Milomir Ninković, doktor iz Sarajeva kojeg poštuje cijeli svijet : “Na klinici u Minhenu se više priča naš, nego njemački jezik”
Evropska asocijacija plastičnih hirurga dobila je novog predsjednika. To je stručnjak svjetskog kalibra, prvi koji je izvršio transplantaciju podlaktica i šaka sa mrtvog pacijenta, prvi koji je uradio rekonstrukciju donje usne s mišićem sa natkoljenice i ekspert kojem će 28. juna pripasti velika čast da u Londonu, pred Britanskim kongresom, održi čuveno predavanje “Gillius Lecture”, posvećeno engleskom hirurgu Sir Haroldu Gilliusu, koji se smatra “ocem plastične hirurgije”. A kada Britanci nekome ukažu tu čast, onda za nju treba i te kako dobar povod.
To je Milomir Ninković, vizionar koji je svoje revolucionarne ideje uspio pretočiti u stvarnost i osmisliti nove metode liječenja. Čovjek čija je fascinantna karijera počela nakon što je stekao diplomu Medicinskog fakulteta u Sarajevu i specijalizirao plastičnu hirurgiju.
Ninkovića, rođenog 1957. godine u Sarajevu, rat je odveo daleko od rodne grude, prvo u Innsbruck, gdje je nastavio stručno usavršavanje, da bi završio na minhenskoj klinici Bogenhausen, gdje je, zbog neuobičajenog pristupa rješavanju problema, stekao reputaciju jednog od najboljih evropskih stručnjaka za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju. Tamo je šef Odjela za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju.
‘Funkcija mi je došla po logici stvari’
U razgovoru za Al Jazeeru, Ninković je ocijenio da izbor za predsjednika Evropske asocijacije plastičnih hirurga predstavlja svojevrsnu krunu svega što je uradio tokom karijere.
“Ukoliko u ovoj struci želiš nešto posebno, onda je to – to. Biti predsjednik Evropskog udruženja plastičnih hirurga je najviše što se u Evropi može postići i iznimna mi je čast što sam uspio u tome i što ću imati priliku na svjetskoj sceni predstavljati dostignuća sa našeg kontinenta. Ne mogu reći da je ova funkcija ono što sam priželjkivao od dječačkih dana, no ako čovjek nešto dobro radi, naravno da zaslužuje i nešto više. Jednostavno, došlo je po logici stvari”, kaže Ninković, koji nam je objasnio šta je i kako uopšte funkcionira ova asocijacija.
“Ta asocijacija je najelitnija evropska organizacija, koja, to naročito treba istaći, ima odličnu saradnju s Američkom asocijacijom plastičnih hirurga. Postoji asocijacija u koju se upada automatizmom, završetkom specijalizacije i ulaskom u nacionalnu asocijaciju, no 1989. godine formirano je elitno udruženje, u koji se može ući samo preko sponzorstva, kako bi se sačuvao njen ekskluzivitet.
Tačnije, ukoliko želite postati član, iza vas mora stajati sponzor. Ja sam prvo predavanje na nivou asocijacije imao 1993. godine, a već 1997. godine, na skupu u Amsterdamu, imao sam najbolji projekt, a tada sam i postao član asocijacije. Prije sedam godina pripala mi je čast da u Minhenu budem domaćin Kongresa, kada sam istakao da sam od 1993. godine, kada sam postao član asocijacije, rastao zajedno s njom”, govori Ninković.
Na pitanje hoće li se, i koliko, promijeniti njegove obaveze, sarajevski stručnjak s minhenskom adresom je istaknuo da će njegova primarna misija ostati vezana uz kliniku u Minhenu.
‘Više se priča naš jezik, nego njemački’
“Neće se promijeniti mnogo, jer je to više reprezentativna uloga. Sekterat asocijacije je taj koji će obavljati veliki dio poslova, a ja ću, kao predsjednik, biti angažovan na prezentacijama i predavanjima. Uskoro ću u Chicagu imati priliku održati predavanje pred američkom asocijacijom”, priča Ninković.
Uspon Ninkovića od studija u Sarajevu, koje je, zahvaljujući uglednim stručnjacima Borisu Staroviću i Đorđu Šućuru, prije rata važilo za priznat centar plastične hirurgije, do mjesta jednog od najboljih i najcjenjenijih hirurga za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju može biti dobra paralela aktuelnoj situaciji u Ninkovićevoj domovini. Bosna i Hercegovina iz godine u godinu ostaje bez medicinskog kadra, koji posao i sreću pronalazi u drugim zemljama, u kojima se njihovo znanje cijeni (a i plaća) više. I ne samo Bosna i Hercegovina, već je to slučaj i u Hrvatskoj i Srbiji. Osvrnuvši se na to, Ninković kaže da je i njegova klinika prepuna ljudi iz regije, koji tamo jako brzo napreduju.
“Na klinici u Minhenu se više priča naš, nego njemački jezik. Po mom mišljenju, to je tragedija. Bijeg mladih i perspektivnih kadrova, ne samo medicinskih, već, kako vidim, iz mnogih različitih struka, velika je greška politike. A sve je počelo raspadom bivše države, nakon kojeg je nekadašnja zajednica počela ostajati bez najškolovanijih kadrova. To je nešto što ne mogu shvatiti”, govori Ninković, koji o medicinskim radnicima iz Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske i Srbije, ima jako visoko mišljenje.
Šokiran stanjem Kliničkog centra u Sarajevu
“Ne samo ja… Čak su i Nijemci ponosni na njihovo znanje. Oni se brzo nakon dolaska nametnu za krug najboljih. Čudan je taj balkanski mentalitet. Kada se nađu ovdje, jako se dobro organizuju i napreduju, tako da i ja na jako bitnim mjestima na klinici imam naše ljude”, nastavlja Ninković.
I pored svega što je uradio i obaveza koje ima, nekadašnji student Medicinskog fakulteta u Sarajevu nije zaboravio svoje porijeklo. Mnogo puta do sada dolazio je u Bosnu i Hercegovinu, gdje je držao predavanja, pomagao lokalnim bolnicama i kliničkim centrima, ali i vršio kompliciranije zahvate.
“Kada me pozovu – dođem, jer mi nije teško pomoći, makar onoliko koliko sam u mogućnosti. To mi je veliko zadovoljstvo, tim prije što mi se ukaže prilika da se družim s našim ljudima, koji imaju posebno mjesto u mom srcu. Uskoro ću se uključiti u projekt koji ima za cilj da poveže uspješne Bosance i Hercegovce iz svijeta medicine kako bi pomogli Bosni i Hercegovini. No, problem je u tome što ne postoji plan te saradnje”, kaže Ninković.
Prisjećajući se mladosti, Ninković kaže da je u njegovom slučaju nostalgija konstantna kategorija, no…
“Odrastao sam u Sarajevu, i volim tu doći. S jedne strane, naravno da se prisjetim toga s mnogo emocija i da mi je duša ispunjena, ali kao čovjek koji je navikao na uredan život u sređenom društvu i u ovom okruženju… jednostavno mislim da ne bih mogao živjeti tamo. Recimo, kada sam bio u Sarajevu, bio sam šokiran onim što sam vidio u Kliničkom centru. Neshvatljivo mi je da jedna takva ustanova tako malo polaže na higijenu, koja je osnova našeg posla. Znam da nema novca i da se možda zato ne mogu srediti zidovi, ne može kupiti kvalitetnija i modernija oprema, ali kada sam vidio da i pacijenti i osoblje puše u bolnici, bio sam preneražen. Ja sam 2003. godine u Minhenu zabranio pušenje u klinici, što je dočekano kao šok, ali je danas to svugdje tako”, priča Ninković.
Inovativne metode za rješenje problema
Za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju općeprihvaćeno je mišljenje da se bavi više estetikom nego istinskom medicinskom problematikom, no kako vrijeme odmiče, ona postaje sve važnija na svjetskoj medicinskoj sceni. To pokazuju primjeri u kojima se presađivanjem mišićnih tkiva i živaca vraćaju funkcije u druge dijelove tijela, koje pacijentima olakšavaju život. Upravo u tome Ninković vidi budućnost svog poziva.
“Na ‘Gillius Lectureu’ ću održati 40-minutno predavanje na temu ‘Kako riješiti probleme u plastičnoj i rekonstruktivnoj hirurgiji kroz inovacije i kreativnost’, jer sam mišljenja da se tu kriju odgovori na mnoga pitanja na koja danas nema odgovora. Ima mnogo problema koji se mogu riješiti kroz novi nivo razmišljanja. Sve ono što danas muči ljude može biti riješeno, ali treba biti maštovit i inovativan. Isto tako, kao što sam ja uspio doći do nove metode i transferom mišića i živaca sa leđa pacijentu u Sarajevu uspio vratiti funkcionalnost stopala, ili pak riješiti paralizu mokraćne bešike, neko drugi može učiniti još više. Zato govorim mladima da se pozabave definisanjem problema i pronalaskom trajnog rješenja kroz raspoložive, ali i još neotkrivene metode”, zaključio je Ninković.
Moj najveći uspjeh
Dovoljno je samo se malo zavući u internetska prostranstva da biste se upoznali s uspjesima Milomira Ninkovića, no jedan zauzima posebno mjesto u njegovom srcu.
‘Ima dosta toga što mi je važno, prije svega zahvata koji nose ime po meni, ali najznačajnijom smatram novu metodu rekonstrukcije donje usne. Prije 19 godina u Innsbruck mi je došao mladić od 25 godina kojem je morala biti odstranjena donja usna. Nije mogao niti jesti, niti piti… Ništa… Bila bi najnormalnija stvar da smo mi to ‘zakrpili’, kao što se to obično i radilo, no pokušao sam pronaći alternativno rješenje i uspio u tome. Mišićima sa podlaktice smo uspjeli uspostaviti dinamiku i funkciju usne. Za neko vrijeme ne samo da je normalno pričao, jeo i pio, već je taj momak mogao čak i zviždati. Kada sam tog momka 2016. godine doveo na Kongres, svi su bili fascinirani koliko je daleko otišla rekonstruktivna hirurgija u smislu funkcionalnosti’, kaže Ninković.
Nakon demonstracije ove metode, Ninković je u SAD-u dobio nagradu.
Muamer Tanović (Aljazeera)
Komentari