Kliker.info

Kada danas dođem u Sarajevo, osjećam se kao Hrvat. Većinu vremena provodim u Zagrebu. Tamo se zbog nečega ne osjećam nimalo Hrvat. Osjećam se kao Bosanac i potpuno sam iznutra solidaran sa ljudima drugih nacija od moje pretpostavljene koji žive u Zagrebu. Kada odem u Beograd, osjećam se na neki treći način. Kada sam u nekim drugim zemljama, kao recimo u Njemačkoj, onda se osjećam kao Jugoslaven, ali ne kao Jugoslaven zbog neke nostalgije ili sentimentalnosti, nego kao čovjek iz bivšeg svijeta,kaže u intervjuu za DW bosanskohercegovački i hrvatski književnik i novinar Miljenko Jerglović.

DW: Prilikom vašeg nedavnog gostovanja u Kölnu, pisac Guy Helminger je, predstavljajući Vas, rekao da su centralne tema vašeg pisanja identitet, porijeklo i kultura. Kako biste Vi sami opisali Vaš identitet?

Jergović: “Identitet je nešto što se dovršava čitavog života, a u slučaju nekih ljudi i stotinama godina nakon njihove smrti. Činjenica je da se kod nas, a kada kažem kod nas, mislim na Evropu i Balkan, identitet najčešće svodi na nacionalni i vjerski identitet. Ja mogu satima govoriti o različitostima svog identiteta. Isto tako mogu satima govoriti o svom nacionalnom identitetu. Kada danas dođem u Sarajevo, osjećam se kao Hrvat. Većinu vremena provodim u Zagrebu. Tamo se zbog nečega ne osjećam nimalo Hrvat. Osjećam se kao Bosanac i potpuno sam iznutra solidaran sa ljudima drugih nacija od moje pretpostavljene koji žive u Zagrebu. Kada odem u Beograd, osjećam se na neki treći način. Kada sam u nekim drugim zemljama, kao recimo u Njemačkoj, onda se osjećam kao Jugoslaven, ali ne kao Jugoslaven zbog neke nostalgije ili sentimentalnosti, nego kao čovjek iz bivšeg svijeta. Sve su to autentični osjećaji identiteta i to je isključivo iz segmenta nacionalnog identiteta. Istovremeno sam, na svoju žalost, cijeli život bezvjernik. Ja u boga ne vjerujem i to je emocionalni problem. Volio bih da je drugačije, ali je tako. Jednostavnije, lakše i utješnije je ako vjerujete u boga. Istovremeno nisam ateista, koji je pao s neba. Ja sam na neki način katolički ateista. Međutim, odrastao sam u gradu, u kojem su muslimani većina. Kada zamišljam vjernika, ne zamišljam katolika, nego muslimana. To je neki moj potpuno ludi i pomaknuti identitet.”

DW: Tokom ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, a najviše iz BiH, veliki broj ljudi je morao napustiti svoju domovinu i bolju i sigurniju budućnost potražiti u inostranstvu. Neki su se vratili, a neki su ostali. Oni za vlade tih zemalja predstavljaju kategoriju integrisanih građana. Vremenom, htjeli to priznati ili ne, postaju stranci i u zemlji svog porijekla. Šta je sa njihovim identitetom?

Jergović: “Mislim da su oni stranci. To uopšte nije tako loše i toga se ne trebaju plašiti. Mnogi naši ljudi se plaše tog osjećaja pa vole prenaglašavati svoju pripadnost rodnom zavičaju, zemlji i nekom prošlom vremenu. Mislim da je to nepotrebno. Svi mi imamo svoje uspomene i sjećanja iz prošlosti. Toga se trebamo držati i čuvati. To zapravo čovjek najlakše i čuva ako je stranac. To što si stranac te kvalificira da pomogneš svima da bi se i sam osjećao dobro.”

“Građani BiH na protestima iskazali svoj očaj”

DW: Mnogi građani Bosne i Hercegovine se ne osjećaju dobro u situaciji koja vlada u posljednjih nekoliko godina. Početkom februara je kap prelila čašu i počelo je, kako su neki nazvali proteste u BiH, “bosansko proljeće”. Međutim, brzo se stekao utisak da se ono završilo bez velikih rezultata. Šta Vi kažete na to?

Jergović: “Što se tiče tih stvari, ja sam pesimista. Na početku sam bio tužan jer sam vidio kako će se to završiti. Nije mi se svidjelo razbijanje, paljenje i nasilje. Nikada to nisam volio. Međutim, mislim da je dobro nastavljeno. Ljudi su imali želju da iskažu svoj očaj, ali se na tome završilo. Oni su iskazali svoj očaj i dalje se nije dogodilo ništa. Ali, opet to što su oni iskazali svoj očaj je velika stvar, jer su time jednostavno iskazali sebe i iskazali su svoje postojanje. To je bila potvrda da Sarajevo postoji, da postoji Tuzla, jednostavno da postoji Bosna i Hercegovina i da još uvijek ima ‘živih’ ljudi.”

DW: Kažete: “Oni su iskazali svoj očaj i dalje se nije dogodilo ništa”. Šta vi mislite zašto se nije ništa više dogodilo?

Jergović: “Odgovor je komplikovan, deprimirajući i tragičan. Nije uspjelo zato što se BiH nalazi u jednoj tragičnoj i potpuno zakočenoj situaciji. Neki tu zakočenost vide u manjkavostima Dejtonskog sporazuma. Ja ih vidim u nečem drugom. Ja tu manjkavost vidim u nacionalizmu. To je osnovni problem današnje Bosne i Hercegovine. Tri nacionalizma i potpuno odsustvo osjećanja razumijevanja za onog drugog. U BiH će biti bolje onog trenutka kada Bošnjaci počnu razmišljati kako je Srbima i Hrvatima, kada Hrvati počnu razmišljati kako je Srbima i Bošnjacima i kada Srbi počnu razmišljati kako je Hrvatima i Bošnjacima. To je sva formula. Nema dalje. Nema priče o tome da je Dodik ovakav ili onakav, da je Sarajevo ovakvo ili onakvo i da su Hercegovci ovakvi ili onakvi. Treba imati razumijevanje za one koji su pored vas, taman da oni radili bilo šta, taman da razbijali sve oko sebe i ponašali se kao zadnji divljaci. To je način na koji će u BiH biti bolje.”

Mediji, novinarstvo, književnost i Emir Kusturica

DW: Mediji i novinari u BiH su, uz Makedoniju, najmanje slobodni u regionu, sudeći prema listi koju je nedavno objavila nevladina organizacija “Freedomhouse”, a povodom Svjetskog dana slobode medija. BiH se nalazi ispod svjetskog prosjeka, i to u rangu sa Haitijem i Panamom. Kako Vi ocjenjujete stanje medija u BiH i regionu, za koje i sami pišete?

Jergović: “Mislim da je novinarstvo u Hrvatskoj u gorem stanju nego u BiH, jer u BiH postoje, na primjer, aktivne privatne radio-stanice. U Sarajevu postoji nekoliko dobrih internetskih sajtova, postoji čak i neka živost u dnevnim novinama. Na sve strane nešto postoji, nešto živi u manjim sredinama. U Hrvatskoj čak i toga ima malo. Međutim, generalno je situacija teška u svim zemljama bivše Jugoslavije. Medijska slika je čak loša i u Sloveniji, koja je uvijek bila ispred nas.”

DW: Kako je biti pisac?

Jergović: “Mislim da nema smisla da se kuka. Teško je biti metalostrugar, inženjer elektrotehnike, bibliotekar. Ali, biti pisac možda egzistencijalno nije ugodno, ali je zanimljivo, jer zanimljiva, tragična i strašna vremena su rođena za književnost. Mislim da je u tom smislu puno bolje biti pisac u BiH, Hrvatskoj, Srbiji ili na Kosovu, nego, recimo, u Njemačkoj. To je paradoks, ali je tako, jer su vremena zanimljiva, nešto se događa: krv, mržnja, nesreća, tuga, tragična ljubav, …, to je dovoljno materijala za pisanje.”

DW: Jedan od sarajevskih umjetnika, koji je također napustio rodni grad je režiser Emir Kusturica, koji često privlači medijsku pažnju svojim izjavama o BiH i Sarajevu. Kako vi doživljavate Emira Kusturicu?

Jergović: “Emir Kusturica je bosanskohercegovački filmski režiser. Ja ga vrlo tvrdoglavo samo na takav način želim vidjeti. U onom drugom je diletant, čovjek koji nema mjeru i čovjek koji čini zlo samom sebi. Međutim, to me sve manje i manje zanima. Mene zanimaju njegovi filmovi.”

Mehmed Smajić (Deutsche Welle)