Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Slušajući svakodnevne vijesti i prateći ono što je u pozadini političkih zbivanja, koja su često samo pozornica na kojoj se igra igra namijenjena javnosti, dok se prava igra igra iza kulisa, čovjek sebi postavi opravdano pitanje o tome ko su zapravo ljudi koji više nego ikada do sada imaju utjecaja na svjetska zbivanja i na naše sudbine. To da današnji političari imaju više utjecaja na zbivanja nego nekadašnji proizlazi iz činjenice što su zbivanja danas mnogo sofistikovanija i time skrivenija od javnog mnjenja i njegovog utjecaja, a načini dirigiranja sa njima mnogo složeniji i komplikovaniji i time i udaljeniji od ljudi nego ikada ranije, dok su mehanizmi djelovanja politike kao sile suptilniji i složeniji i nisu kao ranije pokriveni samo grubim političkim interesima, ili ideološkim teorijama supremacije, nego su zaodjeveni u suptilne teorije humanizacije, demokracije i civilizovanja, ali na način iza kojeg u krajnjoj liniji ipak stoji sila i njen skriveni autor kao glavni i odlučujući argument.

Ipak, iza debelih zastora koji skrivaju stvarne centre moći i mjesta gdje se i odlučuje o sudbini svijeta, pa i našoj, probijaju ponekad na površinu, a u novije vrijeme sve češće, neki fenomeni koji traže objašnjenje. Naime, sve je jasnije da za politiku i političare više uopće nije važno i bitno kakvih su intelektualnih i moralnih kvaliteta. To je sporedno pitanje, ali je veoma važno da li je potencijalni političar konektiran u sistem odnosa koji proizvode odluke i da li ima imidž koji može da bude prihvaćen od javnosti, jer je to jedan od nužnih uvjeta uspjeha na izborima. Izbori, istina, više i nisu izbori između različitih, a pogotovo suprotnih političkih solucija koje bi bile suprotstavljene i nije bitno da li će ovaj ili onaj biti biran, ako su oni dio demokratske igre, jer ionako oni koji će biti izabrani ne predstavljaju neko konkretno biračko tijelo i nisu subjekt odlučivanja jer je on skriven u nevidljivom dijelu strukture modernih socijalnih struktura. Svojstva kao što su pamet, moralitet i intelektualne sposobnosti uopće nisu više bitna, jer umjesto njih dolaze do izraza druga svojstva lidera. Na prvom mjestu je adekvatno situiranje u socijalnoj strukturi koja odlučuje, koneksija sa nosiocima moći i pristajanje na uvjete sistema, a to znači da lider odustaje od toga da bude vođa, nego pristaje da i sam bude vođen. To dovodi do pojave da na scenu stupaju mnogi ljudi izuzetno upitnih intelektualnih i moralnih kvaliteta i da takvi ljudi igraju na političkoj pozornici određene uloge, ali uglavnom uloge koje su za njih napisane, a ne one koje oni sami kreiraju, što se svakim danom sve više razotkriva. Mistika političara kao čovjeka koji misli o općem dobru i slijedi moralna načela koja su u temeljima ljudske civilizacije sve više se gubi, a realnost koja pokazuje da je vođenje politike stvar prosječnosti, ili čak i ispod nje, postaje vidljiva. Osobito je upadna činjenica da su moralna svojstva i ponašanje u skladu sa njima gotovo sasvim istisnuta iz profila političara našeg doba. Do sada se smatralo da politički vođe moraju u sebi sadržavati i pokazivati osnovna moralna svojstva koja su temelj postojanja jednog društva, tako da njihovo ponašanje može da bude uzor za sve građane. O tome danas niko ne vodi računa, naravno, praktično, mada se prividno o tome vodi briga. Vjerovatno je to posljedica omasovljavanja političkog svijeta, odnosno svijeta političara na jednoj strani, ali i istiskivanja moralnih premisa iz političkog računanja i mišljenja u kojem interes predstavlja glavni i dominirajući moment, na drugoj strani.

Pogledajmo kako iz perspektive ocjene njihovih intelektualnih i moralnih osobina izgledaju neki političari našeg vremena. Npr. bilo je općenito poznato da je John Major bio čovjek skromnih intelektualnih mogućnosti, dok je njegov moral bio više nego upitan. Ne samo zbog načina kako je izigrao svog patrona Margaret Tucher, nego i kako je vodio politiku svoje države u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Tony Blaire, koji je došao nakon Majora, pokazao se u moralnom pogledu još mnogo gori. Osim sposobnosti kalkuliranja i obmana, za koju ne kažem da nije važna u zanatu političara, on je pokazao apsolutni imoralitet. To se pokazalo u njegovoj saradnji sa W. W. Bushom u proizvodnji i lansiranju lažnih dokaza o opasnosti po svijet oružja za masovno ubijanje koje je, navodno, posjedovao Sadam Husein. Zbog njegove ogavne igre se ubio jedan naučnik i Blair je, kako se vidi i zna, izgubio svaki kredibilitet u ozbiljnijoj javnosti, mada ga je njegov pajtaš Bush pokušao prodati OUN-a kao posrednika za Bliski istok.

Američki predsjednici Bush i Clinton nisu se proslavili svojim moralnim osobinama. Bush je pokazao nemorala i nedostatka inteligencije više nego je iko to očekivao, a Clinton je naganjao činovnice po hodnicima Bijele kuće, a zatim je govorio neistine pred Senatom, što je nezamislivo za jednog predsjednika. Ako odemo u Francusku, zemlju koja je poznata po moralizaciji politike, onda vidimo da je moralni aspekt političkog djelovanja pao veoma nisko. Nema nijednog predsjednika Francuske Republike ili značajnijeg političara koji u zadnjih dvadeset godina, od Giscara D, Estaina do današnjeg ministra kulture Mitteranda, za kojeg se utvrđuje da je notorni pedofil, nije imao aferu sa korupcijom, laganjem pred sudom ili nešto što je nespojivo sa građanskim moralom.

Ni kod nas situacija nije ništa bolja i mi ne samo da nemamo političara koji ne smatraju da su izuzeti iz normi morala i odgovarajućeg ponašanja, nego se oni čak svim sredstvima trude da sebe zaštite u tim pozicijama i donose zakone koji im omogućavaju da se legalno bogate, da se kriju iza imuniteta i da se raznim drugim mahinacijama izmiču sudu javnosti i pravde.Politika je postala, to se mora priznati, veoma nepopularan i teškim hipotekama nepoštenja i nemorala opterećen zanat, zbog čega sve više ljudi kojima je stalo do ugleda i morala ne želi da ulazi u taj brlog koji se kod nas, a zašto ne i u svijetu, naziva politički život i svijet političara.