Kliker.info

Muhamed Filipović (NN)

Jedan pjesnik reče stih "Ubi me teška riječ". Svi znamo da postoje takve teške riječi koje se izriču, a one predstavljaju našu sudbinu. To smo iskusili i nije za nas tajna. Naslušali smo se takvih riječi od mnogih kovača naše sudbine. A ono što je pjesnik iskazao kao slutnju ljudske sudbine, da se od riječi pogiba baš kao i od sablje ili puške, pa može biti i više nego od oružja, sada bi trebalo ispraviti i dodati pjesnikovom iskazu i jedno novo značenje. Može se umirati i od olahko rečenih riječi, slabih i beznačajnih, naravno, rečeno figurativno. A kad će to umiranje u duhu postati i stvarno ne odlučujemo mi, jer to je stvar prilika. Zbog čega ovo govorim?Više puta sam napisao kako je u bosanskohercegovačkoj politici, pogotovo onoj srpskoj, nastao veliki manjak sposobnih, inteligentnih i tradiciji srpske demokratske misli i politike odanih političara. Srpska građanska politika dala je u Bosni i Hercegovini mnogo značajnih političkih ličnosti, od Miće Ljubibratića, Vase Pelagića, Gavrila Vučkovića, Gligorija Jeftanovića, Gligorija Petranovića, Pere Despića, Danila Dimovića, Jove i Sretena Jakšića, Miće Sokolovića, Atanasija Šole, Petra Kočića, Dimitrija Mitrinovića, Nikole Stojanovića, Milana Srškića, Branka Čubrilovića ili Veselina Masleše, do manje poznatih. Kad je bilo za očekivati da ona, iz sve brojnije i utjecajnije srpske inteligencije, jer poslovnih ljudi u komunizmu više nije bilo, dadne novu generaciju modernih političara, najedanput je priliv svježeg političkog mišljenja i djelovanja u skladu sa tradicijom srpske politike u Bosni i Hercegovini, prestao. Novih ljudi, koji bi formulirali programe i ideje srpske politike u Bosni i Hercegovini, nema i na površinu izlaze neki koji nisu o ovoj zemlji mnogo znali niti osjećali je kao svoju i bili su nedorasli zadatku koji se pred srpsku politiku postavljao.A glavni zadatak te politike je bio ostvariti maksimum interesa srpstva uz poštovanje historijske samobitnosti i državnopravne samostalnosti Bosne i Hercegovine kao zemlje i to sa što manje drastičnih poteza i gubitaka na bilo kojoj strani. Srbi imaju legitimna prava i ciljeve u Bosni i Hercegovini i to niko pametan ne negira. Oni legitimno sebe smatraju dijelom ukupnog srpstva. Ali to ne znači da to legitimno pravo ima i srpska država. Srbi u Bosni i Hercegovini imaju svoju državu koju oduvijek dijele sa drugim narodima u toj zemlji. Srpska politika u Bosni i Hercegovini je bila oduvijek koncentrirana na prirodu i karakter odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije. Ideje o državnom jedinstvu svih Srba pale su zbog načina vođenja srpske, a ne čije druge politike. Sami Srbi su nasilnu politiku Slobodana Miloševića ocijenili kao nedemokratsku, tiransku i antisrpsku i to je ona i bila. Dakle, nije ta politika mogla biti uporište i opravdanje i sredstvo ostvarenja legitimnih interesa Srba u Bosni i Hercegovini. Stoga je delikatna situacija, koja je nastala kad je rušenje komunizma pretvoreno u rušenje Jugoslavije, tražila kompetentnije i pametnije ljude nego što su bili oni koji su tada izašli na površinu.Kad su srpsku politiku u Bosni i Hercegovini počeli voditi ljudi kao Radovan Karadžić, sa svojim gorštačkim mentalitetom i uobičajenom krvožednošću stočara koji silaze u ravnice da bi palili, osvajali, ubijali i pljačkali, znao sam da je stvaranje modernih demokratskih političara glavni problem i urgentna potreba srpske politike u Bosni i Hercegovini.Bio sam obradovan kad se na političkoj sceni pojavio Milorad Dodik. Znao sam da nije učestvovao u ružnim stvarima koje su vodili oni koji su smatrali da je došlo vrijeme "trijebljenja zemlje od Turaka". Znao sam da je iz Lijevča, a to znači da su mu preci već nekoliko generacija naseljeni u kraju koji je omogućavao spoj gradskog i seoskog, jer su ljudi iz Laktaša i cijelog Lijevča imali brojne međunacionalne, međureligijske kontakte i iskustva i da su bili najnapredniji dio našeg seljaštva, da su otvoreni za novo i nenasilni. Osim toga, Dodik je inteligentan, otvoren i neposredan, nije pokazivao ambicije spasavanja srpstva, kao Karadžić ili Šešelj, te nije spadao u onu vrstu mladih Srba koji su tražili direktan put u Panteon srpstva, a taj je najčešće vodio preko djela koja moraju biti zabilježena, pa ma kakvu kvalifikaciju kasnije dobila. Sve to mi je davalo nadu da se na sceni bosanskohercegovačke politike pojavilo novo svježe lice. Mislio sam da je on spreman i da može da učestvuje u izgradnji jedne nove Bosne i Hercegovine, istinski demokratske, bolje za sve nas, bez političkih laži i prevara.Moje nade u njega ubi, međutim, jedna njegova olako izrečena riječ: "Ne osjećam Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu". Osim na iskrenosti tu nema na čemu da se čestita. Znači on ima drugu domovinu. Ali on živi u Bosni i Hercegovini. Njegovi preci su tu živjeli sve od 18. vijeka, kad su iz Dalmatinske Zagore doselili u Bosnu. Pa neka i to bude. Može čovjek da živi u jednoj zemlji, a da mu prava domovina bude neka druga zemlja.Ali niko ne može i nema pravo da ima drugu, svoju pravu domovinu, a u ovoj da vlada. Ima pravo da živi, ali nema pravo da vlada i da određuje njenu sudbinu. To može samo ako je okupator u toj zemlji, ako je Gaulajter ili povjerenik, komesar neke strane sile (Lajčak). Vjerujem da je Dodik to izrekao nepromišljeno, ne shvatajući njene konzekvencije i kontekstualno značenje. Tom rečenicom on se faktički odriče Bosne i Hercegovine i sebe definira kao agenta druge države i njene politike. Vjerujem da nije tako mislio i znam da čovjek njegove inteligencije ne bi mogao i smio tako nešto javno izreći, pa makar to i osjećao. Dodik zna da je Bosna i Hercegovina oduvijek samostalna historijska zemlja, a ne aneks Srbije ili neke druge zemlje, osim kad je to bila nasilno.On zna da je to legalna, legitimna i suverena zemlja, bez obzira na tegobe kroz koje prolazi. On zna da se nijedan problem jednog jedinog čovjeka, a kamoli naroda, ne može rješavati tako da se bosanska država desupstancijalizira, rastače i priprema njena disolucija i pripajanje drugim državama. Ta država je jedina mogućnost i garant napretka za sve. I ma koliko snažna bila volja nekih da se njihove propale iluzije ponovo ostvare, za to nema elementarnih pretpostavki, osim utopije o velikoj Srbiji koja je srpstvu već nanijela nekoliko najvećih historijskih poraza. Neka Dodik pogleda šta je bilo sa Srbima u Hrvatskoj ili na Kosovu, pa će shvatiti da se nasiljem i progonom, odricanjem i negiranjem historijskih datosti ne može ništa postići. To je put u novo veliko razočaranje Srba, baš kakav je bio i onaj trasiran idejama Dobrice Ćosića i politikom Slobodana Miloševića i Karadžićevoj realizaciji te politike u našoj zemlji.Smatram ovo Dodikovim kiksom i nadam se da će on brzo shvatiti da ne treba da se udvara ni Sarajevu ni Beogradu, jer njegova snaga i značaj za srpstvo i za sve nas Bosance izlazi iz toga šta on znači za Bosnu i Hercegovinu i bosansku državu. Koliko doprinese njenom demokratskom razvoju, toliko će biti značajan i za Srbe i za sve druge.