Kliker.info

Jedan od najznačajnijih dizajnera prvi put je u svoju njujoršku kancelariju primio jednu novinarsku ekipu s prostora bivše Jugoslavije. Okružen mnoštvom knjiga i skupocjenim Vorholima, Mirko Ilić i dalje isijava energijom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Kultni status na prostoru bivše Jugoslavije Mirko Ilić dobio je još prije 30 godina, kad je iz nje i otišao. Uvijek je bio dovoljno hrabar da eksperimentiše i dovoljno kreativan da se suprotstavi utvrđenim normama. Njegova dijela čuvaju se u najvećim umjetničkim zbirkama u svijetu, a Muzej moderne umetnosti u Njujorku MoMa prošle godine otkupio je 38 njegovih radova i uvrstio ih u svoju stalnu zbirku.

Danas pripada dijelu emigracije nekadašnje Jugoslavije, koja ima samo jedno državljanstvo – američko. Ipak, on je jedan od rijetkih koji još uvijek posjećuje prostore te nekadašnje zemlje. Intervjue je davao samo tokom tih kratkih posjeta nekadašnjoj domovini. Nikada ga niko nije snimao u Njujorku u njegovom, već dugo vremena, prirodnom okruženju. Njegova kancelarija nalazi se na trećem spratu zgrade koja je u vlasništvu žive legende dizajna Miltona Glejzera, autora zaštitnog znaka Njujorka „I Love NY“.

Njegov studio je jedan od najjednostavnije dekorisanih poslovnih prostora koje sam vidio. Ničega nema previše, sem možda dijela Endija Vorhola. Ima ih čak dva. Iz iste su edicije i veoma su skupi. Tačnije, neprimjetni i preskupi.

Pošto su izbori u Americi završeni i kako je Tramp i zvanično postao 45. predsjednik, odmah nas je interesovalo da saznamo kako Mirko Ilić vidi pravac kojim je krenula Amerika.

Ovdje su najveći problem siromašni bijelci muškarci. Oni su ostali napušteni od svih, pa i od demokrata. Zbog urođenog osjećaja rasizma oni su se dugo osjećali povlašćeno i onda se dogodilo da u nekoliko godina izgube sve. Kad čovjek pogleda ko će sve biti u Trampovom kabinetu i ko je sve pobijedio na posljednjih izborima za Kongres, to su sve bijeli muškarci sa sijedim kosama. Izuzev Trampa, koji ima žutu.

Na sreću, u Americi funkcioniše demokratski sistem, pa nisam baš skroz zabrinut. Postoje institucije, i to je dobro, ali je zastrašujuće koliko smo daleko otišli od nekih standarda i plašim se da će sadašnji jaz među stanovništvom prouzrokovati ozbiljne konflikte. Manje konflikte između različitih grupa i rasa već sada vidimo. Najgore je što imamo taj ekstremni dio bijelačke muške populacije koja osjeća da ima pravo da maltretira druge.

Nije mi nezamislivo da će se Trump izvjesnim lukavstvima dočepati i nešto više vlasti i da Amerika sklizne u neku vrstu meke diktature, ali čini mi se da je za tu političku moć mnogo više zainteresovan taj krug ljudi oko njega, dok je njemu samo važno da mu se „ljubi ruka“ i da uzme novac gdje god stigne.

Nikada se ranije nije dogodilo da izbore dobije onaj kandidat koji ima manji broj glasova, i to drastično manje. Vjerujete li da bi taj podatak mogao da ima ikakav uticaj na jpredsednika i na njegove odluke?

Ne. Mislim da on nema nikakav osjećaj za balans jer je on egocentrik. On je paranoičan i siguran sam da misli da je i tih tri miliona glasova ukradeno od njega. Tako da se, kad je on u pitanju, ne može računati ni na kakav razum i racionalnost.

Kako gledate na taj porast desnog ekstremizma svuda u svijetu?

Ljudi su očajni i uplašeni. Uplašeni su od svega i svačega, i sada misle da će neko njihov, ili da će ih neko ko je na njihovom intelektualnom nivou, bolje shvatiti, a time i bolje zaštititi. Tako da oni biraju svoje zvijezde.

Nađu bijelca koji je uspio u životu i ima sve ono što su oni htjeli da imaju i onda vjeruju da će baš taj neko da im pomogne. Jedino što oni jadni ne znaju da je svako od tih bogataša kojima se dive postao bogat na njihov račun.

Kao, neće ih on varati, on je njihov. A neki od nas su naučili da te „tvoji“ varaju najviše. I sada bi bilo dobro da se u Americi uzme nekoliko hiljada savjetnika iz istočne Evrope, da se ljudima pokaže kako da se nose s Trumpom. To ovdje ne znaju.

U istočnoj Evropi se to posljednjih sedamdesetak godina stalno vježbalo. Američke novine ipak ne znaju da pišu između redova, ovdje mediji startuju s pretpostavkom da je neko dobar, a u istočnoj Evropi startuješ s pretpostavkom da je političar neko ko je pokvaren.

U tom narastajućem nacionalizmu prostor bivše Jugoslavije uopšte ne zaostaje.

„Mrak se širi brzinom svjetlosti“, mislim da je ovo rekao Ljubivoje Ršumović i potpuno se slažem s tim. Kad se svijetlo ugasi, mrak se proširi. Ovo što mi imamo s Trumpom ovdje, vi tamo imate s nekakvim drugim mračnim snagama. Nakon Drugog svjetskog rata bivša Jugoslavija bila je na strani pobjednika. Mnogi koji su bili na strani poraženih veoma su se trudili da budu na strani pobjednika, kao što je slučaj sa Italijanima.

Sada se čitav prostor bivše Jugoslavije silno trudi da završi na strani poraženih. I moralno i fizički. Zašto? To mi je vrlo teško da objasnim. Zato ja i odlazim u taj dio svijeta da bih pomogao nekim mladim ljudima. Ja tamo nemam nikakve poslove, sve što tamo radim jeste volonterski, i to mene zapravo košta.

Tako da sve to u šta sam umiješan, od tih festivala tolerancije, preko gej parada, sve do različitih predavanja – to nema nikakve veze s biznisom, dapače, moj računovođa tvrdi da je to jako loša ideja. Ja isključivo tamo idem zato što mislim da se treba boriti za te mlade duše. Mene tamo ne zanimaju nikakve vlasti, niti establišmenti, mene zanimaju mladi, kojih, nažalost, na moja vrata više kuca danas nego prije pet godina.

Da li vas plaši mogućnost izbijanja novih oružanih sukoba.

Da, naravno. Međutim, više me brine ta manipulacija, koja je postojala i u komunizmu, a to je da je neprijatelj već na granici. I sada, ako je neprijatelj na granici, onda sve što se dešava unutar granica više nije važno, a to je predivan način za pljačkanje svojih vlastitih građana i za neprestano skretanje pažnje prema spolja. Ta pljačka, koja je nevjerovatna i koju ljudi podržavaju i ćute – to je meni jako mučno.

Gdje su te revolucije? Gdje su ti mladi na ulicama? Oteli su im prošlost. Sad im upravo otimaju budućnost i ništa se ne dešava. Istina, donekle sve to mogu i razumjeti jer je u Americi sistem baziran na ekonomiji, dok je kod vas, nažalost, baziran na krađi. Prema tome, vi ne razmišljate kao nekakav vlasnik firme, na primjer, da li je to što vlast radi dobro za vašu firmu, a imam osjećaj da je to tamo nebitno.

Bitno je da li ti je prijatelj na pravom mjestu, ko ti može šta završiti… Istina, sve to postoji i ovdje, samo je malo bolje kontrolisano. Međutim, ta strašna pljačka ljudi, to je nevjerovatno, kao i to neznanje da je sve to što kradu zapravo njihovo. Ne znam šta da kažem, meni je to užasno.

Kako vi vidite odgovornost upravo tih ljudi koji su opljačkani?

Znam da je politika vladajuće stranke kod vas dnevna pojava i da je toliko umiješana u svakodnevni život da od nje zavisi i koliko će vas koštati tramvaj i koliko će vas koštati hljeb. Previše je toga. Da ne govorim o nekakvim drastičnijim stvarima koje se tamo rade. Meni je to nevjerovatno, ali, da budem iskren, ne bih krivio samo političare.

Kriv je i narod koji ih je na ta mjesta i doveo. Ima jedan citat Ive Andrića koji često spominjem: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“ I to je to. To je nešto što sve vrijeme držim u pameti, i meni je to totalno nejasno. Otkud to?

Da li ste pronašli neki odgovor?

Religija i nacionalizam. Ali ono što ove dvije stvari može ugroziti jeste internet. On ruši i nacionalnost i religiju i razna druga ubjeđenja jer ih stalno preispituje. Zato nacionalisti i neki vjernici vole da podižu zidove, a onda ti zidovi s vremenom proizvedu ekstremizam. Svi ti veliki zaštitnici religijskih nazora i nacionalizma ne štite to zbog toga što u to vjeruju ili zato što su im te vrijednosti svete, već zato što im je važno da sačuvaju svoje položaje. Naravno, i moć koja dolazi s novcem i uticajem.

U svojim analizama i predavanjima često spominjete „grafički govor mržnje“ kao sveprisutan. Mislite li da je on sada na području bivše Jugoslavije opasniji nego što je bio prije nekoliko godina?

Ne treba se limitirati samo na zemlje bivše Jugoslavije, tu su i Grčka, Ukrajina, Rusija… Taj jezik postoji svuda gdje postoji konflikt. Ono što je zanimljivo jeste da sve te plemensko-teritorijalne vođe koje pokušavaju da sačuvaju svoj identitet ili svoju kulturu uvijek koriste znakove koji su svuda identični. Tako da ukrajinski nacionalisti i neofašisti koriste identične znakove koje koriste ruski nacionalisti i neofašisti.

Kad jedni druge napadaju, drže iste zastave. Jedan moj prijatelj mi je rekao: „Očito da ima mnogo više neofašista nego simbola, pa onda više njih mora da koristiti isti simbol.“ Zabrinjavajuće je koliko mladih ima u tome. Da li znate koliko ima mladih skinhedsa u Srbiji?

Koliko?

Pronašao sam podatak da ih ima oko 16.000. Za zemlju kao što je Srbija, to je već omanja vojska koja se može organizovati preko noći. Pa onda oni tuku, prijete i napadaju, kako im se svidi. Vaši fudbalski stadioni svi pripadaju gradovima, to jest državi, to su državna mjesta gde se konstantno s tribina poziva na ubijanje nekoga: ubij pedere, ubij onog, ubij ovoga… I onda, kad imate ovakvu ekonomiju, ovakvo beznađe, vrlo teško je opstati kao dobar, a vrlo lako je skliznuti u negativno. To se sada dešava.

Često se kao ključni elemenat lošeg stanja prozivaju i mediji.

Svuda manje-više postoje i dobri i loši mediji. U Americi, uprkos svemu, još uvek postoje Njujork tajms, Volstrit džornal, Vašington post, Čikago tribjun, LA tajms, koji drže nivo. Kod vas su se svi nekako stopili. Na sajtu svih vaših čitanih medija imaćete politiku, sport, nekakav šou-biznis, tračeve, neku prodaju i vjerovatno nekulturu, a svi u Srbiji tvrde kako se tamo nekada jelo zlatnom viljuškom i kašikom i svi su ponosni na tu svoju baštinu.

Gdje je to na srbijanskim medijima? Toga nema. S druge strane, dešavaju se stvari kao u vrijeme Miloševića. Koliko se sjećam, Koraks je na svoju izložbu morao da dođe prerušen jer se plašio Miloševićevih batinaša. Možda će uskoro i Petričić morati da dođe prerušen jer se boji nekog drugog političara. Šta se promijenilo? O kakvoj promjeni govorimo?

Vaš premijer može da izbaci karikaturistu iz novina? Može. Ko je slijedeći? Čistač? I onda neko govori o nezavisnim medijima, ili kako se to danas sve zove? To je smijurija. Petričić je nevjerovatan za Srbiju. Bio je nevjerovatan u Americi i u Kanadi. Ovdje ga nikada niko nije cenzurisao, a u Srbiji su ga izbacili iz redakcije.

Uradili ste omote za ploče nekih od najvećih jugoslovenskih bendova. Omoti albuma Prljavog kazališta i Azre izloženi su u Muzeju savremene umjetnosti MoMa ovde u Njujorku. Nedavno ste Damiru Imamoviću uradili omot za album „Dvojka“.

Mene to više zanima nego kad mi neko da puno novca i kaže: „Ti treba da uradiš ovo-ono“. Ne trebam ja ništa. S Damirom sam prijatelj godinama i on to beskrajno lijepo radi. Jedan dan mi je napisao: „Da li bi htio da mi napraviš omot za ploču“, uz to je imao jedan glavni preduslov, a ja sam za taj preduslov odličan, a to je: „Nemam novca za dizajn“.

Meni su takvi poslovi uvijek pitanje kvaliteta, a ne novca. Ali, da ne bude da su u pitanju samo poznati muzičari, prije nekoliko mjeseci jave mi se mladići iz Tuzle. Pankeri. Poslali su mi mejl u kom je stajalo: „Čika Mirko, mi smo pank bend iz Tuzle i mi bismo htjeli…“. Dakle, ono što je jako lijepo jeste da su oni bend iz Tuzle koji nema izdavača, imaju nekoliko pjesama, ali misle da bi im pomoglo da imaju omotnicu s mojim potpisom i da tako brže nađu izdavača.

Ja im odgovorim: „Okej, idemo počet ovako: ako ste vi pank bend, ne možete me zvati čika Mirko. Ne funkcioniše. S druge strane, ja ću vam napravit omotnicu, kažite mi više detalja.“ Rekli su mi i ja sam napravio omot. Ako ja njima mogu pomoći da se oni prave važni sa mnom i da im to donese više uspjeha i da ih ljudi više primjete, zašto da ne? To je najbolji način kako ja mogu koristiti težinu svog imena. Svaki čas nekome nešto uradim, jer volim da doprinosim dobrim stvarima.

Možda ste najzahtjevniji omot uradili za Bijelo dugme 1980. i ploču „Doživjeti stotu“. Čujete li se s Goranom Bregovićem?

Nisam se čuo neko vrijeme s njim. Posljednji put smo se čuli telefonom prije jedno šest-sedam mjeseci. Onako, ulovimo se povremeno na telefonu, pa se ispričamo, onda to traje dva-tri razgovora u dva-tri dana, a onda se ponovo izgubimo.

Želimir Bojović (Newsweek)