Kliker.info

Samo se najveći umjetnici znaju nositi s velikim, teškim i društveno osjetljivim temama a da njihov umjetnički govor, to više ako je još i figurativan, ne zapadne u patetiku. Poznati je slikar Mersad Berber svojim ciklusom na temu srebreničke tragedije, koji je stvarao posljednjih desetak godina, dokazao svoju veličinu na nekoliko razina. Pristupio je zahtjevnoj temi kao što je Srebrenica sasvim odmjereno, utišano i dostojanstveno.

Posegnuo je za formom alegorije ne bi li još više zaintrigirao. Ispričao je jednu svoju bajku čiji su junaci figure preuzete iz mitova, ali i stvarnog života ne bi li ublažio užas prizora koje je na svoj umjetnički prepoznatljiv način interpretirao. U svojoj posmodernoj maniri posezanja za različitim izvorima nadahnuća stvorio je veličanstvene i majstorski crtane kompozicije od kojih zastaje dah. Berberov srebrenički ciklus treba znati promatrati.

Tu se preklapaju slike mrtvačkih glava i leševa s nekim sasvim drugim i dalekim svijetom mitova, legendi, sjećanja na jednu, na neki način, zaboravljenu zemlju – Bosnu, koju je taj sarajevski profesor crtanja, kao sebe naziva, napustio 1992. godine i više se nije vratio. Svoju kroniku o Srebernici, koju je ostvario u ulju, crtežu i na monumentalnim grafičkim listovima, Berber je ukoričio u impresivnoj publikaciji koja je ovih dana izašla iz tiska u njegovoj vlastitoj nakladi. Uoči skore promocije knjige jednostavno naslovljene »Srebrenica«, koja će biti 12. travnja u dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, samo za Vjesnik progovorio je o temi koja ga već dugo zaokuplja, ali o i nekim svojim sjećanjima na život koji je ostavio za sobom.

Kako je došlo do ciklusa i knjige s temom Srebrenice?

– Sasvim slučajno. Poticaj mi je bila briljantna knjiga »Grobnice: Srebrenica i Vukovar« forenzičara Erica Stovera i fotografa Gillesa Peressa koja me naprosto šokirala i knjiga eseja Jeana Baudrillarda »Savršeni zločin«, posebno esej »Ne sažaljevajmo Sarajevo«. U toj je knjizi naime ključna misao Baudrillarda, teoretičara civilizacije simulakruma: »S virtualnim ulazimo ne samo u doba uništenja realnoga i referencijalnoga nego u doba istrebljenja drugoga«. Kao profesor crtanja našao sam se isprepadan svim tim strašnim stvarima. Počeo sam crtati, raditi jednu svoju kroniku, koja je trajala jedanaest godina. Bio sam okružen hrpom papira, skupljao sam sve moguće dokumente, od Timesovih fotografija ratnih reportera do videozapisa. Na Brodskim vratima, na graničnome prijelazu u Republiku Srpsku iz Slavonskoga Broda, mogli ste svojedobno kupiti vrpce sa snimkama koje su poslije šokirale svijet. Zatrpalo me to obilje dokumentarnog materijala. No nisam prišao temi kao nekoj svojoj Guernici koja je jedna simbolička slika. Moja je srebrenička kronika došla sasvim spontano u alegorijskoj formi. U svojoj namjeri da apostrofiram neka od ključnih mjesta srebreničke tragedije, bio sam poput Sherlocka Holmesa. Moram priznati da sam imao i sjajne suradnike, novinare s terena. Ljudi me tamo znaju i htjeli su mi pomoći. Pedeset sam godina na tim terenima i uživam ugled u tim krajevima. Od materijala koje sam skupio moglo bi se napisati nekoliko velikih romana. Naišao sam na neke priče koje su same po sebi romani. Knjiga je na tragu realnog mimesisa.

Kroz vaš ciklus o Srebrenici provlači se slojevita priča koju je teško u njenoj složenosti, na prvi pogled razumijeti?

– Ispričao sam jednu svoju bajku za koju mi je polazište bio mit o Dedalu i Ikaru. U mojoj interpretaciji, bježeći s Krete, Dedal i njegov sin Ikar nošeni vjetrom 1996. godine padaju na iskope u Bosni. Početna kompozicija ciklusa je njihov susret na žitnim poljima Pilice, 45 kilometara sjeveroistočno od Srebrenice gdje je počinjen jedan od najtežih masakara nad nevinim žrtvama, u trenutku kada gledaju iskope koje provode američki antropolog William Haglund i njegov suradnik Jose Pablo Baraybar . Rekao bih da je to jedna vrsta crtane kronike, dnevnika njihova putovanja Bosnom. U maniri postmoderne kombinirao sam različite prizore i motive preuzete iz najrazličitijih izvora. U nekim sam se scenama oslanjao na stare austrijske razglednice Bosne koje me prate još od vremena kada sam bio mlad profesor na Akademiji. Tu su i moji izravni zapisi pri posjetu groblju s Edwardom Lucie-Smithom, a jedan dio ciklusa su tzv .

 Ikarove bilježnice, tek crtanje Bosne, u kojima objavljujem što je to Ikar, koji je bio vrstan crtač, zabilježio tijekom svog putovanja. Isto tako dajem i jednu svoju interpretaciju glasovite slike Ferdinanda Hodlera »Noć«, koja me podsjetila na prizore što sam ih vidio na strašnim snimkama pogubljenja mlade vojske u Bijeloj šumi, tzv. Šumi smrti. Nevjerojatno kako se Hodlerova fantazija od prije stotinu godina poklopila u računalu s tom bosanskom pričom. Neki su pak radovi iz ciklusa moj hommage bosanskim slikarskim klasicima, Ismetu Mujezinoviću, Gabrijelu Jurkiću. Prikazao sam, među ostalim, i procesiju Svetog Ive. U tu kultnu crkvu kod Jajca, gdje je bila ikona jednog talijanskog majstora koju je Karadžić zapalio, nekad su dolazili svi bogalji svijeta. Htio sam u ovome ciklusu, osim Srebrenice, pokazati i tu jednu staru, zaboravljenu Bosnu.

Srebrenica je sama po sebi teška tema. Koji je bio vaš pristup?

– Tražeći jednu moćnu metaforu kako bih rekao što je to Srebrenica, poslužio sam se velikim filozofom Walterom Benjaminom, gdje je on, govoreći o alegorijama, rekao da su one ruševine svega ljudskoga. Tome na tragu, pristupio sam Srebrenici kao ruševini svega ljudskoga. U svojoj sam interpretaciji međutim pokušao nadvladati balkanski romantizam i mistifikaciju.

Osim o Srebrenici i njenim žrtvama, u ovome ciklusu pričate priču i o jednoj zaboravljenoj Bosni. Na što se referirate?

– Mislim na antiku, na medijevalnu Bosnu, onu povijest koju je jedna velika fašistička mašina i propaganda izbrisala. Bosna je, da se izrazim sintagmom fra Luke Markešića, zemlja mrke ljepote, ili riječima velikog latinoameričkoga pisca Carlosa Fuentesa, mjesto gdje je Istok pružio ruku Zapadu. Srebrenica, kao što je zapisao Ćazim Sarajlić u tekstu moje knjige, sveti grad na kraju svijeta.

Kad podvučete crtu, što ovim ciklusom nastojite izraziti?

– Rekao bih da je ovaj ciklus jedan lament nad sudbinom bosanskoga naroda. Kronika jednog zaplašenoga sarajevskog profesora crtanja u Zagrebu. Čuvao sam se bilo kakvih ideologijskih i drugih premisa o Srebrenici. Jer danas je sve izmanipulirano, kontaminirani smo politikom, proširenim medijima. Živimo u vrijeme simulirane civilizacije. Ne vidimo ono što mi želimo gledati, nego ono što nam daju. A to se dogodilo i s Bosnom i sa Srebrenicom. Iskustvo Hrvatske i Bosne u tom je smislu jednako – riječ je o istoj formi jedne brutalne civilizacijske agresije. Pokušao sam to pokazati u nekom svom horizontu promišljanja i u tradiciji europskog klasicizma čiji sam nastavljač. Nisam htio da bude naglasak na patosu, nema tu emocija.

U vašoj likovnoj priči, kronici, kako je nazivate, pojavljuju se mnogi likovi s prepoznatljivim portretnim karakteristikama, od antičkih junaka do suvremenika. Tko su oni?

– S uvođenjem antičkih i drugih likova htio sam proširiti priču u Srebrenici. Ikonografija je komplicirana, mnogobrojni su likovi koje sam u ovome ciklusu portretirao. Georgij Paro pojavljuje se u liku Fidije, na primjer. Pojavljujem se i ja u kompoziciji inspiriranoj jednim pejzažom Gabrijela Jurkića. Dao sam si ulogu pictora imaginariusa m.b. Naime, nekada u staroj Bosni, to sam naučio od bosanskih povjesničara, mozaike u termama bogatih kuća izrađivali su umjetnici od kojih je jedan nosio crteže, on se zvao $lt$en$gt$pictor imaginarius$lt$/en$gt$, a drugi koji je nosio vreće s kamenom bio je $lt$en$gt$pictor strukturalis$lt$/en$gt$. Pojavljuje se kao lik i arheolog William Haglund kojeg sam prikazao u bezbroj situacija pri iskapanju. Taj je čovjek svojim rukama iskopao tisuće mrtvaca. Ljude kao on smatram istinskim herojima. Dio je moje knjige $lt$en$gt$hommage$lt$/en$gt$ je njemu.

Govorite o toj jednoj zaboravljenoj Bosni, ali sa svoje zagrebačke adrese. Je li to i neka vrsta nostalgije i svijest da se više nećete vratiti?

– Jedan život koji je mukotrpno stvaran, drugom opsadom Sarajeva, 6. travnja 1992. naprosto je nestao. U to sam vrijeme radio scenografiju za Osmana u Zagrebu i nikad se više nisam vratio. Ostao je atelijer, kontakti, neka suradnja. No to moj osobni tektonski potres koji sam doživio i stvar je to neke moje duboke emocije koju nikada nisam želio javno razglašavati.

Zašto ste odabrali Zagreb za svoj dom?

– Cijeli sam život vezan za Zagreb. Prije studija grafike na Likovnoj akademiji u Ljubljani upisao sam u Zagrebu studij arhitekture. Dio je moje obitelji desetljećima živio u Zagrebu. Tu sam upoznao suprugu još kao vojnik, topnik u Karlovcu. U mojoj likovnoj estetici pak Zagreb ima važno mjesto. Smatram da pripadam jednom mitteleuropskom krugu koji se proteže sjeverno od Krakova preko Zagreba sve do Sarajeva. Taj je prostor dao velike umjetnike koji su bili presudni za moj grafički senzibilitet, jednog Klingera, Švabinskog … U tim je topografskim trokutima negdje i moja biografija. Hrvatska je u povijesti imala briljatne crtače, a kad govorim o Zagrebu kao svom likovnom domu moram spomenuti Račića i Kraljevića koji su mi uvijek nadahnuće. Tako da se ja u Zagrebu savršeno dobro osjećam, a Sarajevu se uvijek vraćam, ali na drugi način.

Dok u svijetu često izlažete, u Zagrebu niste imali izložbu od 1988. Zašto?

– Nije bilo poziva. A ja ne želim da mi izložba bude stvar moje osobne inicijative.

Ovakvo jedno luksuzno izdanje, kakva je vaša knjiga »Srebrenica«, sigurno je pravi izdavački pothvat. Jeste li bili svjesni u što se upuštate?

– Knjiga je danas općenito izgubila bitku i neku svoju šansu. Smatram da je danas izdati knjigu pravi pothvat. Kako su mi svi otkazali, knjigu sam izdao u vlastitoj nakladi. Od države BiH, na primjer, nisam dobio nikakav odgovor kad sam poslao isprinte. Na žalost živimo u vremenu u komu se urušavaju sve vrijednosti.   Romina Peritz (Vjesnik)