Kliker.info

Muhamed Filipović (Nezavisne novine)

Mi stariji dobro se sjećamo one famozne rečenice koja je bila naslovna jedne od brojnih knjiga tvorca Oktobarske revolucije V.I. Lenjina i glasila je: "Korak nazad, dva koraka naprijed." Ta misao sugerirala je mogućnost da se povlačenjem unazad, u ono što je kao ljudska mogućnost prevaziđeno, mogu pripremiti uslovi koji će ostvariti odlučni iskorak naprijed, u novo, tj. u budućnost. Ta misao bila je taktička zamisao, a strateška sadržina joj je bila u onom zamišljenom iskoraku naprijed, ka ostvarenju ultimativne istine i pravde i bila je jedna kompletna iluzija.Nije, naime, a to je jedna od temeljnih istina do kojih je moguće doći na osnovu iskustva ljudskog života, u ljudskom društvu nije moguće bilo šta postići nikakvim koracima unazad i unaprijed, nikakvim vrludanjima i šaranjima, nego samo odmjerenim malim stabilnim koracima u traženju boljih rješenja za stvarne ljudske probleme.Ne one koji nastaju u našim glavama, ili koji su posljedica naših iluzija, nego one koji se javljaju u stvarnom životu ljudi, životu egzaktno izmjerljivih i evidentiranih teškoća i problema. Ova misao mi je pala na um kada sam vidio i čuo šta su na sastanku održanom na imanju Mladena Ivanića u Delibašinom selu (Trapistima) zaključili neki srpski i hrvatski politički lideri.Iz sadašnje krize državnog ustrojstva i odnosa nepovjerenja i nesaradnje među političkim partijama koje bi, bez obzira na količinu brige za zasebne interese svojih naroda (ovo svojih treba shvatiti doslovno u smislu svojinskog prava na interese i savjest naroda) barem u minimumu morale da imaju u vidu interese cjeline ove zemlje i države i svih njenih građana, izlaz se traži u produbljivanju osnovnog uzroka kritičnog stanja. Na stranu stavljamo činjenicu da je narod apstrakcija socijalne, političke i pravne nauke i da on kao neka homogena realnost ne postoji, odnosno neidentifikabilan je kao takav, jer se svagda razlaže na niz zasebnih jedinki koje imaju svoje različite, a često i suprotstavljene individualne i posebne interese, a samo se to može evidentirati na egzaktan način, te je operiranje takvim kategorijama i upotreba pojma naroda u smislu homogenog interesa ili stava svagda veoma upitna i nema realnu nego samo ideološku osnovu. Ovi lideri, koji svojim ponašanjem sami sebe definiraju u okvirima parcijaliteta i diskvalificiraju se kao faktor odlučivanja o sudbini cjeline naše države, društva i odnosa među nama, su izveli zaključak i predložili da se postojeća kriza rješava idući unazad i predlažu već više puta historijski i politički odbačeno rješenje o podjeli ove zemlje na zasebne nacionalne državice, dakle, predlažu vraćanje u ono što je historija uopće, pa čak i ona historija koja je pravljena u znaku najveće i najsramotnije upotrebe sile i nasilja svake vrste, odbacila. Svaka dosadašnja ideja i pokušaj podjele Bosne i Hercegovine pokazivala se na kraju kao velika greška i imala je tragične posljedice za sve nas. A ovi govornici iz Trapista ponavljaju greške Mačeka i Cvetkovića iz 1939. godine, iza kojih je uslijedila 1941. godina sa užasima pokušanog genocida nad Srbima. Oni ponavljaju greške Tuđmana i Miloševića, iza kojih je došao krvavi troipogodišnji rat koji nas je sve vratio duboko unazad, te tako, svirajući pogrešnu melodiju, misle da pronalaze nova i vrijedna rješenja za jednostavan problem koji je prije i iznad svega samo pitanje o tome kako ovu državu kao cjelinu učiniti normalnom, efikasnom, pravednom i opravdanom za sve njene građane. Ako je rat u Bosni i Hercegovini bio tragičan i ako je bio zabluda, jer nije mogao ništa bitno riješiti ni za koga i ako je mogao donijeti i donio je samo dalje komplikacije u našoj historiji i odnosima, tada je i konferencija održana u Daytonu dio i završni akt te tragedije i ona je to odista bila. Bila je to po mnogim aspektima, a prvenstveno po tome da su ljudi u svakom pogledu bliski, koji govore istim jezikom, žive zajedno stotinama godina itd., odlučili da im arbitar u njihovim svađama, izazvanim procesima iniciranim sa strane, a ne iz realnosti njihovog života, bude onaj koji im nije nikada pokazao da im je bio prijatelj bez sopstvenog računa i interesa, odnosno koji je uvijek imao i ima svoje interese koji su za njega bitniji nego intersi svih nas zajedno i svakog od nas pojedinačno. Oni su bili prisiljeni da potpišu jedno apsolutno nedonošče od logičnog, pravednog, pravno utemeljenog i historijski adekvatnog ugovora među ljudima koji su došli u teški sukob ne zbog sopstvenih nego uglavnom zbog tuđih interesa. Paradoks trapiskog sastanka (Trapisti su red zavjetovan na šutnju, pa je paradoks tog sastanka još jer su se njegovi učesnici oglušili o taj zakon) sastoji se u tome što su učesnici tog skupa progovorili i u svom govoru išli uveliko i ispod onoga što je Dayton uglavio. Oni su se vratili na preddejtonsko stanje ideja i zatražili verifikaciju onog što je nametala sila, a krv bezbroj nevinih ljudi onemogućila, tj. cijepanje jedne nikada podijeljene zemlje, a sve zbog ostvarenja neostvarivih ideja o nacionalnoj homogenizaciji kao osnovnom modelu gradnje historije na ovim prostorima.Naravno, govoreći otvoreno i jasno, takav kontekst razgovora i predlaganog rješenja odgovara, ali samo taktički, onima koji misle da zastupaju srpske interese. Srbi danas imaju problem Kosova kao najbitniji nacionalni problem i cjelokupno njihovo mišljenje je podređeno tom problemu i nastojanju da izbjegnu na sebi ono što su pokušali učiniti na drugima, a to je podjelu zemlje i stvaranje na njoj novih država. U tom smislu Srbima je važno neutralizirati jednu komponentu, mada ne vidim koji je to napredak pridobijanje dvojice smiješnih i beznačajnih lidera koji nemaju podršku ni hrvatske politike. Taj taktički ustupak Hrvatima ruši se kao kula od karata zbog lišenosti svake logike. Ono što je važno je da zaključci trapiskog sastanka pokazuju sav besmisao politike onih koji misle da bi razgradnjom Bosne i Hercegovine postigli nešto za sebe i svoje narode. U stvari, gube političku vjerodostojnost, u smislu realne, odgovorne i moguće politike. Hrvatski entitet je moguć samo kao iluzija u glavama nekih političara i kao tiranija nekih političkih snaga, ali ograničena. Hrvatski entitet bi, sa svojih osam općina, donio Hrvatima nestanak sa ostaka teritorije Bosne i Hercegovine, a to bi tek bila velika tragedija. Hrvatski političari nisu razgovarali o vraćanju Hrvata na teritoriju odakle su prognani i demokratizaciji prostora na kojem i oni i Srbi vladaju, nego o legalizaciji tog progona i zamjeni prava Hrvata u ostaku Bosne i Hercegovine za nekakav mali entitet, koji bi izazvao nedogledne komplikacije u cijeloj regiji. Hrvatski političari misle time izvršiti neutralizaciju progona Srba i Bošnjaka s teritorije Hercegovine ustupanjem prava hrvatskog stanovništva na teritoriji Republike Srpske. Toliku morbidnost od tih ljudi teško je bilo očekivati. Ali, eto, svašta se događa.