Kliker.info

U ovo vrijeme, u drugoj polovini novembra, dok dani neumitno odmiču, dok, kako bi rekao Bukowski, galopiraju kao konji preko brda, pa se već naslućuje i kraj novembra, i početak decembra, posljednjeg mjeseca u godini, pa samim tim i nova godina, čovjek se, htio-ne htio, sjeti i 29. novembra, Dana republike i 1. decembra, dana kad je osnovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prva Jugoslavija.

Piše : muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Skoro da je stotinu godina prošlo od 1918, prošlo je više od sedamdeset od 1943, ima gotovo famoznih četvrt vijeka otkad (SFR) Jugoslavije više nema, a samo ime te zemlje još uvijek nosi ne samo istorijsku nego i (dnevno)političku težinu.Ovako prije nekoliko dana piše zagrebački Večernji list: “Slavko Goldstein (86), otac hrvatskog veleposlanika u Parizu Ive Goldsteina (56), rekao je najčitanijim španjolskim novinama El País da su Hrvati tijekom Drugog svjetskog rata ‘odlučno i divljački ubijali Srbe, Rome i Židove’. Španjolci uglavnom imaju pozitivan stav o Hrvatima zbog nogometaša poput Modrića, Rakitića i Šukera te prekrasne obale i očuvane prirode. U razgovoru povodom objavljivanja Goldsteinove knjige 1941. – godina koja se vraća, novinar Ignacio Vidal-Folch upitao ga je: ‘Kako želite da Vas zovem, gospodine Goldstein? Hrvatski ili jugoslavenski pisac?’. – Jugoslavenski – odlučno je odgovorio.

El País spominje Goldsteinovo teško djetinjstvo, borbu u partizanima te na temelju razgovora s njim piše da su ‘polovicu populacije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) činili Srbi, Romi i Židovi pa je etničko čišćenje bila nemoguća zadaća’. Neutralna Španjolska, s konzervativnom diktaturom, bila je priznala NDH. Goldstein napominje i da se ‘fanatizam u službi ideologije pretvorio u fanatizam u službi religije’. Sliku svog ideološkog junaka, Josipa Broza Tita, u svom veleposlaničkom uredu u Parizu lani je držao njegov sin Ivo Goldstein. Ostaje nepoznato da li ju još uvijek drži nakon što je slučaj izašao u medijima. Francuska i Španjolska, kao dio EU, osuđuju sve totalitarne režime pa je držanje fotografija diktatora u diplomatskim predstavništvima krajnje neprimjereno. U Španjolskoj je nezamislivo da netko na javnom mjestu, a pogotovo u državnoj službi, drži sliku diktatora generala Francisca Franca, koji je poput Tita vladao do smrti, gotovo 40 godina.”

Naslov teksta je vrlo indikativan i tendenciozan: “Otac hrvatskog veleposlanika u Parizu: Ja sam jugoslavenski pisac.” Kako je moguće uopšte pokušavati dezavuisati nekoga zbog izjave koju je dao njegov otac? I šta je uopšte sporno u toj izjavi? Ako je jedan Franjo Tuđman mogao da bude jugoslovenski general, zašto Slavko Goldstein ne bi mogao da bude jugoslovenski pisac? Stvar je, naravno, u tajmingu, spremno će da odgovori svaki prosječan nacionalista: Tuđman je mogao mimikrijski da bude jugoslovenski general dok je Jugoslavija postojala, ali kako se jedan Goldstein danas, nakon što Jugoslavije nema već dvije decenije, usuđuje da insistira na svom jugoslovenskom identitetu?

Istog dana kada je u Večernjem listu izišao citirani članak, na beogradskom Trgu republike miting je održao Vojislav Šešelj. Mnogo je perspektiva iz kojih je moguće pisati o najnovijem nastavku sage o Šešelju. Jedna je perspektiva njegove uloge u ratovima devedesetih, druga je ilustrativnost njegovog slučaja za cijelu priču o Haškom tribunalu, treća se tiče uticaja njegovog castinga na političku scenu u Srbiji danas, četvrta opet njegovog stvarnog političkog potencijala u ovom trenutku, a mogli bismo, naravno, da razglabamo i o petoj, šestoj, sedmoj itd. Uzimajući sve to u obzir, teško da je iko mogao da očekuje kako će signifikantan dio svog prvog velikog povratničkog obraćanja svojim pristalicama Šešelj posvetiti nedavno preminuloj glumici Mariji Crnobori?! Trudeći se da što više ocrni svog nekadašnjeg prvog saradnika, a sadašnjeg predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića, Šešelj je potencirao činjenicu da je Nikolić odlikovao “ustašku profuknjaču Mariju Crnobori”.

Šešeljeva uvreda aludira na činjenicu da je od 1940. do 1946. godine Marija Crnobori bila stalno angažovana na sceni Hrvatskog narodnog kazališta. Najveći dio tog intervala otpada na epohu NDH. Ipak, ono što suštinski Šešelju više smeta nije biografija ove glumice u prvoj polovini četrdesetih, nego ona dionica koja počinje krajem četrdesetih, tačnije 1948. kada Marija Crnobori participira u osnivanju Jugoslovenskog dramskog pozorišta u kojem će ostati sve do 1983. godine, sve dok ne ode u penziju. JDP je, riječima Miljenka Jergovića, nastao “kao zajednički projekt koji je trebao okupiti, pa je i okupio, najveće glumce i talente iz cijele zemlje”. Otkad je JAT postao Air Serbia, Jugoslovensko dramsko pozorište simbolički je najtrajniji institucionalni trag imena Jugoslavije. To je ono što Šešelju više smeta kod Marije Crnobori nego što mu smetaju prve godine njene glumačke karijere. Bauk Jugoslavije jednako muči Večernji list i Vojislava Šešelja. Samo to ime na njih očito djeluje kao crvena krpa na bika u koridi. Nema tu ničeg racionalnog, sve se svodi na poviku i paniku. Usprkos svemu, očito, bauk još uvijek kruži.