Kliker.info

Autoput završava u dva kraka. Onaj poznati vodi prema Pločama i Metkoviću, ali nastavljam drugim, novim, da vidim dokle ću i kamo stići. Tako sam se našao pred novootvorenim državnim prijelazom prema Ljubuškom. Nigdje nikoga ni s jedne ni s druge strane, samo uredni policajci i carinici, ne zagledaju i ne pitaju mnogo, nego nas propuštaju u nepoznat svijet.

Piše : Miljenko Jergović (Jutarnji list)

U Ljubuškom nikada nisam bio, ne zaustavljam se ni sad, nego drumom, kroz lijepo uređena naselja, uz dovršene fasade i održavane travnjake, vozim prema Kravicama, pa kroz Čapljinu, pa preko onoga starog, za socijalizma podignutog mosta u međuvremenu prezvanoga po Franji Tuđmanu, i ravno prema Stocu. Tamo sam zadnji put bio u rujnu 1987, gdje sam na Slovu Gorčina dobio svoju prvu književnu nagradu (Mak Dizdar za mlade pjesnike). Te sudbonosne godine posebni gost pjesničkih susreta bio je Ivan Slamnig. Dvadeset sedam godina kasnije mene su pozvali da odigram tu ulogu. Birvaktile, Slamnig je meni dodijelio nagradu. U subotu ću je tako ja dodjeljivati mladim pjesnicima. Iluzija je to normalnoga svijeta, utjeha kulturnih tradicija.

Puta prema Stocu se ne sjećam. Samo znam da sam ga prelazio autobusom i da krajolik nije izgledao ovako. Preko telefonskih žica i štrikova zategnutih preko druma na svakom su koraku zastave. Hrvatske trobojnice sa zlatom obrubljenim nacionalnim grbom, svih veličina i formata, izblijedjele od sunca i kiše, otrcane i pretvorene u krpe voljom vjetrova, sjevernih i južnih, te urijetko poneka zastava Bosne i Hercegovine i zeleni barjak s bijelim mlađakom, izvješen obično ispred mjesne džamijice. Po tome se vidi i tko je ovdje manjina, i kako se većina odnosi prema svojim simbolima. Više oni služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje.

Vozimo se kroz “Šuškovo naselje” pa kroz “Bobanovo selo”. Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi. Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.

U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ. Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.

Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim. Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.

Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji. Gradonačelnik Stoca nikada nije bio ni na jednoj manifestaciji Slova Gorčina. Čak ni prije nekoliko godina kada je počasni gost bio Petar Gudelj. Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika?

Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregaoca koji uvršavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata? Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo negdje između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac. Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne Kamenog spavača, Matu bi Bobana, a ne Sunčanog Hristosa, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture. Usput, čitam parolu ispod ozastavljenih žica i štrikova: “Ne psuj nego moli!” Više mi se sviđa ona na zidu, uz park s Makovom bistom: “Golub mira je prevrtač”.

Na Radimlji i u Boljunima dvije su veličanstvene nekropole stećaka. Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima.