Kliker.info

Vlasti bh. entiteta Republika Srpska najavile su raspisivanje referenduma na kojem će se građani izjašnjavati o odluci Ustavnog suda BiH  o neustavnosti entitetskog zakona o Danu RS-a, a sama odluka, o kojoj se već danima raspravlja, otvorila je mnoga druga pitanja u vezi rada i ingerencija Ustavnog suda BiH.

To je bio povod za razgovor sa prvim čovjekom te najviše sudske instance u državi – Mirsadom Ćemanom , predsjednikom Ustavnog suda BiH.

• Gospodine Ćeman, nije li nelogično da se odluka najveće državne sudske instance pokušava derogirati putem referenduma? S druge strane, kada je, recimo, Ustavni sud „prećutno” dao pravo RS-u da iz imena gradova izbaci prefix „bosanski” nije bilo izjašnjavanja građana o tome. Kako to komentirate?

– Koliko ja znam odluka o provođenju referenduma o tom pitanju nije donesena. Radi se za sada o političkom stavu,  odnosno političkoj reakciji na odluku Ustavnog suda BiH, koju odbacuju i osuđuju određeni politički, pa i stručni krugovi, koji još nisu imali priliku niti pročitati odluku, a pogotovo njeno obrazloženje.To već samo po sebi dovoljno govori. Formalno-pravno – ne može se, pa ni na referendumu, odlučivati da li će se ili ne provoditi odluke Ustavnog suda. Ustav BiH, odnosno Pravila Ustavnog suda, izričito regulišu: „Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće“.

Odluke, naravno, pod određenim uvjetima i uz predočavanje relevantnih dokaza o eventualnoj utemeljenosti takvog zahtjeva, mogu biti predmet redovnog preispitivanja. Takav instrument je i do sada korišten u većem broju slučajeva, istina ponajprije povodom odluka iz apelacione nadležnosti, dok se sa odlukama kao što je npr. ova, uglavnom „obračunava” diskvalifikacijama, političkim pritiscima i slično, atakujući na integritet Ustavnog suda općenito, a posebno na pojedine sudije, kako kome i kada odgovara.

Dakle, jedino se pravnim instrumentima, sadržanim u Pravilima Ustavnog suda BiH, a ne političkim ili drugim nepravnim sredstvima i pritiscima može (zapravo trebalo bi tako) dalje tretirati ovo, uistinu važno i očigledno veoma osjetljivo, ustavno-pravno, pa i društveno pitanje.

Ova kao i druge odluke Ustavnog suda se provode, a ne komentarišu iako, naravno, svaka odluka, pa i odluka Ustavnog suda može biti predmetom naučne ustavno-pravne analize.

Odgovor na zadnji dio Vašeg pitanja bi bio da je i na ovome primjeru očigledno da se teške riječi pa i dis/kvalifikacije uglavnom upućuju kada se odluka suda ne poklapa sa nečijim očekivanjima. No, to je predmet za analize druge vrste.

• Da li je Dan RS-a sporan samo zbog datuma ili i zbog toga što taj entitet ima krsnu slavu?

– Uskoro će odluka Ustavnog suda biti dostavljena stranama u postupku i javno objavljena. Svi zainteresirani će se tada moći detaljnije upoznati, ne samo sa odlučenjem nego i obrazloženjem odluke. Zato ću samo ukazati na dio iz  obrazloženja odluke: Ustavni sud smatra da izbor 9. januara kao datuma obilježavanja praznika Dan Republike nema simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja, koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta, kao vrijednostima koje imaju poseban značaj u multietničkom društvu, koje se zasniva na uvažavanju i poštivanju različitosti kao osnovnih vrijednosti modernog demokratskog društva.

U tom smislu, izbor 9. januara za obilježavanje Dana Republike Srpske , kao jednog od praznika entiteta koji (entitet) predstavlja ustavnu kategoriju i, kao takav, mora predstavljati i sve građane RS-a, kojima i sam Ustav Republike Srpske priznaje jednaka prava, nije u skladu sa ustavnom obavezom o nediskriminaciji u smislu prava grupa, jer uspostavlja povlašteni položaj samo jednog, srpskog naroda, čiji predstavnici su 9. januara 1992. godine, bez učešća predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Ostalih donijeli Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja predstavlja jednostrani akt.

Kao takav, po mišljenju Ustavnog suda, te stavu i Venecijanske komisije „teško da se može smatrati saglasnim sa osnovnim vrijednostima izjavljenim u Ustavu Republike Srpske, tj. poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti, demokratskim institucijama, vladavini prava, socijalnoj pravdi, pluralističkom društvu, garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava kao i prava manjinskih grupa u skladu s međunarodnim standardima, zabrani diskriminacije (Preambula)“ .

Također, Ustavni sud ponovno naglašava da se ovom odlukom ni na koji način ne dovodi u pitanje pravo građana BiH pravoslavne vjeroispovijesti (kao ni slično pravo građana bilo koje druge vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini) da slobodno na tradicionalan, odnosno drugi prigodan način obilježavaju svoje blagdane, uključujući i slavu Svetog Stefana.

Prema mišljenju Ustavnoga suda, takve slobode i prava, a posebno njihovo slobodno manifestiranje, samo potvrđuju multikonfesionalni i multikulturalni karakter BiH kao države i društva. Stoga se ovakva odluka Ustavnog suda u tome kontekstu ne može nikako drukčije razumijevati.

• Jesu li orkestrirane poruke iz RS-a povodom odluke o neustavnosti entitetskog zakona o praznicima, politički pritisak na sud, ali i na institucije BiH zbog prijetnje predstavnika vlasti iz RS-a o povlačenju iz državnih institucija?

– Djelimično sam već odgovorio na to pitanje. Odluka Ustavnog suda još nije objavljena, odnosno dostavljena niti podnosiocu zahtjeva za ocjenu ustavnosti a niti donosiocu djelimično spornog zakona. U toku je normalna redakciona procedura tzv. postprodukcija (u ovome trenutku teče rok za dostavu pisanih izdvojenih mišljenja), pa je tim prije čudno da se odluka komentariše i unaprijed odbacuje (čak i u ekspertnim krugovima), a da se ni odluka niti njeno obrazloženje nije vidjelo.

Dakle, ovakve reakcije se, ipak, mogu shvatiti i kao neka vrsta pritiska na Ustavni sud. Ustavni sud, međutim, ne može birati predmete o kojima će odlučivati niti ima ovlaštenje postupati ex oficio tj. po službenoj dužnosti.

Konsekventno, o eventualnim reakcijama od ma koga (najčešće zavisno od toga kakva bi eventuralno mogla biti ili već jeste bilo koja odluka pa i ova) i eventualnim širim implikacijama, pa i eventualnim posljedicama, trebaju razmišljati ponajprije podnosioci zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Naravno, ne samo u ovom i u ovakvim slučajevima.

Ustavni sud ne samo da ne može izbjeći donošenje odluke, nego ne može birati ni vrijeme kada će odluku donijeti.

Odluke se donose kada se sporno pitanje dovoljno razjasni/analizira i kada je  spremno za odlučivanje. Sud je dužan nastojati da se odluke donose što prije. U konkretnom slučaju, predmet je „star” skoro tri godine (zahtjev je podnesen 17. januara 2013. godine) pa bi se, objektivno gledano, moglo reći, čak prigovoriti Ustavnom sudu, da kasni sa odlukom, da je neefikasan.

Međutim, proteklo vrijeme (od podnošenja apelacije do donošenja odluke) nije izgubljeno vrijeme jer je, upravo radi temeljite analize, složenosti ustavno-pravnog pitanja te objektivne osjetljivosti predmeta i u najširem društvenom kontekstu, Ustavni sud zatražio i dobio mišljenje Venecijanske komisije te proveo javnu raspravu o zahtjevu za ocjenu ustavnosti spornih članova zakona.

Da li i kome ovakva odluka baš sada i/ili općenito odgovara (a čuli su se ponegdje i takvi komentari) nije stvar sudskog odlučivanja. Konačno, ako bi se Ustavni sud upustio da procjenjuje kada će donositi svoje odluke (mimo standardne procedure i „tehnologije postupka“ od prijema predmeta do odluke) upravo bi tada Sud upao u zamku političkih i inih igara što, naravno, ne može dopustiti.

Dakle, reakcije koje smo prije donošenja odluke čuli (da se odluka neće poštovati ukoliko ne bude po volji) i poslije donesene, a još uvijek neotpremljene odluke (dakle i prije uvida u obrazloženje tj. u pravnu  argumentaciju odluke), uistinu su direktan pritisak na Ustavni sud.

Međutim, ne bih komentarisao šta ovakav odnos znači ili može značiti kada je u pitanju funkcioniranje drugih institucija BiH. To je pitanje za njih.

Da li je neprovođenjem odluka Ustavnog suda BiH (njih oko stotinu) ugrožen autoritet suda?

– Autoritet sudstva općenito ugrožen je ukoliko makar jedna odluka/ presuda bilo kojeg, pa i Ustavnog suda, nije izvršena. Međutim, iako je, pa i ovim povodom, dato nekoliko objašnjenja u vezi sa ne/izvršavanjem odluka Ustavnog suda, čini se da se to ili ne razumije ili se svjesno pogrešno navodi i interpretira u pojedinim medijima, printanim i elektronskim. Proizvodi se ili održava pogrešna slika o odnosu prema odlukama, prema ogromnoj većini odluka Ustavnog suda.

Naime, Ustavni sud je pojašnjavao, a ja ponavljam: od preko 46.000 odluka donesenih od 1997. godine za 91 odluku je utvrđeno da nisu izvršene u roku određenom rješenjem o neizvršenju. Dakle, 91 odluka. U ovome trenutku, nisu izvršene „samo” 23 odluke, od čega osam koje se odnose na ocjenu ustavnosti i 15 odluka iz apelacione nadležnosti. Dakle, i sa te liste ih je već izvršeno 68. Sa dužim ili kraćim kašnjenjem, ali su izvršene. Ovaj broj se stalno mijenja jer rokovi se određuju, teku i ističu.

Ustavni sud zato nekoliko puta godišnje (najmanje dva puta) analizira izvršenje svojih odluka pa, ako nisu izvršene, dostavljanjem rješenja obavještava nadležno tužilaštvo jer je neizvršavanje odluka krivično djelo.

To je jedini instrument koji, pored pretpostavljenog autoriteta odluka i institucije Ustavnog suda kao takvih (trebali bi se podrazumijevati), stoji na raspolaganju Ustavnom sudu. Ostalo spada u širi društveni kontekst, tj. potrebu pa i obavezu najšireg zagovaranja pravne, političke i opće kulture poštivanja i provođenja odluka Ustavnog suda.

• Koliko učešće stranih sudija doprinosi radu Suda, jesu li oni prepreka političkom utjecaju?

– Tzv. strane sudije, po mom mišljenju, značajno doprinose radu Ustavnog suda. Međutim, i domaće sudije su također stručnjaci sa integritetom i iskustvom (bez obzira na kritičke opaske različito motivirane kada je o ovome riječ) i mi međusobno poštujemo i uvažavamo naša stručna stajališta. Nekada se, razumljivo, ne slažemo i u raznim kombinacijama, poneko, ili više nas, sa svojim mišljenjem (naravno slobodnim sudijskim stručnim mišljenjem i uvjerenjem) ostane u manjini. Međutim, to se poštuje, ali odluka suda je izraz stava većine sudija. Odluka suda je ono što podržava većina sudija. Sudije koje ostanu u manjini, imaju mogućnost i koriste je kada to ocijene potrebnim (prije svega ako to može doprinijeti razvoju ustavno-pravne teorije ili prakse) da svoje neslaganje sa većinskim mišljenjem izraze obrazloženim izdvojenim mišljenjem ili jednostavno izjavom o neslaganju, a ponekad i izjavom o slaganju ali npr. sa drukčijim obrazloženjem i slično.

Međutim, iako se u nekim slučajevima mišljenja sudija „poklope” sa nečijim stručnim, pa i „političkim” stavovima (posmatrano u najširem kontekstu) to ne znači (ili, da budem oprezan, to ne bi trebalo da znači) da se radi o političkim stavovima sudija nego o njihovom sudijskom uvjerenju iza kojega stoji njima prihvatljiva stručna, ustavno-pravna argumentacija. Jer, ustavni tekst i sve ono što možemo smatrati Ustavnom BiH u materijalnom i formalnom smislu nije uvijek tako jasan i za svakoga razumljiv. On objektivno zahtijeva veoma suptilnu ustavno-pravnu analizu, pa su razlike u tumačenju koliko načelno dopuštene toliko i očekivane, pogotovo u složenim pitanjima u kakva spada i ova sporna odluka donesena prije nekoliko dana.

Dakle, obzirom da se za ovakve ili slične odluke, zavisno od toga kako kome odgovara, domaće sudije unaprijed sumnjiči za navodnu političku motivaciju, neprofesionalizam i sl., moglo bi se reći da „strane sudije” na izvjestan način više doprinose „objektivnosti” (ili utisku da je to tako) pa, ako hoćete, u tom kontekstu predstavljaju i neku vrstu preventive, brane nedozvoljenim bilo kakvim pa i „političkim uticajima”, bilo ih ili ne.

• Da li je iko osuđen zbog neprovođenja odluka Ustavnog suda?

– Koliko ja znam do sada – ne. Bilo je nekih pokušaja procesuiranja. Prava adresa za Vaše pitanje su nadležna tužilaštva. Svako, rješenje kojim je utvrđeno neizvršenje odluke Ustavnog suda dostavljeno je nadležnom tužilaštvu.

Da li je bilo pokušaja destabilizacije Suda kroz odobravanje sredstava za njegov rad?

– Po mome mišljenju – ne, iako nismo zadovoljni tretmanom Ustavnog suda prilikom kreiranja budžeta. Ustavni sud, iz godine u godinu, nema dovoljno finansijskih sredstava za planirane aktivnosti, pogotovo da bi ojačao kadrovske resurse za efikasniji rad na predmetima. Više se, izgleda, radi o tome da se očigledna i uvijek nedostatna budžetska sredstva  za finansiranje institucija BiH sa više senzibiliteta pravilno rasporede na budžetske korisnike. Ustavni sud, zapravo, više ili manje dijeli sudbinu ostalih institucija, ali se neke stvari moraju popraviti. Zato smo, svjesni da broj od preko 6.000 novih predmeta godišnje, sa još uvijek prisutnom tendencijom povećanja toga broja, dodatno obavezuje Ustavni sud, inicirali razgovore sa Predsjedništvom, Parlamentarnom skupštinom i Vijećem ministara BiH, s ciljem da se pozicija Ustavnog suda u tome tj. finansijskom pogledu poboljša.

Dobili smo od svih, istina uz zadršku, načelnu podršku tj. da se moraju imati u vidu realne fiskalne mogućnosti društva odnosno države. Dakle, dosadašnju budžetsku poziciju Ustavnog suda ne vidim, zaista, kao destabilizaciju Suda, ali da može i treba biti bolje tretiran – to svakako da.  Razgovori, inače, obuhvataju i druge aspekte i teme koje bi Ustavnom sudu osigurale bolje uvjete za rad i funkcioniranje, kako bi se njegova ustavna pozicija, definirana članom VI. Ustava BiH i Pravilima Suda, u potpunosti ostvarila. Rješavanje barem ključnih pitanja i problema o kojima se razgovaralo trebalo bi doprinijeti ostvarivanju ustavnosti i zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u BiH.

• Da li bi postojanje vrhovnog suda BiH rasteretilo rad Ustavnog suda i da li su BiH potrebna tri ustavna suda?

– Dakle, pitanje Vrhovnog suda na nivou BiH je stvar ustavotvorca i zakonodavca na državnom i entitetskim nivoima tj. njihovog prava pa i obaveze da, analizirajući organizaciju države po vertikali i horizontali, posebno pravosudnog sistema, ocijene da li ona može i/ili treba biti jednostavnije postavljena uključivo i pravosuđe. To se odnosi i na pitanje o konceptu odnosno broju ustavnih sudova.

Naravno, ja imam o tome svoje lično mišljenje, ali bih ga radije zadržao za sebe, obzirom da ovaj razgovor vodimo u okviru moje sudijske funkcije i pozicije predsjednika Ustavnog suda. Ako bi se, pak, o tome postigla saglasnost (trenutno je koliko ja znam – nema), kroz pažljivo definiranu nadležnost Vrhovnog suda na nivou BiH, u određenoj mjeri bi se rasteretio Ustavni sud. Naravno, ne zato da bi sudije Ustavnog suda  imale „manje posla” nego radi poboljšanja stanja ustavnosti, odnosno zakonitosti te zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini, općenito.

Snježana Mučić-Softić (Aljazeera)