Kliker.info

Bosančica je pismo Bosne koju su koristile sve tri naše religijske zajednice i ona je zajedničko dobro naroda Bosne i Hercegovine. Stoga, ovo pismo ima više prava, da tako kažemo, da bude zastupljeno na ovim prostorima nego što to imaju današnje latinično i ćirilično pismo, koje ipak izučavamo u školama, a ono što je autohtono naše zanemarujemo i guramo u zaborav, zaboravljajući pritom da tako i sami sebe guramo u nestanak, jer zaborav svojega je prvi korak u smjeru vlastite eutanazije.

Ovo između ostalog, u razgovoru za Kliker,  ističe bivši ambasador BiH u Danskoj  Muhamed Hajdarević, pisac  knjiga    “Enciklopedijski  rječnik diplomacije i međunarodnih odnosa”,  “Ka totalnom ratu: putovanje u središte novog američkog stoljeća” i “Međunarodna zajednica: Slučaj BiH”, te autor upravo dovršenog projekta  prepisa   Kur'ana  bosančicom .

Bosančica je da podsjetimo zaboravljeno autentično bosansko pismo  koje je bilo u u upotrebi od 11. do početka 19. vijeka  – najprije kao ustavni oblik ćirilice, potom kao kurzivni oblik. Kao domaće pismo za privatnu upotrebu u nekim  sredinama  se u porodičnom krugu čuvala i tokom cijelog 19. vijeka , u rijetkim porodicama čak i do polovine prošlog vijeka.

“To pismo, – kaže njegov najbolji poznavalac i najzaslužniji istraživalac, arheolog, Ćiro Truhelka, još 1889. godine, – nije narod u školi naučio, škola nije nad njime bdila, da mu se pojedini znakovi po stanovitim zakonima nauče pisati, da pojedina slova odgovaraju nekom uzornom tipu, već je i pismo kao i narodna pjesma, narodna priča, prelazilo predajom od oca na sina, od koljena na koljeno, pa kao što se uslijed te predaje spoljašnji oblik narodne pjesme mjenjao, tako je bilo i kod pisma, koje kao i pjesma i priča sačinjava jedan dio kulturnog blaga narodnog.”

U tom kontekstu Hajdarević naglašava da je  prepis Kur'ana  bosančicom njegov doprinos reformiranju autohtonog bosanskog pisma i pokušaj da se bosančici otvori  put za svakodnevnu upotrebu.

Kliker :  Na početku mi recite da li ste  zadovoljni urađenim poslom, koliko je trajao, kako se rodila ideja i kako se razvijala?

Hajdarević: Prije svega, moram napomenuti da je u pitanju materijal koji još nije izdat, a sud javnosti će reći koliko sam u svome naumu i uspio. Ipak, sudeći prema prvim reakcijama ljudi koji su imali priliku vidjeti radni materijal, reakcije su i više nego pozitivne. Što se tiče samog rada na prepisu, on je trajao realtivno kratko. Međutim, sav posao koji je prethodio na izučavanju bosančice, koja kao što znate nikada nije bila standardizirana zbog same prirode toga pisma koje je izniklo iz naroda, trajao je jako dugo. Bilo je potrebno proučiti veliki broj spisa, natpisa, pismena i slično, kako bi se izvukla osnovna supstanca koja čini ovo pismo, odnosno apstrahirala sama priroda bosančice kao pisma sa svim svojim najosnovnijim karakteristikama.

Ovdje posebno ističem radove Ćire Truhelke, austrougarskog historičara koji je našem pismu i dao naziv „bosančica“, radove našeg Šefke Bešlagića i drugih. Tek nakon ovoga bilo je moguće pristupiti i prepisu, a sretan splet okolnosti doveo je do toga da se pokliopi 555-ta godišnjica dolaska islama na ove bosanske prostore i početka masovnog prelaska na islam naroda ili, bolje, nacije Bošnjana, koji su se upravo zbog svoje patarenske osobenosti, ali i progona koje su doživljavali od tadašnje Evrope poistovijetili s novodošlom vjerom. Ostalo je prst sudbine.

Ujedno, želio sam i na ovaj način ukazati na potrebu da akademski krugovi, a posebno vjerski autoriteti shvate da je upravo razumijevanje našeg srednjovjekovlja ključ za sve ono što ćemo kasnije doživljavati na ovim prostorima. Drugim riječima, ako dopustite da vas susjedi i komšije svojataju, negiraju i na kraju natjeraju da zaboravite svoje korijene, vi ste u političkom i svakom drugom smislu ništa, odnosno tek „verska skupina“, bez prava na historiju, ali i bez prava na sadašnjost i, posebno, budućnost.

Kliker : U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da je nakon vašeg prepisa Korkutovog Kurana bosančicom otvoren put za svakodnevnu upotrebu ovog reformiranog pisma. Vjerujete li da će ta svojevrsna reanimacija uspjeti i kako to zamišljate?

Hajdarević : Na ovo pitanje odgovorit ću kontrapitanjem: „Zašto to ne bi bilo moguće?“ Jevreji su uspjeli potpuno revitalizirati hebrejski, koji je bio potpuno zaboravljen, osim u vjerksim obredima. Ljudi su shvatili suštinu svoga nacionalnog pitanja i uloge jezika i pisma u svemu tome.Vidite, imamo jedan od najjačih kulturnih tradicija u Evropi, da samo podsjetim na Krležu koji o tome otvoreno i nedvosmisleno u više navrata govori, ali smo je zanemarili i otvorili prostor svojatanju, pa i pokušaju prekrajanja historije, a sve u cilju negacije i ignoriranja i, na kraju, zatiranja.

Bosančica je pismo Bosne koju su koristile sve tri naše religijske zajednice i ona je zajedničko dobro naroda Bosne i Hercegovine. Stoga, ovo pismo ima više prava, da tako kažemo, da bude zastupljeno na ovim prostorima nego što to imaju današnje latinično i ćirilično pismo, koje ipak izučavamo u školama, a ono što je autohtono naše zanemarujemo i guramo u zaborav, zaboravljajući pritom da tako i sami sebe guramo u nestanak, jer zaborav svojega je prvi korak u smjeru vlastite eutanazije.

Osim toga, ako pažljivije pogledate strukturu bosančice, vidjet ćete da ona u sebi oslikava samu prirodu, odnosno biće Bosne. Laički, ona je neka vrsta mješavine ćirilice, latinice i specifično bosanskih slovnih znakova. Drugim riječima, ona i nesvjesno govori o nama samima. Zar ne bi bio zločin odreći se takvog historijskog i kulturnog nasljeđa? A, pisati bosančicom bosanski, barem meni, vrhunac je akademskog nacionalnog ponosa. Bosančica se može naučiti za jedno popodne, samim tim što je sada dostupna i u wordu, na svakom PC-u.

Kliker :  Interesuje me kakve  reakcije izaziva vaš projekat kod naučnih i kulturnih radnika, političara, medija, običnih ljudi…

Hajdarević : Na ovo pitanje još ne znam odgovor, ali poznajući nas i posebno naše okruženje, svjestan sam da će biti svakakvih reakcija, ali to me puno ne tangira. Zašto bi mi bilo stalo šta će reći zlonamjerni, dežurni kritičari, koji iza sebe ne ostavljaju ni čestit novinski članak ili pak negatori svega bosanskog? Bitnije mi je šta će reći običan čovjek koji voli i osjeća da Bosna nije tek zbir tri etno tora, dejtonskog bala vampira.

Ona nije nastala ni na zasjedanju ZAVNOBiH-a, niti voljom stranih sultana i kraljeva, već da je ona tu isključivo zbog volje većine njenih građana i njihove snage da se u određenom historijskom momentu, kada sve počinje izgledati izgubljeno, uzdignu i pruže otpor. A, otpor nije samo onaj oružani, već i kulturni, naučni, obrazovni, pa i individualni u svakom segmentu života i rada.

Kliker : Gospodine ambasadore ovakvi projekti u zemlji čiju državnost često osporava i dio njene političke elite uvijek ima trnovit put. Očekujete li prepreke na putu pune konkretizacije  ovog projekta koji će na kraju bez svake sumnje biti nova cgla u zidu boansko-hercegovačke države ?

Hajdarević : Sada ću reći nešto što može zvučati krajnje nepopularno unutar nekih patriotskih krugova. Lično mislim da više prava na Dan državnosti ima dan izdavanja Povelje bana Kulina (29. august, 1189.), nego što to ima 25. novembar, po kojem je BiH svačija i ničija,a da bi se zadovoljili apetititi susjedno-komšijskih etno teritorijalnih pretenzija na dijelove bosnakog naroda, a posebno teritorija.

Ovaj balast socrealističkog sovjetskog „rješavanja“ izmišljenog nacionalnog pitanja u koje su zgurane tek tri vjerske bosanskohercegovačke zajednice, opterećuje nas u svakom pogledu i umjesto da kažemo „uredu, nećemo dalje tako“, mi uporno forsiramo ono što je anahrono modernim državnim uređenjima, rukovodeći se navodnim kompromisima, što je van svake pameti.

S tim u vezi, naravno da očekujem harangu, ali kao što sam već napomenuo i da to ponovim prostim narodnim jezikom, savršeno me to ne zanima. Ako se ovo narodu bude svidjelo, pa ko ga može spriječiti da koristi svoje pismo?! Ja se ne mogu i ne želim odreći svoga tek zato što je to nekome smetnja ili trn u oku.

Kliker : Istorijska građa pisana bosančicom uglavnom je uništena ili rasuta po svijetu i svojata se kako kome odgovara. Recite nam može li se u dogledno vrijeme očekivati odgovorniji odnos bh vlasti prema ovom istorijskom blagu i konačno vraćanje kući najznačajnijeg dokumenta Povelje kulina bana.

Hajdarević : Historijska građa je, vjerujte, srećom završila van granica ove države, inače bi, da je ostala ovdje, najvjerovatnije bila uništena. To što se našla u stranim arhivama nam je bio najsigurniji trezorski sef. Međutim, vremena su se promijenila i ona traže odlučne ljude koji će učiniti neophodne korake ka očuvanju naše kulturno historijske baštine.

Svako putovanje počinje  prvim korakom, pa tako je i sa ovim. Ne možete okoštale stranačke strukture natjerati da rade svoj dio posla, jer da znaju tjeranje ne bi bilo ni potrebno. Treba krenuti, dva studenta, dva , tri profesora, ljudi koji misle i svjesni su značaja onoga što rade i rezultati će doći.

Kliker : I na kraju ovog razgovora recite nam čime se danas bavi i šta planira bivši ambasador BiH Muhamed Hajdarević ?

Hajdarević : Pokušavam ostati na površini, van ove sitnošićardžijske političke scene, u kojoj je čovjek tek vojnik ili klijent stranke i ništa više od toga. Koristim svako slobodno vrijeme za dovršetak nekih od započetih projekata, a koliko će biti uspjeha u tome, vidjet ćemo.

H.Šetka (Kliker.info)