Mišo Kovač : Samo smo Mesić i ja rekli istinu
 |
– Moj sin Edi davno je pokopan i ja sam svjestan da ga nikada neću preboljeti. U svoj toj boli koju ja svakodnevno osjećam dodatno me tišti spoznaja da ni dan-danas nije rasvijetljena sva istina o njegovoj smrti. Iako sam zahvaljujući mom poslu imao brojne veze i poznanstva u takozvanim visokim krugovima, kad mi je sin preminuo, sve je to bilo uzalud. Točno je, mnogi su mi htjeli pomoći, a neki su pokušavali i pokrenuti istrage o Edijevoj smrti, ali su te istrage bile manjkavo provedene, a na kraju i zaustavljene od onih kojima nije odgovaralo da se zna kako je umro moj sin. Proglašavali su me ludim od tuge, odmahivali su rukom na neke dokaze koje sam sam sakupio… Dakle, ni do danas, a od Edijeve je smrti prošlo punih petnaest godina, nisam doznao istinu. Ne trebam reći kako se zbog toga osjećam. I baš zbog toga da se ti siroti ljudi koji su izgubili djecu što su na Kornat otišla gasiti travu ne bi za petnaest godina osjećali ovako kao ja danas, učinit ću sve što je u mojoj moći da im pomognem. Iako, svjestan sam da ono što oni najviše priželjkuju ja ne mogu učiniti.
• Ne možete vratiti mrtve…
– Da, to je najveća želja tih uplakanih, ožalošćenih ljudi. Ali, ja mogu pjevati, mogu u medijima ponavljati da su ta djeca poslana u požar bez vode kojom se vatra gasi i da je na djelu političko zataškavanje kako bi se sakrili pravi krivci.
• Mislite da je politika uplela prste u kornatsku tragediju?
– Svi to misle, ali sam ja jedan od rijetkih koji se to usude javno i reći. Otiđite na tržnicu, pitajte o tome ženu koja prodaje krumpir ili postolara koji vam popravlja cipele, reći će vam da misle isto što i ja. Ti ‘mali’ ljudi su pametni. Od njih nikad ništa ne možeš sakriti, a najmanje istinu, koju naši političari pokušavaju umotati u svoje šarene papire.
• Zbog čega političarima ne odgovara da se dozna istina o događajima na Kornatu?
– Predizborna je godina. Velika većina političara sad skuplja vlastite bodove i baš ih briga za narod. Jedini koji je dosad, osim mene, rekao pravu istinu o tragediji vatrogasaca bio je Stipe Mesić. S mnogim se njegovim izjavama ne slažem, ponekad me podsjeća i na cirkusanta, ali potpisujem njegovu rečenicu da je smrtonosna avantura poslati ljude bez vode da gase vatru. Rekao sam to i Dinku Stančiću, ocu poginulog šesnaest i polgodišnjeg Marka kada me nazvao.
• Kada ste razgovarali s gospodinom Stančićem?
– Nazvao me uoči sinovljeva sprovoda. Dugo smo pričali. Rekao mi je da je on moj obožavatelj, da zna sve moje pjesme, a tu ljubav prenio je i na pokojnog Marka. Ispričavao mi se što me je nazvao, bojeći se da mi smeta, a onda se rasplakao.
• Kako ste ga utješili?
– Onako kako sam najbolje znao. Kazao sam mu da će njegov sin uvijek živjeti u njemu. Nisam mu htio lagati kada me je pitao hoće li se bol s vremenom smanjiti. Bol ostaje ista, tvoje dijete kojeg više nema uvijek će ti fizički nedostajati. Ali, iz tvoje duše tvoj sin nikada neće i ne može nestati.
• Vaš pokojni Edi imao je samo godinu dana manje od Marka Stančića kad je umro.
– Zbog toga me gospodin Dinko i nazvao. Na sprovod sam Marku Stančiću, nakon tog našeg razgovora, poslao vijenac na kojem je pisalo: ‘Nećemo te nikad zaboraviti. Mate Mišo i Lidija Kovač’. Dinko i ja ponovno smo se čuli nekoliko dana nakon sprovoda. Naime, on je bio potpuno shrvan kad je pokapao sina i naravno da nije zagledao natpise na vijencima. No, nekoliko dana poslije, kad je koliko-toliko došao k sebi, nazvao me i zahvalio, a ja sam tada shvatio da nisam napravio dovoljno i krenuo u akciju.
• Što ćete konkretno sljedeće poduzeti?
– Animirat ću dodatno ljude da svi pokažemo da nam je stalo do tih poginulih momaka. Trudeći se da otkrijemo pravu istinu o njihovoj smrti, na najbolji ćemo mogući način reći njihovim obiteljima i obiteljima svih hrabrih vatrogasaca, što su i ove godine gasili podmetnute požare po Jadranu, da cijenimo to što nas spašavaju, da znamo koliko je težak njihov posao.
• Što mislite, što se zapravo dogodilo na Kornatu?
– Ne znam, ali doznat ću. Pazite, ne mogu toliki ljudi izginuti od zapaljene trave. Mogu im izgoriti tabani, noge, ali da netko dobije devedeset postotne opekline od trave, ja u to ne vjerujem. Kao što ne vjerujem i u to da netko šalje ljude gasiti vatru a da im ne osigura vodu. To je znanstvena fantastika. Onaj tko ih je tako goloruke poslao, svakako je jedan od krivaca.
Sad je lako pitati Markova oca zašto je dopustio maloljetnom sinu da bude vatrogasac. Takvo što mogu pitati samo budale. U našim malim mjestima, gdje još uvijek postoji razlika između dobra i zla, gdje se još uvijek zna što je moral i čast, tradicija i ponos obitelji jest da ti se sin bavi takvim hrabrim i humanim poslom spašavanja drugih ljudi i njihove imovine.
Pravi krivci sad predbacuju Markovu ocu što je dopustio da mu sin bude vatrogasac. Ok, ako je tako, pitam ja vas tko je Marku dozvolio da odjene vatrogasnu uniformu? Zašto si mu dao uniformu ako si mislio da on tom poslu nije dorastao? Činjenica jest da se na Kornatu zbila velika tragedija i da ćemo je svi mi samo uvećati ako dopustimo da se istina o tim događanjima nikad u potpunosti ne otkrije. Ovoj zemlji i ovom narodu dosta je tragedija. Iako, evo, kao da su nam suđene: jer i ova haaška presuda je velika tragedija za sve nas.
• Kako komentirate haašku presudu kojom je za zločin u Ovčari oslobođen Miroslav Radić, dok je Veselin Šljivančanin dobio pet, a Mile Mrkšić dvadeset godina zatvora?
– To je pljuska našoj vladi i svima nama. Haaški sud je time pokazao da nimalo ne drži do naše zemlje, da nas sve podcjenjuje i da nas stavlja na nivo nekakve ‘banana’ države. Gdje su im sad oni silni promatrači koji su nas svojim promatranjem opsjedali sve ove godine?
Gdje su im oni ocjenjivači koji svako malo ocjenjuju i procjenjuju jesmo li mi dovoljno dobri ili nismo za ulazak u tu fantastičnu Europsku Uniju? Gdje su im kritičari koji nam prigovaraju zbog korupcije, nedovoljno dobrog stanja u pravosuđu… Uzeli su k sebi Rumunjsku i Bugarsku, nama daju negativne ocjene, a kad treba odati pijetet našim žrtvama, onda zločince oslobađaju ili im daju smiješne zatvorske kazne. Cijeli je Vukovar sravnjen sa zemljom, tamo je izginulo tisuće naših momaka i zna se jako dobro tko je to napravio.
• Što ste mislili kako će Haag presuditi trojici optuženih?
– Realno, nema dovoljno velike kazne za njih. Očekivao sam doživotni zatvor za svu trojicu, baš kao i naivna hrvatska Vlada na čelu s ‘generalićem’ Sanaderom.
• Mislite da je Ivo Sanader bio naivan kad je vjerovao u ideju Haaškog suda?
– Apsolutno. Smatrao je da je to pošten sud. Očekivao je da će se procesuirati svaki napravljeni zločin. Ovako, veći zločin od rušenja Vukovara i ubojstva ljudi na Ovčari, samo je ova sramotna haaška presuda. Iako, mi i nismo trebali nešto drugo očekivati od jednog takvog projekta Ujedinjenih naroda. Ta institucija mogla je, naime, spriječiti sav taj ratni užas da je potkraj osamdesetih maknula huškača Slobodana Miloševića, jer bi se bez njega Jugoslavija mirno raspala.
• Slijedom ove haaške presude, možete li možda predvidjeti kako će sud presuditi u slučaju generala Gotovine?
– Itekako. Bojim se, koliko Haag voli Hrvate, da je lako moguće da Gotovina dobije dvadeset godina.
• Hoćete li sad Sanaderu i HDZ-u, za koje pjevate u preizbornoj kampanji, ipak naplatiti vaše koncerte na njihovim predizbornim skupovima, budući da ste ih maloprije ocijenili naivnima po pitanju vjere u haaški sud?
– Neću, jer oni nisu krivi što su ispali naivni. Uostalom, Sanader se brzo snašao i digao na noge cijelu međunarodnu zajednicu. Da sam ja na njegovu mjestu i ja bih zatražio hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti. Siguran sam da Sanader neće stati dok se svi ne slože da žrtve Vukovara nisu zaslužile ovakvu kaznu za svoje krvnike. 
• Od čega zapravo živite?
– Kako to mislite?
• Čini se da u zadnje vrijeme nastupate isključivo besplatno na humanitarnim koncertima, odnosno u slučaju HDZ-a pjevate za simboličan honorar koji vam pokriva samo putne troškove.
– Bez brige, imam ja i svojih redovnih koncerata. Kad je Edi poginuo, ja sam shvatio da dobar život ne čini novac ni materijalna dobra. Moja žena i ja nemamo velikih prohtjeva. Ne bahatimo se bijesnim automobilima, ne pijemo kavu po špicama. Imamo jedno drugo, i to nam je sasvim dovoljno. Živimo život običnih ljudi, više od toga nam ne treba.
• Ipak, obični ljudi koji, kako kažete, žive poput vas, ne bi imali ništa protiv da su malo bogatiji nego što jesu.
– I što bi im to dobra u životu donijelo? grad, Niš i ostale njihove gradove rekao sam i uvijek ću reći samo ‘Ne’. Jer, kada bih im rekao ‘Da’, ja svom sinu više ne bih mogao doći na grob. Da sad podijelite bogatstvo Billa Gatesa obiteljima onih poginulih vatrogasaca, mislite li da ćete ih time učiniti sretnima? Mene danas sretnim čine moja žena Lidija i moja kćer Ivana. Više od toga mi ne treba
Komentari