Mirsad Miro Purivatra, direktor SFF-a: Ovakav ili onakav, film će kao umjetnost ostati
SFF je pravljen tako da ostane u naslijeđe novim generacijama, ali vrlo smo svjesni vremena u kojem živimo i stvari koje se globalno dešavaju, pa djelomično diktiraju i naš rast, transformaciju, naše restrukturiranje, reformatiranje, kaže prvi čovjek jednog od rijetkih bh. brendova koji je 20 godina sve bolji i bolji, ističe u interjuu za Dane direktor SFF Mirsad Miro Purivatra.
DANI: Da počnemo od crvenog tepiha: pruži se, reflektori obasjaju zvijezde. A šta treba uraditi da se dođe do njega?
PURIVATRA: Crveni tepih možemo gledati kao krajnji, možda i najsvečaniji čin dugog procesa koji su pred sobom imali režiser i čitava ekipa filma. To je proces koji nekada zna da traje dvije, tri, četiri godine, kreće od razvoja scenarija, pa slijede finansiranje, izbor glumaca, produkcija, postprodukcija… To je vrlo zahtjevan proces koji podrazumijeva veliki timski rad i na kraju, kad imamo gotov film, sama projekcija bi, po našem mišljenju, trebala da bude najveći praznik i zbog toga postoji crveni tepih. Iz tog razloga mi insistiramo na tome da filmovi koji idu na crveni tepih budu uvijek prikazani u prisustvu najmanje režisera, glumaca i producenta. Znači, s jedne strane naša želja je da crveni tepih bude proslava filmske umjetnosti i filmskih autora, a s druge želimo festival koji će imati dignitet, profesionalnost i koji će gostima pružiti osjećaj da su uvaženi. Moram istaknuti da naš crveni tepih nije napravljen za velike međunarodne zvijezde, naš cilj je da, prije svega, uvažimo regionalne autore i pomognemo u njihovoj promociji.
PURIVATRA: Skoro 1.000 sa studentskim.
DANI: Gotovo tri filma svaki dan od prošlog SFF-a. Valja se dobro koncentrisati da se izabere pedesetak koji će se naći na programu.
PURIVATRA: Taj posao radi šest selektora.
PURIVATRA: Ljudi često kažu “joj divnog posla, odradite devet dana i to je to”. Ali, ovo je ogroman posao, radi se gotovo svih 365 dana. Selektori, ali i svi u SFF timu imaju strast za ovo što radimo, a sa druge strane su profesionalci na koje ja mogu da budem veoma ponosan. Ekipa se svake godine malo osvježi, dolaze mladi koji su prethodnih godina bili volonteri ili tek počinjali karijeru na SFF-u. Mi konstantno ulažemo u naše zaposlene ili angažovane, u njihove treninge ili posjete svjetskim festivalima, podižemo svoje standarde i ne pristajemo na kompromise.
DANI: Selektorka Elma Tataragić je predstavljajući takmičarski program ove godine rekla da u njemu nema filmova iz mikroregije jer ih nema ni kvantitetom, ni kvalitetom koji zadovoljava kriterije SFF-a? Šta je kriterij SFF-a?
PURIVATRA: Prije desetak godina smo krenuli sa regionalnim takmičarskim programom, tada je bilo obuhvaćeno desetak zemalja, a sad sa većim…
DANI: Izvinite, vratićemo se na kriterije. Kažete “region”: Dobili ste za 2016. nagradu Vijeća za regionalnu saradnju zato što ste, kako je rekao Goran Svilanović, “rasli i pomagali da region raste”. U rječniku RCC-a “region” znači sedam, osam država Balkana. Vaš “region” je dvadesetak zemalja od Austrije do Azerbejdžana. Malo ste prerasli okvire uobičajenog shvatanja pojma “region”.
PURIVATRA: Krenuli smo sa regionom, sa desetak zemalja koje imaju prirodne veze. Sarajevo kao mjesto u kojem su se dvije velike imperije, Austro-Ugarska i Otomanska, susrele historijski, kulturološki, religijski…. Taj susret, ali i mix različitosti je, ja mislim, jedna od najznačajnijih stvari koje su se desile u Sarajevu, te nije čudo što iz Sarajeva potiču brojni veliki umjetnici. Mi smo htjeli tu vrijednost da pretočimo i u naš festival. Išli smo korak po korak, krenuli od ex-Jugoslavije i prve dvije, tri zemlje oko nas, a onda se to počelo polako širiti. I završili smo s nečim što se zove Balkan. Grčka, Turska, Rumunija, Bugarska, svi su danas naša festivalska regija. Zadnje četiri zemlje, zemlje Kavkaza, dodali smo na njihovo insistiranje. To su zemlje koje su u novoj geopolitičkoj podjeli ostale nigdje. Niti pripadaju Aziji, niti pripadaju Evropi.
Gruzija je jedna od najzanimljivijih, država sa fantastičnom historijom filma. Prije sedam, osam godina Tamara Tatishvili, direktorica njihovog centra koji je bio u usponu, došla je ovdje i nakon boravka u Sarajevu rekla “pa ovo je to što nama treba”. Rekla je da bi bilo dobro da razgovaramo i da Sarajevo bude Gruziji, Azerbejdžanu, Armeniji, Moldaviji pristupna tačka ka Evropi. Jer, rekla je, “mi smo u Kanu toliko mali, za nas niko ne zna. Ne možemo da dobijemo priliku da rastemo, da pokažemo svoj talenat”. Nakon toga sreli smo se sa ljudima sa Berlin film festivala koji je nama dao franšizu Berlin Talents, pričali zajedno s Tamarom i rekli su nam da je “to fantastično, hajde da damo priliku mladima iz Gruzije”. I nama je to izgledalo super. Što da ne: dobijamo kvalitet, novo iskustvo, zemlje, kulture…
PURIVATRA: Da. Mi danas već imamo dva gruzijska filma pobjednika u glavnom Takmičarskom programu, a na svjetskoj mapi filmske industrije Gruzija je u zadnjih sedam godina zemlja iz koje je nakon Rumunije pojavilo najviše talenata. I dan-danas Gruzijski filmski centar kaže da im je odskočna daska bio dolazak prvih dvadesetak mladih ljudi na Talents Sarajevo.
Zato govorim da je ta naša regija nastala vrlo prirodno, kao sklop naših, ali i ino-interesa koji su pokazali da je Sarajevo pravo mjesto gdje bi oni mogli da predstave, razviju i promovišu projekte i filmove. To je priča o industriji. U Kanu je nekome iz Gruzije, pa čak i iz BiH ako niste Danis Tanović, gotovo nemoguće susresti nekog od predstavnika velikih kompanija koje produciraju, kupuju ili distribuiraju filmove širom svijeta. Ali, naprimjer, Michael Weber, direktor njemačke Match Factory, dođe u Sarajevo pet dana i svima je dostupan i ima dovoljno vremena za poslovne sastanke sa regionalnim autorima i producentima.
DANI: Vratimo se na kvalitet koji zahtijeva SFF. Očito ga gradite i održavate. Kako vas regionalna produkcija prati?
PURIVATRA: Mi se prvo moramo suočiti s činjenicom da živimo u vrijeme u kojem su osim Austrije gotovo sve zemlje našeg regiona još uvijek u procesu tranzicije. Što znači da politika još vodi glavnu riječ.
Saša Rukavina (Dani)
Komentari