Kliker.info

Prizivni sud u San Franciscu odbacio je tužbu Emila Alperina i još nekih preživjelih židovskih žrtava  holokausta protiv vatikanskog Zavoda za religijska djela (IOR), optuženoga da je s pomoću franjevaca pohranio ustaško zlato oteto Židovima, Srbima itd, te da je njime financirao bijeg nacističkih, ustaških i inih zločinaca iz Evrope u Ameriku, Južnu i Sjevernu takozvanim „štakorskim kanalima“.Prizivni sud Devetog okruga, pozivajući se na to da nije teritorijalno nadležan s obzirom na Zakon o imunitetu subjekata inozemnog suvereniteta iz 1976 koji štiti strane države od tužbi na američkom tlu, pošto je IOR organ strane države na stranom tlu. Po istom Zakonu su odbijene i optužbe protiv Pape zbog spolnih zločina koje su počinili pripadnici klera.Ta presuda, naizgled nepovoljna po Alperina i pridružene tužitelje, zapravo nije utvrdila ni IOR-ovu nevinost, jer ostavlja mjesta sumnji da je optužba točna. Svakako bi bilo bolje da su navodi optužbe ispitani, jer bi to napokon, nakon više od 60 godina, donijelo barem sudsku istinu o tvrdnjama koje se dijelom baziraju na istinitim i utvrđenim činjenicama (npr. da je ustaški režim opljačkao pobijene ili odbjegle Židove, Srbe i ine, te da su njegovi glavešine oteli i u bijegu odnijeli sobom dio blaga svoje emisijske Hrvatske državne banke, u čemu je bio i razbojnički plijen razbojničkih vlasti), ali dijelom i na potpunom nepoznavanju ustrojstva i mehanizama Katoličke crkve (u Vatikanu, u bivšoj Jugoslaviji itd.) te na odsustvu ikakvih relevantnih dokumenata. Međutim, baš IOR nije htio odgovoriti na meritum tužbe, zadovoljivši se osporavanjem nadležnosti, što se pokazalo uspješnim po nj, ali ne i po istinu.

IOR je 1942 osnovao papa Pio XII umjesto dotadašnje Uprave za pobožne aktivnosti. Tu ustanovu nerijetko nazivaju „Vatikanskom bankom“, što nije točno, tim više što Uprava imutka Apostolske Stolce (APSA) obavlja i zadaću središnje banke Svete Stolice, dok je IOR formalno registriran kao zadužbina. IOR je više puta bio upleten u skandale, od kojih je najviše odjeknuo bankrot katoličke Ambrozijanske banke, u kojemu su se isprepleli putovi novca koji je Crkva slala poljskoj Solidarnosti i novca koji je „prala“ i pohranjivala mafija, što je rezultiralo i ubojstvima Ambrosolija, Calvija, odnosno Sindone.IOR s ustaškim zlatom otetim od Židova, Srba itd. povezuju dvije američke službene izvijesti, od kojih ni jedna nije iz prve ruke.Prvu je 21 listopada 1946 podnio Emerson Bigelow, agent Državne blagajne Sjedinjenih Država. Bila je tajna do 1997. Pozivajući se na „pouzdan izvor u Italiji“ Bigelow je tvrdio da su izbjegli hrvatski pronacistički časnici poslali zlatnike vrijedne 350.000 švicarskih franaka „Vatikanu“ na pohranu, te da su im britanske vlasti od toga oduzele 150.000 na austrijsko-švicarskoj granici. Joaquěn Navarro Valls, predstojnik Ureda za novinstvo Svete Stolice u doba objavljivanja izvijesti, rekao je i nama i drugim novinarima da „nema realne osnove“ za takvu izvijest.Druga je izvijest američkoga Državnog odsjeka (State Department) iz 1998 po kojoj su ustaše ilegalno iznijele državni novac potkraj drugoga svjetskog rata, a unutar njega i imutak otet pobijenim Židovima, Srbima i drugim žrtvama svoje rasističke politike, te ga prenijele u IOR i druge banke. Posrednici su, po toj izvijesti, bili franjevci, pri čemu je spomenut samo jedan među njima, prof. dr. Krunoslav Stjepan Draganović. Ta je izvijest rezultat istražnog tima pod nadzorom tadašnjega državnog podtajnika za ekonomska pitanja Stuarta Einzenstata. Izvijest je, kažu (nisam čitao) imala više od 800.000 stranica teksta i dokumenata. Samo mali dio govori i o ustaškom zlatu.

Tu se procjenjuje da su ustaše od Židova opljačkale imovinu u vrijednosti od oko 80 milijuna tadašnjih dolara, većinom u zlatnicima. Navedeno je da je dio zlata, 1338 kilograma, ustaška Hrvatska državna banka počela od 31 svibnja 1944 pohranjivati u Švicarskoj nacionalnoj banci. State Department pretpostavlja da to nije dio otetoga hrvatskim Židovima, nego je uzeto iz sarajevskog depoa predratne Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. FNR Jugoslavija je potvrdila da joj je Švicarska vratila 980 kilograma zlata, a ostalih 358 kilograma ne spominje se, što stoji i u izvijesti Tripartitnog povjerenstva 1971. Unatoč opsežnosti izvijesti State Departmenta, u njezinu zaključku piše da je „pitanje nacističkoga zlata“ potrebno dalje proučavati, te da izvijest treba kompletirati dokumentima iz arhiva drugih zemalja, uključujući i Vatikan.Još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939-1958), osim dijela koji se odnosio izravno na drugi svjetski rat (objavljenoga u pogolemoj zbirci Actes et documents du Saint Sičge relatifs a la seconde guerre mondiale koju sam imao prilike dijelom proučiti). Ti bi dokumenti imali biti otvoreni tek 1929, kada prođe 70 godina, ali je ovih dana predstojnik Ureda za novinstvo Svete Stolice o. Federico Lombardi obećao da će biti otvoreni „ubrzo, za nekoliko godina“, odgovarajući time i na zahtjeve židovskih organizacija.Očekivanja da bi se u vatikanskim arhivima našao trag zlata koje su ustaše oteli Židovima pa navodno povjerile Vatikanu ‡ na krhkim je nogama. Za taj zaključak dovoljna je i logika, bez osobita poznavanja činjenica: može li se zamisliti dovoljna budala da takvu operaciju protokolira kroz urudžbeni zapisnik? Čak i pod pretpostavkom da se u Vatikanu našla ličnost dovoljno visoko da djeluje bez nadzora i dovoljno beskrupulozna da primi na pohranu blago poraženih ustaša. I pod još nevjerojatnijom pretpostavkom da su se ustaše tog blaga odrekli u ime buduće neovisne države.

Neki podaci o samom zlatu morali bi se naći u državnim arhivima, pa i u Hrvatskoj (pored onoga što je o tome već obilato pisano). To je na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997 potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo. U Londonu je tada objavljeno i da je u Hrvatskoj osnovan poseban odbor koji se trebao baviti „ustanovljavanjem povijesnih činjenica u svezi s imovinom oduzetom tijekom nacizma“. Možda mi je promaklo, ali mi se čini da još nisu objavljeni nalazi tog odbora. U Londonu je tada objavljeno da je najveći dio arhiva o ustaškom zlatu sačuvan te da su zlatne rezerve ustaškoga režima iznosile „45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti“.Na konferenciji je rečeno da je 13 sanduka zlata izneseno iz Hrvatske 7 svibnja 1945, a 32 sanduka bila su sakrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu. U veljači 1946. godine ti sanduci predani su emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Onih 13 sanduka prešlo je preko Bleiburga u automobilskoj koloni u kojoj su bili dr. Ante Pavelić i oko 1500 ustaša, a ustaško vodstvo je na njih pazilo, pa nisu pali u ruke partizana. U izvijesti State Departmenta navodi se zaključak Središnje obavještajne skupine (CIG) da je to zlato završilo kod Britanaca i da je njime dr. Pavelić kupio život i slobodu. S druge strane, i u jednome dosad objavljenome britanskom dokumentu ne spominje se ni gram tog zlata. Moguća su dva zaključka: ili CIG laže, ili je to bio privatni aranžman nekih britanskih časnika na Bleiburškom polju.

Poznate činjenice govore nešto posve drugo.      Poznato je da je ustaški vrh, prije bijega iz Zagreba u svibnju 1945., razdijelio zlato međusobno i na druge sudionike u bijegu. Mačkov tajnik Pešelj zabilježio je u memoarima da je primio dio zlata i za Mačka (koji je proveo dio rata u Jasenovcu, pa u konfinaciji u Kupincu). O diobi zlata pisali su naknadno i Luburić i Jelić i drugi (ne spominjući, ni u najgorim optužbama na račun drugih ustaša, tu navodnu vatikansku epizodu). Osnovna ideja je bila sačuvati i iznijeti na Zapad i financijsku moć i vojsku (potom stradalu kod Bleiburga) za skori povratak u Hrvatsku i obračun s komunistima, u sklopu pretpostavljanoga a neostvarenog sukoba između Zapada i sovjetsko-komunističkog bloka.Po tim se fragmentima može zaključiti da su zlatne rezerve (a među njima i ono što je oteto židovima i drugim žrtvama ustaškog režima) odvezene u bijeg dijelom u većoj količini koju je kontrolirao Pavelić, a dijelom u mnogim manjim količinama koje su dobili glavešine, kako bi se imali na što osloniti ako izbjeglištvo potraje (kako je i bilo).U Rim je, dakle, dio zlata morao dospjeti zajedno s onim ustaškim i inim antikomunističkim izbjeglicama koji su prošli, direktno ili indirektno, preko „Bratovštine sv. Jeronima“, gdje je Krunoslav Draganović za mnoge osiguravao izbjegličke putovnice Crvenog križa. Ne samo za nevine civilne izbjeglice i ne samo za hrvatske zločince, kako svjedoči njegov potpis "Prof. K. St. Draganović" na putovnici Crvenog križa izdanoj u Genovi 15 ožujka 1951 "Klausu Altmannu", kojom je nacistički zločinac Klaus Barbie (1913-1991), zapovjednik Gestapoa u Lyonu, utekao poslije izgubljenog rata iz Genove u Boliviju (presliku putovnice objavili smo 2003).

Draganovićev potpis je i na putovnici izdanoj u Genovi 1951 Hansu Fischbocku, pomoćniku Adolfa Eichmanna (direktnog organizatora likvidacije židovâ u njemačkim koncentracionim logorima, otetoga iz Argentine i osuđenoga na smrt u Izraelu) pa ministru financija u okupiranoj Nizozemskoj dokumentirala su talijanska glasila. S putovnicom Crvenog križa (ali bez Draganovićeva potpisa) utekao je i lažni “Pal Aranyos” (dr. Ante Pavelić), a isto tako i dr. Andrija Artuković.Tim putem su u Rim, pa u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (koji ne treba brkati s istoimenom Bratovštinom u njegovim prostorijama) dospjele i neke ine dragocjenosti, poput rektorskog lanca Sveučilišta u Zagrebu, vraćenoga tek 1990. Lako je pretpostaviti da oni koji su tim kanalom prošli nisu ostavili u Rimu ništa što nisu morali, a kamoli navodne tone zlata.Draganovićevu aktivnost u to doba u Rimu opisuje monsignor Milan Simčić ovim riječima: „Njegova rodoljubna, karitativna, socijalna i političko-diplomatska djelatnost doseže vrhunac nakon nacionalne tragedije u svibnju 1945. i exodusa tisuća Hrvata. Val izbjeglica slijeva se i u Italiju, u Zavodu sv. Jeronima osniva se Bratovština sv. Jeronima, kojoj je Draganović tajnik i ‘spiritus movens’.Prvi obilazi sve logore u Italiji i u Austriji, sakuplja dragocjene podatke i organizira pomoć. Ljudima je uz materijalnu pomoć potrebna vjerska i moralna podrška, a često ih treba spašavati iz logora i zatvora, naći im sigurno sklonište i omogućiti im iseljenje u prekooceanske zemlje, da ih se zaštiti od mržnje jugokomunističkih agenata kojima saveznički oficiri nasjedaju. Draganović intervenira kod civilnih i crkvenih vlasti, stupa u kontakt s generalima i političarima, ministrima i ambasadorima; piše pisma i memorandume, telefonira, kako bi spasio što više nevinih ljudi. Sve je ovo obilno dokumentirano u njegovu arhivu.“Sve da je franjevac Draganović bio i dužnosnik Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima (a nije, nego je u njemu samo radio, spavao i jeo), činjenica je da su papinski zavodi, kao i mnoge druge crkvene ustanove u Rimu, mnogo tješnje povezane s mjesnim (tj. nacionalnim) crkvama (u čijoj su ingerenciji) nego sa Svetom Stolicom, koja nad njima nema izravnu kontrolu a nema ni načina da je provodi. Za drugoga svjetskog rata je u Teutonskom zavodu djelovala i prava nacistička agentura, jednako kao što je u francuskim ustanovama kardinal Tisserand bio uspostavio antinacističku mrežu. Neupućenim Amerikancima sve se to može činiti kao dio istoga centralizirana organizma „Vatikana“, ali bilo tko iole upućen u organizaciju Katoličke crkve zna da ona nije baš tako jednodušna ni centralizirana kako bi i sama nekad željela da se povjeruje Inoslav Bešker (Jutarnji list)

Samo zagrebačkim Židovima oteta su 1004 kilograma zlata                                                                  Da priča oko “vatikanskog zlata” ni izdaleka nije zaključena, potvrđuju i oprečni stavovi hrvatskih povjesničara. Jedni izvori tvrde da je riječ o enormnim vrijednostima koje je NDH opljačkala Židovima, a drugi da je riječ o manjim iznosima koji su uglavnom vraćeni nakon oslobođenja. No, i jedni i drugi potvrđuju da nema čvrste dokumentacije da je u sve upleten Vatikan.Povjesničar Ivo Goldstein sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta navodi da je neosporna činjenica da je vrlo mnogo židovskog blaga opljačkano u vrijeme NDH, ali da nema informacija o ulozi Vatikanske banke.- Samo od zagrebačkih Židova uzeto je 1004 kilograma zlata i ostalog, i to je samo ono što je preuzeto kroz državne kanale. Većini toga nije se moglo ući u trag nakon 1945. godine. Samo je minimum vraćen vlasnicima. Može se pretpostaviti da je to odnio ustaški vrh u emigraciju – kaže Goldstein te dodaje da o Vatikanskoj banci nema saznanja.Na suprotnom polu je povjesničar Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest s tezom o “komunističkoj teoriji zavjere”. No, i on priznaje da se ne zna gdje je završilo blago.- Povjesničar Jere Jareb ustvrdio je da su brojke oko opljačkane židovske imovine napuhane, da se temelje na obavještajnim praćenjima nakon rata. One nemaju veze sa stvarnošću. Prema dokumentima, iznesene su minimalne količine zlata iz Hrvatske državne banke, a kada su nakon rata vraćene, sve je otišlo u Beograd. Teze o Vatikanu su obične teorije zavjere jer ne postoje dokumentirani tragovi gdje je taj novac završio – tumači Jareb. (Veronika Rešković)

Organizator bijega ratnih zločinaca                                             – Krunoslav Stjepan Draganović (1903. – 1983.) bio je tajnik sarajevskog nadbiskupa ustaše Ivana Evangeliste Šarića, pa docent i profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1943. otputovao je u Rim u delegaciju “Nezavisne Države Hrvatske” pri Svetoj Stolici, koja nije formalno priznala ustašku paradržavnu tvorbu. Draganović je ostao u Rimu i poslije rata, organizirao je pomoć izbjeglicama iz Hrvatske, među kojima je bilo i ratnih zločinaca (vjeruje se da je tim kanalom prošao i Ante Pavelić), a organizirao je bijeg i samih nacističkih zločinaca.Sumnjalo se da je Draganović to radio kao obavještajni agent SAD-a. Milanski Corriere della Sera je 2003. pisao o tijesnim vezama zamjenika kardinala državnog tajnika Giovannija Battiste Montinija (budućeg pape Pavla VI) potkraj rata i neposredno nakon rata s američkom obavještajnom službom OSS (kasnije nazvanom CIA).U “nerazjašnjenim okolnostima”, kako piše Hrvatska enciklopedija, Draganović je 1967. došao u Jugoslaviju, gdje je potom ostao pa i uredio drugo (i zadnje) izdanje Shematizma Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974. (uredio je i prvo prije Drugoga svjetskog rata), a sam je napisao njegov historijski dio, danas važan sekundarni izvor.