Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

U  susjednoj nam državi Hrvatskoj uveliko se razvila kampanja za predsjedničke izbore i uskoro ćemo imati prve eliminacione, a potom i konačne izbore za novog predsjednika Hrvatske u kojima će učestvovati dva kandidata sa najviše glasova u eliminacionom izboru. U utrku za kandidiranje ušlo je više kandidata, ali neki nisu uspjeli da prikupe dovoljno potpisa podrške, a bilo je potrebno skupiti samo 10.000 potpisa. 

Tako mali broj potpisa za pravo kandidiranja govori o tome da su izbori u svijesti mnogih shvaćeni kao neozbiljni jer ako mali cenzus omogućavao je da su ljudi bez javne relevancije i značajnije podrške mogli da se pojave na sceni. Time je dato do znanja i da je nominacija za kandidata za predsjedničko mjesto jeftina, jer je sakupiti 10.000 potpisa za iole javno relevantniju osobu bilo prilično lako. Da ovo nije bio zadnji mogući mandat za dosadašnjeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, teško da bi izbori uopće i trebali da se održe. Nijedan od sadašnjih kandidata nije mu ni do koljena.

Ali, Mesić, koji je protiv sebe imao arogantnu, ali rijetko neuspješnu i korumpiranu vladu HDZ-a sa Sanaderom na čelu, te javna glasila koja uvijek očijukaju sa vlastima, izgleda ne samo da je izgubio pravnu mogućnost da se kandidira, nego je izgubio i volju i energiju da se boči sa tolikim problemima koje je Sanaderova vlast samo proizvodila, a nijedan nije riješila, a oni su tako veliki i duboki da ih ne može riješiti ni Vlada Kosorove, jer se ona sastoji od istih ljudi koji su vodili politiku države zadnjih pet godina kada je ona najviše pala u moralnom i političkom smislu. Uz svu sklonost katoličke Europe da skorim prijemom Hrvatske u članstvo Europske unije od ove države načini neke vrste lidera na jugoistoku Europe, takva operacija ne može pomoći i nije lijek za osnovnu bolest hrvatskog društva od koje ono boluje već dvadeset godina, a to je duhovna i politička, pa zatim i svaka druga korupcija.

Takva država ne može biti lider na ovim prostorima, nema za to kvalifikaciju i vjerodostojnost u praksi. U toj državi, kako smo već jednom konstatirali na stranicama ovog lista, postoje samo Hrvati i to katolici, a svi ostali su manjina koja se uzima u obzir iz razloga pokrića pred Europom, ili u dekorativne svrhe da ljudi vide lica Pupovca i Uzelca i pomisle da su i oni faktori u političkom odlučivanju i vođenju države, ali nikako u kontekstu jedne otvorene demokratije u kojoj bi multinacionalizam i politički pluralizam funkcionirali stvarno kao društvena i politička solucija, te su svi drugi, kao npr. Milorad Pupovac ili Šemso Tanković, samo dekor i kamuflaža za stvarnu neravnopravnost i deprivaciju svog naroda, a Šemso, osim toga i glasač za rezoluciju da Hrvatska nije bila agresor u Bosni i Hercegovini, mada je to svima poznato i jasno i mada su njene trupe djelovale na tlu Bosne i Hercegovine i to protiv snaga Armije BiH u toku sukoba izazvanog Tuđmanovom željom da podeblja hrvatsku kiflu i nakon sporazuma Boban – Karadžić u Grazu, osim izgleda Šemsi Tankoviću. Ali oni su klijenti hrvatske države i to u poodmaklom stadiju bolesti koja izaziva neosjetljivost za moral i politička prava svog naroda.

Ali vratimo se izborima. U situaciji kakva je sada, smatra se da najviše uvjeta da bude izabran za novog predsjednika Hrvatske ima kandidat SDP-a prof. dr Ivo Josipović. Iza njega stoji dobro organizirana stranka, koja ima ugled i bilans koji je pozitivan. On sam je jedan rijetko smiren, jasan i određen čovjek koji ulijeva povjerenje i čvrst u svojim političkim pogledima i može se reći da on ima nesumnjivo i intelektualni i politički kapacitet za izbor. Međutim, SDP nema sreće sa liderima. Jedan od njih, a to je sadašnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić se, unatoč stavu sopstvene stranke koja se odlučila za Josipovića, jer želi imati i predsjednika Hrvatske i gradonačelnika njenog najvećeg i glavnog grada, uzjogunio i poželio postati i predsjednik Hrvatske.

Čovjek smatra, kad ne mogu već biti prvi u stranci, barem do izbora novog predsjednika SDP-a, šta mi vrijedi to što sam prvi u najvećem, glavnom i najbogatijem gradu u državi, onda ću biti predsjednik Hrvatske i tako se kandidirao u zadnji čas, manevrišući da izbjegne neku disciplinsku mjeru stranke, ali ostavljajući gorak ukus u ustima svih njenih pristalica i onih koji podržavaju njene kandidate. Tim potezom je znatno olakšao posao kandidatu HDZ-a po rigidnosti i manjku logike u mišljenju čuvenom prof. dr Andriji Hebrangu, koji nije ono što bi se reklo kontroverzan, nego je po svojim rigidnim pogledima i veoma opasan za ono malo demokratije koja je još preostala u Hrvatskoj. Pored Josipovića, Bandića i Hebranga, u utrci su i još dva izdanka HDZ-a Nadan Vidošević i Dragan Primorac.

Vidošević je stari hadezeovac koji se zadnjih desetak i više godina odao sakupljanju imovine po kriterijima i praksi HDZ-a, pa je tako stekao velike zemljišne komplekse i na Kupresu, koji su nekada pripadali nekim poznatim bosanskim porodicama i srpskim seljacima koji su odatle protjerani, dok je ambiciozni Primorac izašao iz Vlade zbog neslaganja sa njenom prosvjetnom politikom i to mu je pozitivna tačka u njegovoj kvalifikaciji za budućeg  predsjednika. Još je jedan kandidat relevantna politika osoba, mada joj objektivno nije moguće pripisati ulogu favorita.

To je Vesna Pusić. Ta žena je jasna u svojim političkim pogledima, pametna i što je bitno sigurna i dosljedna u kritici režima, ali i u viđenju hrvatske budućnosti, ali njoj je velika smetnja stvarna i od Crkve dominirajuća konzervativnost hrvatskog biračkog tijela koje prema ženama ima zadršku, a to je nešto što ona može samo uz veliki napor i sreću prevazići. Inače, pored Josipovića ona je favorit u željama ovog pisca, ali nažalost, u nas su želje, ma koliko bile opravdane i očekivanja utemeljena, samo puste želje. U svakom slučaju uskoro će novo lice da se pojavi na Pantovščaku i mnogo toga biće drugačije nego dosad, to se jedino sa sigurnošću može kazati.