, ne moramo to da svodimo (da ne kažem “ograničimo”) na područje bivše Jugoslavije. O tužnoj sudbini demokratije mnogo se u posljednje vrijeme priča u Mađarskoj i Poljskoj. Niko ne može da ustvrdi da tamošnje vlade nisu izabrane na demokratskim izborima, ali takođe gotovo niko objektivan ne tvrdi ozbiljno da one vladaju na uzoran demokratski način. Mađarski premijer Viktor Orban u tom je smislu iznenađujuće iskren i programski otvoren kad govori o “neliberalnoj demokratiji” kao sopstvenom idealu. Na jednom predavanju u Rumuniji prije neke dvije godine, Orban se pozivao na koncept neliberalne demokratije u kojoj postoje slobodni izbori, ali vlada provodi autoritarnu politiku, a kao primjere takvog uređenja pomenuo je Rusiju i Tursku. Nakon što je Orban prvi unutar Evropske unije “isprobao” pomenuti koncept, on je odnedavno u usponu i u Poljskoj, a već se najavljuje da bi i nova vlada Republike Hrvatske mogla da krene sličnim putem.

Ta “neliberalna demokratija” nekom očito dobro zvuči jer takva politika u sve više zemalja dobiva podršku. Bilo bi zanimljivo napraviti neku analizu zašto je to tako. Da se razumijemo, u toj je sintagmi pridjev važniji od imenice kao i u sintagmi “liberalna demokratija”. Paradoksalno je, međutim, da veliki broj ljudi ima stanovit odijum prema konceptu liberalizma. Djelimično je to zbog neznanja, odnosno zbog čitanja tog termina isključivo u ekonomskom kontekstu. Poluobrazovani samozvani ljevičari uporno trube o pogubnosti “liberalnog kapitalizma” i “neoliberalizma” i time po ekstenziji masi ljudi čine odbojnim i liberalizam kao takav pa se često liberalizam doživljava kao uzrok ekonomske nejednakosti. Pobjedu u “hladnom ratu” Zapad mnogo više duguje liberalizmu nego demokratiji. (Uostalom, socijalističke zemlje sebe su uglavnom krstile zemljama “narodnih demokratija”.) O liberalizmu kao ključnoj vrijednosti modernih društava ubjedljivo piše Tarik Haverić: “Differentia specifica modernih društava nije demokratija, koja je u nekim oblicima postojala i prije 2.500 godina, već liberalizam. Važno je, naravno, da svi članovi zajednice sudjeluju, izravno ili putem izabranih predstavnika, u donošenju odluka koje su obavezujuće za cijelu zajednicu, no od tehnike odlučivanja mnogo je važniji njegov predmet, tj. oblast na koju se odluke odnose. Drugim riječima, postoji li sfera individualnih prava i sloboda u kojoj državna vlast ne može odlučivati – bila ta vlast demokratska, monarhijska ili oligarhijska?”

U trenutku kad su pompezno proglasili sopstvenu suverenost, južnoslovenski narodi su međusobno zaratili. Ako je nešto dobro u trenutnoj situaciji “ograničenog suvereniteta”, to je činjenica da ovi lokalni (polu)protektorati nisu u stanju ni da zarate. Kad čovjek malo podrobnije analizira posljednje izborne cikluse u bivšim jugoslovenskim republikama, dolazi do zaključka da se nikada zapravo i nije birala ova ili ona politika, nego se uvijek radilo tek o izboru za izvođača unaprijed određenih radova. Pokazalo se tako na izborima u Hrvatskoj krajem prošle godine gdje premijer, evo, postaje čovjek bez ikakve političke težine, ovjenčan simboličkim kapitalom “stručnjaka”, a ništa suštinski drukčije ne treba da se očekuje ni na najavljenim vanrednim izborima u Srbiji koliko god forma bila drukčija. Ogromna javna energija koja se troši na priče o izborima, ogromna količina novca koja se troši na predizborne kampanje, histerija oko predizbornih i postizbornih koalicija služi tek kao paravan da se sakrije istina da tu nema ničega strateškog o čemu se odlučuje.