Kliker.info

Federalna novinska agencija prenijela je ovih dana javni protest Salmedina Mesihovića, profesora drevnih i klasičnih civilizacija na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, povodom uništavanja svjetske kulturne baštine na području sjeverne Mesopotamije koje sistematski i programski vrši teroristička organizacija “Islamska država”.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

U protestu stoji: “Povodom brutalnog i kriminalnog uništavanja svjetske kulturno-historijske i arheološke baštine u sjevernoj Mesopotamiji i razaranja drevnih gradova Nimruda, Hatre i mosulskog muzeja, kao i sustavnog razaranja džamija i crkava želim izraziti i svoje osobno ogorčenje kao profesora drevnih i klasičnih civilizacija, a vjerujem i svih svojih studenata. Ono što me posebno žalosti je da nijedna institucija u BiH, zemlji koja je bila isto izložena namjernom brutalnom kulturocidu i zatiranju civilizacije u nedavnoj prošlosti, a sada i profinjenijem dezavuiranju našeg kulturnog, historijskog i arheološkog nasljeđa, nije se javno oglasila i osudila ovo što se čini u sjevernoj Mesopotamiji.”

Dobro je da je profesor Mesihović napisao da ga žalosti šutnja institucija u Bosni i Hercegovini, a ne da ga čudi. Profesor Mesihović je principijelan ljevičarski aktivista, neopterećen nacionalizmom, zasigurno svjestan u čemu je ovdje ključni problem. Jer koliko god ona bila žalosna, istovremeno (i nažalost) ta šutnja uopšte nije čudna. Uostalom, jako je slična šutnja u vezi s napadima na imama Selvedina Beganovića. (I ta je šutnja, naime, vrlo selektivna; kako je ovih dana u kolumni o imamu Beganoviću zabilježio Miljenko Jergović, “Da je služio Bogu negdje kod Prijedora, Zvornika, Trebinja, i da su ga četiri puta napali, Sarajevo bi se nadiglo u zaštitu svoga imama. Isto bi bilo i da su ga napali u Mostaru, Ljubuškom, Livnu.”) Kao posljedica ratnih dešavanja, danas generalno u ime Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih institucija najčešće istupaju Bošnjaci, a kod Bošnjaka u velikoj mjeri postoji osjetljivost na situacije kad su muslimani žrtve, odnosno “sindrom slijepe mrlje” kad su muslimani počinioci nedjela. O tome je u kontekstu percepcije istorije nedavno nezaboravno pisao Tarik Haverić: “Bošnjačko čulo za percepciju povijesti je, poput kakve diode, propusno polarizirano i omogućuje protok struje samo u jednom smjeru. Upadi osmanske ordije na austrijske teritorije smatraju se normalnim događajima (što je blizu pameti u epohi u kojoj su ratovanje i osvajanje način života), pa tako dvije osmanske opsade Beča, 1529. i 1683, ne izazivaju posebne komentare – ako to nije poneki skriveni uzdah žaljenja što su bile neuspješne. Ali zato uzvratne posjete Austrijanaca, tj. upadi austrijskih trupa na osmansku teritoriju kakav je bio pohod Eugena Savojskog na Bosnu u oktobru 1697, i danas zaslužuju oštre moralne osude: bez ikakve distance.”

Ova Haverićeva “bošnjačka dioda” proširila je očito zonu odgovornosti sa percepcije povijesti i na percepciju savremene (geo)političke situacije. Mnogo je primjera za to i gotovo da su svakodnevni. Nedavno su tako Asocijacija za kulturu, obrazovanje i sport i Udruženje “Svitanje” iz Sarajeva organizovali protest povodom ubistva troje studenata muslimana u Sjedinjenim Američkim Državama. Tom prilikom je u ime koordinacije Bošnjačkih nevladinih organizacija Ismet Bećar kazao da se učesnici protesta nisu okupili kako bi ponovili ono što svi već znaju kada je u pitanju tretman muslimana u medijskom javnom prostoru na Zapadu, ali i u BiH, dodavši: “Posebno nakon 11. septembra muslimani su tretirani kao polumajmuni, žigosani, proganjani, oni su insekti čiji broj mrtvih glava više niko ne broji. Zločin je zločin, žrtve su žrtve i ne bismo smjeli kao društvo dopustiti da neke žrtve budu drugačije od drugih”, naglasivši takođe da je taj skup “prije svega poruka za muslimane ne samo u BiH nego i regionu”.

Kad se desi izraelski napad na Gazu, bošnjačka osuda je promptna i snažna: reaguju političke stranke, mediji, ugledni angažovani umjetnici i intelektualci, a proključa i pješadija s društvenih mreža, cjelokupna takozvana javnost djeluje takoreći unisono. Kad muslimani napadnu nekoga – makar i žrtve bili muslimani – takve osude nema. (Uostalom, Salman Rushdie je onomad, neposredno nakon jedanaestog septembra 2001. godine, upozorio da ne treba žuriti sa tezama da je to potvrda Huntingtonove ideje o “sukobu civilizacija” pošto islamski ekstremisti nisu neprijateljski nastrojeni samo prema Jevrejima i prema Zapadu nego i prema svim muslimanima koji nisu po njihovoj mjeri. Primijetio je Rushdie i da je krajem dvadesetog vijeka više muslimana ginulo u međumuslimanskim sukobima i ratovima, nego u onim koji su bili rezultat napada na muslimane od strane neke nemuslimanske zemlje.) Niko, naravno, ne kaže da ne treba osuđivati izraelske napade na Gazu, zapadnjačke zločine od Afganistana do Iraka, slučajeve antiislamske histerije od SAD-a do zapadne Evrope, ali bi takve osude bile uvjerljivije kada bi ih pratile i jednako vehementne osude postupaka poput onih koje je u svom javnom protestu osudio Salmedin Mesihović.