Kliker.info

Prva i osnovna zadaća Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine bio je da zaustavi rat u Bosni i Hercegovini, a pet godina kasnije postojala je politička volja da ova država dobije novi ustav koji bi izbrisao entitetske granice, ističe Miro Lazović u razgovoru za Al Jazeeru.

On je bio dio bosanskohercegovačke delegacije u američkom Daytonu kao predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Ističe kako je protekli period protekao u političkoj borbi bh. stranaka, kako je stanje moglo biti bolje da je bilo političke volje, ali i kako je optimista u pogledu budućnosti BiH.

• Od sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma proteklo je 20 godina. Kako, sa ove vremenske distance, gledate na te dane i vrijednost tog sporazuma? Šta je obilježilo politički život BiH kroz te dvije decenije?

Moram reći da je 1995. godine najvažniji zadatak je bio da se zaustavi rat u Bosni i Hercegovini i to je Dejtonski mirovni sporazum 1995. 21. novembra uradio. Dakle, najveća vrijednost Dejtonskog mirovnog sporazuma je što je zaustavio rat, a kao što mu samo ime govori, to je mirovni sporazum, to znači da je ograničenog karaktera. Dakle, u onom trenutku kada se postigne stabilan mir, trebalo bi doći njegovom preispitivanju u kontekstu pojedinih aneksa tog Dejtonskog mirovnog sporazuma, a prije svega mislim na Aneks 4 – sadašnji Ustav BiH.

U nekom retrospektivnom osvrtanju na ovaj period koji je iza nas, od ‘95. godine do danas, ovih 20 godina proteklo je u jednoj političkoj borbi između onih političkih snaga koje su u Dejtonu vidjele mogućnost reintegracije bh. društva i države i onih političkih snaga koje su u Dejtonskom sporazumu vidjele mogućnost realizacije ratnih ciljeva.

• Šta se dobilo ovim sporazumom, a šta su njegove negativne strane?

Mi smo iz Daytona dobili jednu nedovršenu građevinu koja se nazvala Bosnom i Hercegovinom – prefiks republika je izbrisan, ne znam zašto – i ta građevina ovih 20 godina je stalno pod nekim tenzijama zbog nepovoljnih ustavnih rješenja. I naši politički građevinari, umjesto da popunjavaju te noseće zidove, oni prave još veću promaju i u tom kontekstu BiH je u ovih 20 godina bila poprište stalnih političkih nesporazuma, tenzija, pa i političkih sukoba koji nisu dozvoljavali da se BiH napravi funkcionalnom, stabilnom, demokratskom državom.

Mislim da je najveća slabost Dejtonskog mirovnog sporazuma to što je on odmah, u startu, kreatore rata predvidio za graditelje mira i to je zaista bilo nemoguće. Podsjećam da je prvi član Predsjedništva BiH bio Momčilo Krajišnik, sa njim, kao i sa [Borislavom] Paravcem kasnije, nije bilo moguće graditi stabilnu državu BiH jer su oni više vodili računa o entitetu [Republika Srpska]. Nažalost, tu njihovu politiku nastavio je Milorad Dodik koji zadnjih 10 godina vodi politiku kao igru na način da nema dobitka za RS ako BiH ne izgubi. Ta gubitnička politika Milorada Dodika je gubitnička i za njegov entitet i za srpski narod, nažalost i za cijelu BiH, jer je stalno pod kočnicama, opstrukcijama, nedozvoljavajući da bržim koracima ide ka europskim integracijama.

Zbog toga smatram da je došlo vrijeme da se Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je Ustav BiH, značajno izmijeni, da ne kažem kako bi bilo najbolje donijeti jedan novi ustav koji bi bio naslonjen ili protkan europskim principima i standardima, gdje bi se svaki čovjek, svaki građanin BiH osjećao ravnopravnim i u kojem bi u potpunosti bila zaštićena sva ljudska prava i slobode koje danas, u ovom Ustavu, nisu.

• Vratimo se na 1995. godinu i današnje dane u Daytonu. Vi ste bili član delegacije kao predsjednik skupštine. Kakva je atmosfera bila u toj američkoj bazi, kakvi su odnosi bili između delegacija BiH, Hrvatske i Srbije?

Tih 20-ak dana vladala je jedna atmosfera koja je bila prožeta jednim prisustvom koje je nagovještavalo tešku političku borbu. Prvi dani Daytona i u našoj delegaciji izazvali su određene nesporazume jer ja i još neki smo pitali: „Otkud ime Republika Srpska, ko je nju prihvatio?“ Skupština koju sam ja vodio nije, Predsjedništvo RBiH nije, otkud se ona pojavila u Daytonu kao neki ravnopravan entitet sa Federacijom BiH? Amerikanci su tražili da od ta dva entiteta uzmemo neke ingerencije i prenesemo na nivo države kako bi državu BiH mogli konstituirati, dati joj određene nadležnosti, neke institucije…

I ta dva-tri dana je bilo dosta napeto u našoj delegaciji zbog toga jer smo shvatili da smo faktički dovedeni pred svršen čin i da je iz ta dva entiteta teško napraviti jednu racionalnu državu. Tim prije što je RS produkt agresije, produkt svih ovih zbivanja koja su bila u BiH i očekivali smo da će teško biti napraviti jednu državu koja bi potrla sve te podjele koje su napravljene u ratu. Ali je kasnije ta atmosfera unutar bh. delegacije izglađena na način da je [Richard] Holbrooke doslovno presjekao ta pitanja i rekao: „Imate dva entiteta, vidite šta možete izvući na nivo države da bi državu sačuvali, da bi opstali, kasnije u miru jačajte svoju državu…“

Atmosfera između bh. delegacije, srpske i hrvatske, koje su predvodili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, bila je dosta politički korektna, ali i dosta napeta. Bilo je tu dosta pritisaka, ucjena, prijetnji, bili smo suočeni i sa „prijetnjama“ od strane Holbrookea kada smo podigli ručnu do maksimuma kada smo, kada je u pitanju bilo Brčko ili kada je u pitanju bilo Goražde.

Srpska strana je tražila, odnosno Milošević, da i Goražde pripadne RS. Mi smo bili u kontaktu sa borcima Goražda koji su rekli: „Ne, zadnji će izginuti, ali Goražde nećemo prepustiti“, što je nama dalo snagu da istrajemo na tim pitanjima, ali su ona bila suprotna očekivanja i nastojanjima Miloševićeve delegacije koja je htjela rijeku Drinu potpuno, da tako kažem, spojiti sa srpskom granicom tako da što manje Bošnjaka i nesrba bude na tom prostoru.

Međutim, moram istaći i da je Milošević odigrao jednu korektnu ulogu kada je u pitanju Sarajevo. On je odmah na početku Daytona rekao da preuzima pregovaračku palicu u ime RS-a tako da su Krajišnik, Buha, Koljević bili na marginama, oni se ništa više nisu pitali, a Milošević je pregovarao. Tako da je i Sarajevo riješeno na ovaj način kako je sada riješeno zahvaljujući Miloševiću koji je rekao: „Karadžićevi vojnici držali su Sarajevo četiri godine u okruženju, nisu ga uspjeli osvojiti i Bošnjaci zaslužuju da dobiju grad Sarajevo bez podjela“. Iako i ovaj grad nije u predratnim granicama jer Istočno Sarajevo, odnosno Lukavica i Pale su bili u sastavu grada, ali cjelina urbanog dijela grada, da tako kažem, pripala je FBiH.

Bilo je i napeto oko Posavine, oko Distrikta Brčko, Krešimir Zubak nije htio potpisati taj sporazum zbog toga što se u početku pretpostavljalo da Posavina ostaje u RS-u, pa je onda vršen strahovit pritisak na Zubaka da to uradi. On to nije uradio, ali je Jadranko Prlić uskočio i potpisao taj sporazum, ali je na kraju došlo do toga da se Brčko i dijelovi Posavine rješavaju kroz arbitražu i to je bio naš uslov za ostanak u Daytonu. To je kasnije prihvatio i Milošević i Brčko je riješeno godinu dana kasnije u tom procesu arbitraže.

• Da li se moglo više uraditi za bh. građane u Daytonu, da li su propuštene neke dobre ideje, prilike?

– Pa moglo se da je bilo političke volje. Moglo se zabraniti onim strankama koje su vodile rat da djeluju, bilo je takvih prijedloga, da se zabrani djelovanje SDS-a, međutim to nije usvojeno. Bilo je prijedloga, ali ni to nije ozbiljno razmatrano, da se zabrani prodaja imovine na 15 godina. Da se to prihvatilo, vjerovatno bi nakon 15 godina splasnuo taj ratni i svaki drugi naboj i građani bi se u mnogo većem postotku vratili na svoje. Ali to nije prihvaćeno i imao sam osjećaj da je to neko svjesno uradio da što više određene prostore organizuje za svoj narod, ali sad se vidi da su ti neki prijedlozi prihvaćeni, da bi se BiH prije integrisala. Ovako živimo period daljnjih podjela.

Bilo je tu ovih zadnjih 20 godina i uspona i padova, ali kad sve čovjek hladne glave razgrne, ipak je BiH postepeno išla naprijed. Bio sam uvijek optimista, i 90-ih godina, da će BiH sačuvati i svoju samostalnost. Ovo jeste težak i dug period za jedan ljudski život, možda jeste dug, ali za jedan historijski proces, ovo je kap u tim nekim historijskim gibanjima. I dalje sam optimista da će BiH, ulaskom u europske integracije, možda i puno brže eliminisati podjele koje nas još uvijek sprečavaju da budemo svi Bosanci i Hercegovci, ravnopravni na cijelom prostoru.

• U ove dvije decenije, da li je bilo prilika da se Dayton nadogradi, popravi?

Možda je ta klima bila povoljnija 1999., 2000. godine nego danas. Sjećam se perioda političkih razgovora i dogovora sa Miloradom Dodikom i njegovom ekipom koja sad vodi RS, da je 2000. godine ta ekipa bila spremna na novi ustav. Imali smo niz sastanaka u Tuzli, Laktašima, pa i ovdje u Sarajevu, na način da mi pravimo novi ustav BiH u kojem će se entiteti izbrisati.

Dakle, Milorad Dodik i njegova ekipa 2000. godine je bila spremna na to, ali su neki ovdje u Sarajevu bili protiv naših susreta i to je zaustavljeno. Onda je Wolfgang Petrich nametnuo onu odluku o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH tako da je to malo zatomljeno. Poslije je Milorad Dodik, kada je došao na vlast promijenio ploču i sada je on jedan od najvećih zagovornika jačanja RS-a na uštrb države BiH, a dolazimo sada do jedne apsurdne situacije da su za BiH prihvatljiviji bivši SDS-ovci, odnosno Savez za promjene, nego što je to politika Milorada Dodika.

Dakle, ljudi su uvidjeli svoje greške koje su imali u proteklom periodu i vidjeli su da se ne može ići naprijed bez jake države koja će stajati i iza entiteta, iza opština i iza svih građana i da se ne može separatnom, izolacionom politikom ništa uraditi. BiH, u ovom trenutku, bez međunarodne zajednice i utjecaja i pritisaka, prije svega američke administracije, neće moći napraviti velike iskorake. Bojim se da neki pokušavaju i dalje dijeliti BiH, da li kroz novu teritorijalnu organizaciju u kojoj bi se neki treći entitet nacrtao, kroz izmjene izbornog zakona ili kroz neke druge stvari, da se i dalje vode te prikrivene politike dalje podjele BiH u kojima ćemo se još više etnički dijeliti, teritorijalizirati, a to opet dovodi sve, a naročito BiH u jednu neizvjesnost.

To nisu procesi koji su tako lagani, to su procesi koji uvijek proizvode neke nesporazume, neke tenzije, a da ne kažem i sukobe.

Prvi susjedi BiH su i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma. Hrvatska je postala dio EU, Srbija je dosta stabilnija nego prije, recimo, desetak godina. Sa druge strane, međunarodna zajednica je više koncentrirana na druge fronove (izbjeglička kriza, napadi…). Da li lokalne snage, uz pomoć regionalnih lidera, mogu prevazići politike podjela i posvetiti se stabilnoj BiH?

• BiH je u središtu svih regionalnih odnosa, prije svega Hrvatske i Srbije, i jedna mirna i stabilna BiH odgovara i Hrvatskoj i Srbiji.

Moram reći da me izuzetno pozitivno iznenadio Aleksandar Vučić koji je doživio jednu strahovitu metamorfozu u pozitivnom smislu, od onih uloga koje je imao u ratu, izjava nebuloznih kojih se danas vjerovatno i on sam stidi, do premijera koji vuče naprijed, koji prema BiH pruža ruku i koji želi graditi odnose između Bošnjaka i Srba na jedan drugačiji način. Želim da vjerujem da on to iskreno misli i on može biti čovjek koji u velikom može pomoći da se BiH stabilizira i da može amortizirati jednu secesionističku, separatističku, nazadnu politiku koju Milorad Dodik vodi.

On može biti, dakle, čovjek koji bi u tim regionalnim odnosima, pa i u unutar BiH, svojim utjecajem mogao ubrzati te pozitivne procese na način da se i BiH, kao cjelovita, nepodijeljena država, zajedno sa Srbijom, okreće tim europskim integracijama i da se odnosi između Bošnjaka i Srba, te Srbije i BiH grade na jedan drugačiji način.

Svakako, tu su bitni odnosi i sa Hrvatskom koja je već dio EU i ona će se morati ponašati u skladu sa tim europskim pravilima i regulama, ali u BiH još stoji ta rovita situacija između entiteta, bolje rečeno između države BiH i Milorada Dodika i tu rovitu situaciju može smiriti na neki način Aleksandar Vučić. Normalno, njemu će podršku za takvu politiku morati dati jaki međunarodni faktori, prije svega Njemačka i američka administracija.

• To je kada je riječ o regiji, no u kakvom su stanju domaće, bh. snage?

U BiH se, mislim, polako nadzire politička atmosfera koja je spremna i za te radikalnije promjene. Još uvijek je otpor jak u toj psihološkoj prepreci koju političari iz RS-a moraju napraviti. Imam osjećaj da su toga svjesni političari iz Saveza za promjene, ali su još pod ručnom kočnicom da li će ih veće okretanje ka BiH dovesti da ih Milorad Dodik predstavi kao neprijatelje Republike Srpske što je glupost jer neko ko je za BiH ne može biti ni protiv RS-a niti protiv srpskog naroda.

Samo jaka BiH, napredna, efikasna, stabilna, koja će garantirati svakom čovjeku i radno mjesto i ljudska prava, koja će se brinuti o tome da obrazovanje, kultura, zdravstvo budu na većem nivou, odgovara svakom građaninu. I oni će morati napraviti veći, hrabriji iskorak u kompromitaciji takve izolacionističke politike Milorada Dodika.

Treba sačekati još jedan period, imam osjećaj da bi se mogla stvoriti jedna klima, tim prije što BiH ulazi u te europske integracije. Imamo nagovještaj Dragana Čovića da će se početkom iduće godine podnijeti aplikacija za EU, a ta aplikacija podrazumijeva i spremnost za određene promjene, prije svega u Ustavu BiH, pa i svake druge. Tako da ima nekih pozitivnih naznaka, ali nam iskustvo govori kako moramo biti oprezni.

KAKO DO NOVOG BH. USTAVA?

• Kada govorimo o novom ustavu, da li u BiH postoje političke snage koje bi to mogle uraditi ili ponovo treba pomoć međunarodne zajednice?

BiH je i 90-tih godina, pogotovo tokom agresije na BiH i od sticanja svoje nezavisnosti pa do Dejtonskog mirovnog sporazuma, bila je stalno poprište regionalnih interesa, prije svega Srbije i Hrvatske, ali i interesa međunarodne zajednice. Ovdje se u ovakvoj državi ništa nije moglo desiti, čak ni agresija, bez upliva i agresije izvan BiH, ali se ništa nije moglo desiti ni tokom mirovnih pregovora bez prisustva značajnih zemalja EU, odnosno američke administracije.

Tako i dalje će morati biti prisutan utjecaj međunarodnih faktora, naročito američke administracije, u kontekstu promjena Ustava BiH jer ove današnje, aktuelne političke snage, ne da nisu u stanju – one jesu u stanju uraditi, ali oni to neće.

Zašto? Zato što iz postojećih podjela crpe svoju moć, privilegije, svoj status čuvaju na podjelama i učvršćuju ga pod parolom da je to suština Dejtonskog mirovnog sporazuma, što nije, i bez upliva, prije svega američke administracije i potrebne promjene i za građane i za državu, to [promjena Ustava] se neće moći desiti bez njihovog utjecaja.

Ibrahim Sofić (Aljazeera)