Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

 Da kod nas ništa ne ide kako bog zapovijeda, to više ne treba dokazivati. To je općenito poznata i priznata istina koja važi za sva pitanja našeg javnog života, a posebno ona koja se tiču naše države. Naime, naša država postoji faktički, ustavno i međunarodnopravno i to je fakat koji niko ne može izmijeniti.

Ona postoji u svijesti ljudi u njoj i oko nje, tj. naših susjeda – naravno, ukoliko oni ne lažu kada to stalno govore i naglašavaju. Ona postoji i kao nesporan historijski fakat i to je poznata i priznata istina historijske nauke. Ali, izgleda da ona ne postoji kod nekih koji ne priznaju nijednu od navedenih vrsta dokaza postojanja naše države, nego ignoriraju i očitu činjenicu da oni i njihov značaj potječu isključivo od činjenice da ona postoji. Tako oni ne zastupaju svoje sopstveno biće i relevantno i javno izrecivo mišljenje, nego puke interese skrivenih snaga koje su djelovale i još pokušavaju da razorno djeluju na postojanje Bosne i Hercegovine, tj. žele da je, ako to nije bilo moguće silom, a onda iscrpljivanjem u suludom i besmislenom onemogućavanju normaliziranja svih aspekata državnog života i života. Jedno od polja ove subverzivne i antihistorijske, nelogične, zapravo, sasvim nerazumne djelatnosti da se ono što jeste ospori, je i domen označavanja bitnih datuma i događaja koji su relevantni za našu državu i koji dopunski definiraju i koncentriraju našu pažnju na nju, a figuriraju kao državni praznici.

U životu ljudskog društva i zajednica ljudi postoje dvije vrste značajnih događaja. Jedni se odnose na pojedinačne životne puteve pojedinaca, kao što su rođenja, smrt, uspješn obavljanja životnih poslova i obaveza, kao diplomiranje, doktoriranje, ostvarenja nekog posla i uspjeha na putu kroz život. Ti događaji su dio intime svakog pojedinca i svako, prema svom mišljenju i tradiciji, uzima neki od tih datuma i slavi ih na način koji izabere, ako on nije već utvrđen tradicijom, i mi ga jednostavno unosimo u svoj život kao ili svečani ili žalobni čin.

Druga vrsta značajnih datuma odnosi se na činjenicu da smo mi društvena bića i da dijelimo neke događaje, datume i značenja sa drugim ljudima i iz te činjenice nastaju značaj i važnost takvih datuma u životu određenih ljudskih skupina. Odvajkada je to bio običaj i način izražavanja društvenosti čovjeka. Takvi datumi, događaji, ličnosti ili simboli se dijele na dvije vrste. Jednu čine religiozni događaji, datumi ili simboli koji se slave u okviru rituala vjere i njenih kanona. Druga vrsta događaja bitnih za čovjeka odnosi se na njihov društveni život, kao što su državni, politički, stranački i slični simbolični datumi, znakovi ili događaji. Takve događaje i situacije možemo svrstati u one koji se odnose na jednu društvenu ili politčku zajednicu i na one koji imaju općeljudsko značenje. Takvih dana koji povezuju sve ljude u nekim sudbinskim i simboličnim ponašanjima ili slavljenjima, odnosno koji povezuju sve ljude oko jedne određene osobe, datuma, događaja ili problema, ima danas veoma mnogo i njih definira OUN kao one koji su posvećeni pojačanoj aktivnosti oko nekog zajedničkog imenitelja, datuma, čovjeka, događaja ili problema čovječanstva.

Ostaje još jedna vrsta značajnih datuma koji su vezani za historiju određenog naroda, prostora ili zajednice, one koju savremeni svijet naziva državom. Takvi dani ili događaji, koji se slave u znak uspomene, poštovanja ili naglašavanja značenja istih za ljude, su državni praznici. Karakteristično je da u nas u Bosni i Hercegovini nema sporova oko praznika pojedinačnog značenja, nema ni oko za cijeli svijet važnih datuma, ni oko vjerskih praznika koji su po prirodi i genezi podijeljeni onako kako su vjere među sobom podijeljene i kako one dijele i ljude. Međutim, kada se dolazi na teren onog što nas historijski povezuje, bez obzira na našu eventualnu različitu ulogu u tim događanjima, a to je najviše naša država, ona koja, kako nauka govori, traje više od hiljadu godina i koja je i faktički i u svijesti ljudi ostala do danas živa, tada dolazi do cijelog niza apsurda, nelogičnosti i situacija koje ne mogu biti nazvane drugačije nego manifestacijama uskogrudosti, nerazumnosti i želje za nametanjem ekskluzivnog stava koji nema i ne može imati intersubjektivnu vrijednost i ostaje zatvoren u ličnu volju, a to je stav negacije postojanja, ne samo historije i historijskih datuma naše države nego i same te države. Ono što nema historije ne postoji, ili mu se kroz odricanje postojanja njegove historije na drastičan način osporava postojanje uopće.

Za našu državu se zna i o tome su složni svi prvorazredni ljudi i izvori historije ovog prostora, da je nastala još u 8. vijeku i da je sredinom 10. vijeka postala toliko poznata i relevantna da je zabilježena u najznačajnijem izvoru za slavensku historiju, a to je Porfirogenitova rasprava "De administrando imeprio". Također se veoma dobro zna da je ta država, zvana Bosna, postojala najduže od svih slavenskih država na ovim prostorima, te da je tek 1463. godine pala pod vlast Osmanlija, gdje je ostala sve do 1910. godine, tj. do donošenja Statuta za Bosnu i Hercegovinu, kojim je Austrougarska monarhija tu državu prisvojila i dodala je sebi kao krunsku zemlju. Isto tako se zna da je Bosna i Hercegovina bila negirana u Ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Vidovdanski ustav) i svim kasnijim ustavima Kraljevine i svedena na status zasebne zemlje (zemaljski status), a potom i izbrisana sa političke karte i podijeljena između četiri Banovine. To je trajalo do 25. novembra 1943. godine, kad je Bosna i Hercegovina bila obnovljena kao država. Tada je Bosna i Hercegovina, kao i druge historijske države Jugoslavije, proglasila svoju suverenost, zapravo, obnovu svoje države nakon 1463. godine, kao što su to učinile i druge države našeg prostora u određeno vrijeme, te kao takva učestvovala u stvaranju nove Federativne Jugoslavije. Dakle, Bosna i Hercegovina je svoju državnost obnovila nakon 480 godina i takva ostala do dana današnjeg. Ona je dobrovoljno ušla u Federativnu Jugoslaviju kao jedna od šest njenih združenih država koje su se udružile sa pravom razdruženja kad god budu smatrale da za to postoje odgovarajući razlozi. Upravo je ta obnova naše države krucijalni momenat koji je odredio cijlu našu modernu historiju. Ta država je imala pravo i to je nešto što je izvan prava osporavanja koraka koji je podrazumijevao izlazak i razdruženje od bivše države, ali to razdruženje kao pravo nikako ne može biti povod za napad na državu i pokušaj njenog uništenja.

Šta onda znači odbijanje nekih da se dan održavanja zasjedanja ZAVNOBiH, kao najznačajnijeg historijski verificiranog datuma naše cjelokupne historije, slavi kao državni praznik. Naime, to je jedini čvrsti i svima i u nas i u svijetu poznat historijski događaj od najvećeg značaja za budućnost naše zemlje i države, ali i ovog prostora u cjelini. Svi drugi datumi, izuzimajući pad Bosne pod Osmanlije, leže u tami historije i ne mogu, kao istovrsni i istovrijedni, biti posebno istaknuti, pa ovaj datum nikako ne može biti sporan kao datum od najvećeg historijskog značaja, mada ne eventualno i kao događaj koji bi za svakog našeg građanina imao isto značenje. Drugi povijesni datumi, kao što su datumi izdavanja povelja bosanskih vladara, su veoma značajni, ali ne mogu baciti u sjenu događaj obnove države nakon 480. godina njene okupacije i negacije. Negirati značaj tog datuma bilo bi jednako kao kad bismo negirali datum ustanka Srba protiv Osmanlija. Ako je, dakle, nelogično, nerazumno, protivno historijskloj istini i razlogu i ako jeste nekulturno i arogantno, zapravo, u jednu ruku siledžijski, negirati taj datum i njegov značaj za Bosnu i Hercegovinu kao državu koja postoji i ima svoju historiju, tada se takav postupak može jedino ocjeniti kao posredno negiranje Bosne i Hercegovine i pokušaj instaliranja sasvim ahistorijskog i neistinitog konteksta historije na našem prostoru. Sklapanje mira u Dejtonu je zadnji datum koji bi mogao relegirati značaj ZAVNOBiH za našu državu, jer je taj događaj implicitni historijski epizodni događaj historije upravo Bosne i Hercegovine kao države koju je obnopvio ZAVNOBiH. Zbog toga negiranje ovog datuma u biti ima antiustavne implikacije.

Kad se tiče ovih datuma i inače, nužno je zagraditi svaku ličnu ili bilo koju drugu specifičnu, pa i nacionalnu, mada je govor u ime nacije kao totaliteta uvijek lažan i sumnjiv, vrstu osjećanja, jer je stvar vezana za objektivno zbivanje i stoji izvan domena našeg ličnog osjećanja i stava. Mi ne moramo slaviti, ali ne smijemo i ne možemo negirati značaj takvih datuma. Dakle, svako nastojanje da se ZAVNOBiH potisne iz historije i sjećanja je antibosansko, ali i anticivilizacijsko i antikulturno ponašanje u kojem dolazti do izražaja stav karakterisičan za primitivno mišljenje, a to je mišljenje da ono što ja ne priznajem i ne postoji. Ta vrsta sociopolitičkog solipsizma nema ništa zajendičko sa duhom ljudske kulture i civilizacije.