Kliker.info

Stećci, farme sa životinjama i vikendice. Sve to je dio ambijenta u nekoliko naselja na samom jugu Bosne i Hercegovine u koji sve češće dolaze da žive mladi iz okolnih gradova.

Jedna od njih je i Iva Skoko, sada jedna od 550 mještana mještana sela Rasno kod Širokog Brijega.

Vrelinu grada Mostara zamijenila je ovim selom, gdje joj je djedovina.

Naslijedila je vikendicu od oca, a odluku je donijela, kako kaže, zbog života u prirodi, ali i lijepih sjećanja na selo u kojem je provodila raspuste.

“Mislim da se ljudi lagano vraćaju, možda ne u potpunosti živjeti, ali znam dosta prijatelja i kolega koji su krenuli raditi vikendice i sve više odlaze (iz grada), bili oni samci, s djecom ili s partnerima”, kaže Iva za Radio Slobodna Evropa (RSE), koja u ovom kraju vidi turistički potencijal.

Iz Mostara se u ovo mirno selo doselio i Ivan Skoko.

“Tu mi je obiteljska kuća, tu mi je otac rođen, tu sam dolazio kao mali, jer mi je tu živjela dedina sestra. Kad smo naslijedili tu kuću onda smo je počeli lagano renovirati, to je stara kamena kuća”, rekao je Ivan za RSE, dodajući da želi sačuvati naslijeđe.

“Ti kad dođeš ovdje u selo, ovdje nema vriske, nema auta, samo čujete tu i tamo neku koku, psa nekog u daljini i to je to”, opisuje Ivan razloge svojeg povratka.

Nekadašnje bavljenje poljoprivredom mještani na jugu Bosne i Hercegovine su zamijenili radom u lokalnim firmama. Duhan, vinovu lozu i krompir, po čemu su nekada bili poznati, sada uzgajaju samo za vlastite potrebe.

Kako navodi predsjednik mjesne zajednice Rasno, Mate Skoko, u selu ima i nekoliko pčelara koji uzgajaju med.

“Ako živiš na selu i to ne radiš, onda je život na selu samo trošak”, smatra Skoko.

Za razliku od prethodnih godina, Penava kaže da je posuško polje postalo suho za uzgoj poljoprivrednih kultura zbog jakih temperatura, a plodovi su unosni tek nakon svake četvrte, pete godine.

“Ljudi su počeli sa smiljem, ali nije bilo otkupa, nisu imali gdje s uljem, a bilo im je obećano tržište. Ljudi rade svoje vrtove i oko kuće, a u drugim selima (Rakitno) uzgajaju krumpire, kupus, jer tamo uspijevaju i onda prodaju to kasnije”, opisuje Penava.

Prema podacima područne osnovne škole, u zadnjih pet godina se broj učenika nije drastično mijenjao. Kao i prethodnih, i ove godine klupe pune dvadesetak učenika.

Prema Skoki, trend odlaska mještana u inozemstvo smanjio se u posljednjih nekoliko godina.

“Sad je malo lakša situacija, ljudi odu da steknu kapital i da se onda s tim vrate ovdje. Mislim da će se nekoliko mladih vratiti, jer su otišli na pet, šest godina”, navodi Skoko koji ima dosta rodbine u inozemstvu.

Oko 25 kilometara dalje, u selu Batin kod Posušja, slična je situacija. U selu živi oko 600 stanovnika.

Slaven Penava, predsjednik mjesne zajednice kaže da se u zadnjih nekoliko godina od 100 ljudi, vratilo oko 70.

I on je bio jedan od onih koji su planirali otići, ali je odustao.

“Onda sam zastao, iako sam našao posao tamo. Pitao sam se kako preživjeti tamo, kako platiti stan, režije, dok si ovdje u svojoj kući. Iz moje perspektive, taj odlazak se učinio neprihvatljivim, upravo zbog toga sam tu na svome, nisam negdje zbijen u nekom stančiću, a ispod i iznad mene je susjed kojemu smetam, imam svoj mir”, objašnjava Penava.

BiH nema službene podatke o broju građana koji su se odselili ili vratili u domovinu jer statističke agencije bilježe samo registrirane migracije.

Jedini dostupni podaci su oni iz Unije za održivi povratak i integracije BiH koji pokazuju da se, iz Zapadnohercegovačke županije (kojoj pripadaju Široki Brijeg, Posušje i Grude) iselilo oko 15 tisuća mladih u proteklih deset godina, a iz Posušja, Gruda i Širokog Brijega nekoliko tisuća.

Koji su motivi za ostanak?

Kako kaže Penava, ljudi sada većinom ostaju, jer privrednici šire poslove, a često se traže keramičari i vodoinstalateri.

U selu postoji nekoliko tvrtki koje se bave proizvodnjom metalne bravarije koje zapošljavaju lokalne mještane.

Prema podacima Porezne uprave FBiH koje je proslijedio Federalni zavod za statistiku, na području Zapadnohercegovačke županije je u proteklih nekoliko godina stabilan broj otvorenih privrednih društava. Tako ih je prošle i pretprošle godine otvoreno 90, odnosno 93, a 2021. godine je otvoreno njih 85.

Penava primjećuje da se nekoliko mladih parova vratilo, što zbog djece koja idu u vrtić, što zbog nižih troškova života. Područna osnovna škola u Batinu postoji od osamdesetih godina, a broji trideset i jednog učenika. U posljednjih pet godina škola bilježi porast u broju učenika. Tako je 2020. godine bilo 28 učenika, a prošle 33.

Dodaje i da su česti sunčani dani i krševitost kraja pogodni za izgradnju solarnih elektrana, kojih je sve više u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Kako su naveli iz Regulatorne komisije za energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine, na području zapadne Hercegovine ima 87 solarnih elektrana, od kojih je najveći broj u Posušju.

Selo je nedavno dobilo djelomičnu rasvjetu, koja se treba završiti u idućim mjesecima, ali je cesta u nekim dijelovima u lošem stanju.

Kroz selo je planirana i izgradnja biciklističke staze. Sve to je, kaže, perspektiva za ruralni turizam.

“Znam ljude koji su u selu napravili kuće za odmor s bazenima, super rade. Ljudi im dolaze iz hrvatskog zagorja, jer Posušje ima jako dobar položaj, za sat vremena ste na Blidinju (park prirode) i na moru”, navodi Penava.

Životinjske farme i vikendice budućnost sela

Oko tristotinjak stanovnika koji žive u selu Ledinac kod Gruda, nastoje ponukati sve da ostanu, ali i potaknuti doseljavanje.

Tako u selu postoje tri automehaničarske radnje, poljoprivredna i životinjska farma, kao i lokalni obrti koji proizvode kovane ograde i PVC aluminijske otvore.

Žana Alpeza, stanovnica Ledinca i predsjednica Udruge “Pravi put” ističe kako mjesna zajednica uskoro planira izgraditi dvoranu sa sportskim sadržajima, u suradnji s Općinom Grude i drugim investitorima.

“U selu ima mjesna osnovna škola i matični ured. Donedavno smo imali i poštu koja je zatvorena, bila je korisna i za penzionere”, navodi Alpeza.

Podaci lokalne osnovne škole pokazuju da škola u posljednjih nekoliko godina broji četrdesetak đaka.

Kaže da skoro svaka obitelj, poput njene, ima vrt gdje sade voće i povrće za svoje potrebe. Zbog uvedene gradske vode lako im je natapati smokve, mrkve, blitvu, masline i vinovu lozu.

“Prije je bilo dosta razvijeno stočarstvo, nijedna njiva nije bila zapuštena, kao što ih ima sada. Planiramo sagraditi i plastenik da imamo i zimi svoje proizvode”, objašnjava Alpeza čija se obitelj prije rata bavila proizvodnjom i prodajom hercegovačkog ravnjaka, koja je vrsta duhana.

“Svaka ga je kuća sadila, to je pretežno bila sorta koja jako dobro podnosi sušna razdoblja, vode u to doba nije bilo. Čatrnje su se koristile za zalijevanje. Nakon što ga osušite imate gotov proizvod i nosite ga u lokalnu duhansku stanicu, bila je ovdje u Grudama, onda ona procijeni kvalitet i vi odmah dobijete novac”, opisuje Alpeza.

Ona je odlučila ostati u BiH kako bi, kaže, pomogla informatičkom opismenjavanju građana BiH, ali i ponudila im prilike za pokretanje biznisa. Tako organizira radionice i tečajeve na temu žena u socijalnom poduzetništvu, informatičke pismenosti, te poljoprivrede i ruralnog razvoja

“Nikad se ne zna gdje se može stvoriti mreža suradnje”, navodi Alpeza čija je rodbina odselila devedesetih u Njemačku.

“Vraćaju se (rodbina) poprilično često, obnovili su kuću, kupili zemljište. Njih ima troje, četvero, pretpostavljam da će se nekada vratiti, rekli su da hoće, da ne žele tamo umrijeti, ali ne znam kada”, kaže Alpeza.

Osim ruralnog, turističkim potencijalom ovog dijela BiH mještani smatraju i nekropole stećana iz sredine 19. stoljeća.

Radi se o srednjovjekovim nadgrobnim spomenicima koji se nalaze na tentativnoj listi dobara UNESCO-a. To je lista potencijalnih dobara koje neka zemlja smatra pogodnim za upis na Listu svjetske baštine UNESCO-a.

Osim stećaka i škole, dugovječna je i lokalna crkva, stara više od 150 godina koja je, kako kaže Skoko, “zadnja kameno zidana crkva” u tom dijelu Hercegovine.

Kristina Gadže, Mirsad Behram (RSE)