Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović  (NN)

 Više puta sam konstatirao da su u ovom momentu dva politički najsnažnija i najutjecajnija i ujedno dva čovjeka sa najvećom dozom legitimiteta u predstavljanju volje birača u pitanjima o sudbini naše zemlje, upravo Milorad Dodik i Haris Silajdžić. To je tako, sviđalo se to kome ili ne, barem ako se tiče izbornih rezultata dobivenih na zadnjim općim izborima i izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. A ti izborni rezultati su jedina legalna i legitimna mjera stupnja kvaliteta legitimacije i prava zastupanja političkih stavova u ime "naroda", tj. određene političke javnosti izražene kroz biračko tijelo. Inače, odista bi trebalo već da se prekine sa upotrebom te potpuno neodređene i u političkom smislu neadekvatne riječi – narod. Ta riječ je pojam iz etnologije, koji je prešao u socijalnu i političku teoriju i karakterističan je po nedostatku preciznog političkog i konstitucionalnog sadržaja. Pojam narod izveden je iz premisa koje uzimaju u obzir genezu po krvnom srodstvu i jeziku i u kontekstu tih premisa ovaj pojam ima značenje samo u smislu zajednice istog porijekla i jezika. Njegovo značenje ima precizan politički smisao samo u nacionalističkoj i fašističkoj upotrebi, tj. u tom političkom okviru on označava ljude istog krvnog srodstva i jezika koji čine osnovu i okvir zajednice. Ništa drugo ne povezuje ljude u tom kontekstu i tu nema ni traga od društvenih veza i političkog mišljenja i opredjeljivanja kao kriterija zajednice i države. Koji god naš narod uzmete u doslovnom smislu kojeg taj pojam sugerira, nije ga moguće primijeniti na njega. Svi smo mi etnička mješavina i proizvodi asimilacija, a pogotovo smo jezički šareni i to više unutar tzv. naroda nego među njima. Mi govorimo isti jezik i Srbi, Hrvati ili Bošnjaci se međusobno regionalno jezički razlikuju više nego što se razlikuju tri govornika ova tri navodna jezika. Međutim, u demokratskom političkom svijetu postoje samo politički i ustavnopravni subjekti, tj. birači, a ne narodi. Riječ narod, u ustavnopravnu praksu su uveli protagonistima današnje politike toliko mrski komunisti. U njihovim ustavnopravnim dokumentima figurira obilno ovaj pojam, uz i obavezne narodnosti, mada nije ni tada, kao uostalom ni sada, u političkom smislu značio ništa. On je uvijek bio i ostao rekvizit demagoškog govora. S obzirom na svoj sadržaj, pojam narod pokriva sve moguće tipove ljudi i one poštene i one lopove, i dobre i loše i lažljivce i istinoljubive i demokrate i autokrate i ksenofobe i filantrope, koji se iz naroda ne mogu izlučivati, zbog čega pojam narod ne može adekvatno da operira ni u stvarnim ljudskim odnosima, ni u političkom životu, ni u ljubavi. Za sve te odnose nužan je stupanj konkretnosti odnosa i njegovog doživljaja. Samo u mržnji, u slučajevima kada mržnja prema nekom svijetu kao cjelini biva politički relevantna činjenica, a to znači unutar demagogije i autoritarizma, ovaj pojam može imati konkretno značenje i sadržavati konkretan odnos. U demokratskoj politici se javljaju političke pristalice, birači, oni koji svjesno svoj glas daju za podršku određenoj politici određene ličnosti. Pozivanje na narod je u demokratskoj politici veoma upitno i ima sasvim sumnjive implikacije u smislu njegove zloupotrebe.Upravo zbog nesumnjive političke premoći dvojice gore pomenutih političara, prema njima se u krugovima politički nemoćnih i neuspješnih javlja atmosfera hajke, osporavanja, optuživanja i ogovaranja, koja je odista prešla svaku granicu normalnog i mjeru ukusa, osim što je i politički besmislena i kontraproduktivna. Ona je izraz resentimana i nema politički nego lični i emotivni sadržaj, odnosno ona zatvara, a ne otvara mogućnosti razgovora i sporazumijevanja. Zbog toga se i ne vodi na političkim nego na ličnim i često i privatnim pitanjima. Što su više mediji u Sarajevu ogovarali i optuživali Dodika, to sve više jača njegova pozicija i to na način koji ne nosi ništa dobro ni onima koji ga podržavaju ni onima koji mu se protive. Isto se odnosi i na Silajdžića. Njega optužuju ne samo mediji iz Banjaluke nego i štampa i mediji koji djeluju u Sarajevu i to do mjere totalnog neukusa i paranoičnog ponašanja, tako da postoje televizijske emisije i listovi koji iz broja u broj i iz emisije u emisiju donose komentare, vijesti i optužbe na Silajdžića, takvog sadržaja i karaktera da je to već totalno degutantno. Kad bi čovjek uzimao ozbiljno te optužbe, onda bi Silajdžić morao do sada dvadeset puta da se nađe u zatvoru, da bude obješen i lišen svih prava, budući da je po nekim ljudima u medijima, a prije svega prema njihovim finansijskim i političkim naredbodavcima i sponzorima, kriv za sve što se dogodilo od kada je, kako se to u Bosni kaže, horoz kukurikno pa do danas. U tu otužnu atmosferu optužbi i najčešće običnih svinjarija, Milorad Dodik je nedavno unio zrno humora i ironičnog stila svojom izjavom da "Silajdžić nije aždaja". Ne znam da li je to autentično tako rečeno, ali je tako doneseno u medijima i to je izjava koja bez konkurencije predstavlja izjavu godine u našem medijskom prostoru. Ona na jednostavan način stavlja u stranu sve te "pametne" komentare i spekulacije o njima dvojici. Pored toga što je duhovita, ona diže sa imena i situacije koja se definira preko imena, maglu laži, prizemnih izjava i optužbi, unosi u odnose realizam postojećeg i ukazuje na to da čak i dvije aždahe, ako i jesu aždaje, moraju da se dogovaraju iz jednostavnog razloga što jedna drugu ne mogu eliminirati. Ne ubija aždaha aždaju nego ih obje ubija sveti Đorđije, a toga kod nas nema. Niko takvu legitimaciju nema i ne može imati osim našeg birača. Pri tome, ovoj odista duhovitoj izjavi fali samo dodatak, koji je rečen u naslovu, a on treba da dođe s druge strane. Ako Silajdžić nije aždaja (aždaha), što on svakako nije, onda ni Dodik nije sveti Đorđije koji ubija aždaju, nego je čovjek modernog kova koji ima svoje političke poglede i ideale, ali i čovjek koji vidi i zna da se od pogleda i ideala ne živi nego od realnosti i da, ako već postoji aždaja, onda je nužan i Đorđije, ali i obratno, uz Đorđija svagda ide i jedna aždaha, te da iz tog konteksta nema izlaza osim da aždaja i Đorđije sjednu, da aždaja prestane bljuvati vatru, a Đorđije da turi koplje u stranu i da sjednu i razgovaraju. Jer ne treba zaboraviti da i aždaja i Đorđije imaju jednako pravo na život i svoj svijet. Oni su par bez kojeg nema priče. Krucijalno pitanje u tome je pitanje o tome šta je praktički sadržaj jednakosti među njima i šta je to i kakav je to taj naš svijet, tj. današnji svijet u kojem živimo i u kojem moramo da živimo, odnosno i navodno želimo da živimo.Sveti Đorđe i aždaha inače pripadaju drevnoj mitologiji indoeuropskog svijeta, koju je preuzelo i kršćanstvo i označavaju situaciju kad je čovjek počeo taliti željezo (aždaja bljuje vatru) i kad je ta vatra ubijala prve talioce, kao i kad je neko našao načina da otkloni opasne učinke gasova koji su ubijali prve talioce željeza. Tako etnologija i historija tumače porijeklo mita o svetom Đorđiju  i aždaji.