Tekst na engleskom jeziku je objavljen na američkom internetskom forumu Just Security koji je posvećen pitanjima sigurnosti, demokratije, vanjske politike i ljudskih prava.

Rosensaft ističe kako je imao privilegiju da predvodi delegaciju Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) na komemoraciji u Srebrenici ove godine, ističući kako je za njega to bilo “hodočašće s dubokim značenjem” iz dva razloga.

– Prvo, jer se, kao sin dvoje ljudi koji su preživjeli nacistička ubijanja i koncentracijske logore Auschwitz i Bergen-Belsen i kao neko ko je rođen u logoru za raseljene osobe, intuitivno poistovjećujem sa žrtvama i onim koji su preživjeli genocid i zločine protiv čovječnosti; i drugo, zato što je ovo bila moja posljednja suštinska inicijativa kao pomoćnog izvršnog potpredsjednika WJC-a i glavnog savjetnika prije nego što odem s ovih pozicija krajem augusta – istakao je u uvodu teksta.

Naglašava da činjenice o genocidu u Srebrenici nisu upitne, te podsjeća na hronologiju događaja koje su dovele do masovnog ubistva više od osam hiljada Bošnjaka, odnosno bosanskih Muslimana u julu 1995. Ističe kako je nizom sudskih odluka međunarodnih sudova ovaj zločin okarakteriziran kao genocid, te da su po prvi put od usvajanja Konvencije o genocidu UN-a 1948. izrečene presude za genocid i to liderima bh. Srba Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

Poricanje genocida i glorifikacija Mladića

– Dok su genocid u Srebrenici i bezbrojni zločini protiv čovječnosti, koje su počinile ultranacionalističke jedinice bh. Srba pod Mladićevom komandom nad Bošnjacima, kontinuirano gorući ožiljak za muslimansko stanovništvo, prevladavajući stav u vladajućim krugovima Republike Srpske je poricanje genocida, pa čak i afirmativna glorifikacija Mladića i njegovih jedinica i njihove srpske supremacističke ideologije – dodao je Rosensaft.

Ističe da je glavni cilj delegacije WJC-a koja je u BiH boravila od 9. do 11. jula, bio identificirati se, kako pojedinačno, tako i kao organizacija koja predstavlja više od 100 jevrejskih zajednica diljem svijeta, s ogromnom boli i mukom koju do danas trpi bošnjački narod.

Iako su jevrejski aktivisti i lideri već prisustvovali komemoraciji prethodnih godina, pa i sam Rosensaft, htjeli su, kako navodi, da bude naglašenije kolektivno jevrejsko prisustvo ovom prilikom, a delegacija je bila zaista međunarodna i predstavljala je WJC u cjelini.

Dirnut sudbinama onih koji su preživjeli genocid ili su izgubili najbliže članove porodica, podijelio je neke od priča s kojima se susreo tokom boravka u Srebrenici.

Osoblje Memorijalnog centra većinom su oni koji su preživjeli genocid

Memorijalni centar i sve što ga čini opisao je “impresivnim u svakom pogledu”, uporedivši ga s velikim memorijalnim centrima holokausta ili genocida bilo gdje u svijetu. Kao nešto što ga izdvaja od ostalih, spominje osoblje koje uglavnom čine oni koji su preživjeli genocid. Istakao je nekoliko imena.

Prenio je riječi Amre Begić Fazlić, zamjenice direktora Centra, koja je uz oca i djeda u genocidu izgubila još 26 drugih rođaka i najbolju prijateljicu:

– Čekali smo da svoje voljene ispratimo na vječni pokoj a sada čuvamo uspomenu na sve njih. Zato je to više od posla. To je misija koja nema kraja.

Almasa Salihović, direktorica komunikacija Centra, imala je samo osam godina kada su joj snage bh. Srba iz ruku istrgli brata i odveli na likvidaciju. Azir Osmanović, glavni kustos Centra, je preživio marš smrti kao 13-godišnji dječak. Njegov 16-godišnji brat Azmir, koji je bio dio grupe nenaoružanih dječaka, nije. Azmirova lubanja je pronađena i identificirana DNK analizom 2018. godine, a ukopan je 2021.

Hasan Hasanović, koji vodi impresivan program usmene historije Centra, koautor je knjige “Glasovi iz Srebrenice: Priče preživjelih o bosanskom genocidu”, istovremeno uvjerljive i srceparajuće zbirke priča.

Direktora Centra, Emira Suljagića, Rosensaft opisuje kao silu prirode, harizmatičnog i intelektualno briljantnog, s oštrim smislom za humor, te pohvaljuje njegov rad kojim je Centar iz provincijskog lokalnog spomenika pretvorio u instituciju sjećanja svjetske klase.

Rosensaft je naglasio je delegacija WJC-a prisustvovala i svjedočila dolasku 30 tabuta u Potočare dan pred ukop, smatrajući se počašćenim time.

– Birkenau ima svoje jezerce pepela. Bergen-Belsen ima svoje masovne grobnice. I Srebrenica ima svoje mezarje, gdje je do sada više od 6.600 grobnica dokaz genocida, a svake godine donosi nove ukope posmrtnih ostataka identificiranih kroz mukotrpan forenzički proces jer su dijelovi tijela žrtava često bili razbacana na nekoliko lokacija nakon što su uklonjena iz izvornih masovnih grobnica i ponovo pokopana na sekundarnim mjestima, što je Međunarodna komisija za nestale osobe nazvala “pokušajem prikrivanja dokaza” – kazao je.

Poruka Emira Suljagića

Dan pred komemoraciju organizirana je konferencija “Srebrenica – kolektivno sjećanje”, kojoj su pored organizatora, članova WJC-a i lokalnih udruženja žrtava prisustvovali brojni domaći i strani zvaničnici iz zemlje i izvan nje.

O događaju su pisali i brojni strani mediji, ističući zajedništvo jevrejske i muslimanske zajednice na komemoraciji u Srebrenici. S događaja su odaslane snažne poruke, ali među onima koje su privukle najviše pažnje je poruka direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića.

Opisujući trenutak Suljagićevog obraćanja, Rosensaft kaže kako se on “dramatično osvrnuo na malo poznati aspekt bh. historije iz Drugog svjetskog rata”, te je istaknuo dio govora:

– Prije osamdeset godina jedan dio mojih sunarodnika stavio se u službu njemačke nacističke ideologije i naudio vama, vašem narodu, vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Ja vam se zbog toga izvinjavam i nadam se da ćete u vašim srcima naći mjesta za oprost… Obraćam vam se u ime potomaka, djece i unuka generacije Bošnjaka koja je ubijana sa identičnim ili sličnim motivom devedesetih zbog kojih su vaši preci ubijani četredesetih godina prošlog stoljeća: zbog kože s kojom su se rodili. Oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske, nisu to činili u ime našeg naroda. Njihova djela ne govore u naše ime ni danas.

Rosensaft dodaje da je svrha boravka delegacije WJC-a u Potočarima bila “da uvjerimo naše bošnjačke kolege da smo mi tamo samo i isključivo da tugujemo s njima i da svjedočimo”.

– Nismo ih došli ništa pitati. Nismo imali nikakvu namjeru, skrivenu ili neku drugu, osim da se bezuvjetno pridružimo njihovoj tugi, njihovoj boli – dodaje.

Nećemo i ne možemo stajati po strani

Naglasio je i kako se iskreno nada da je “Konferencija kolektivnog sjećanja iskovala vezu i stvorila osjećaj razumijevanja između delegacije WJC-a i naših prijatelja Bošnjaka – jer su mnogi zaista postali prijatelji. Možda smo i uspjeli”.

Potom je naveo:

– Obilježavamo žrtve holokausta jer su to naše porodice, naše zajednice, naši ljudi, ali i zato što su bile žrtve genocida, jer su bile žrtve užasnih zločina protiv čovječnosti. I mi moramo jednakom snagom priznati i obilježavati genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene nad bošnjačkim narodom u Srebrenici i drugdje.

Naš moralni imperativ mora biti da sve žrtve genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih sličnih zločina zaslužuju dostojanstvo i poštovanje da se njihova agonija i patnja priznaju i sjećaju. Preživjeli Auschwitza i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel učio je da je “holokaust bio jedinstvena jevrejska tragedija s univerzalnim implikacijama”. U istom smislu, vjerujem da je genocid u Srebrenici bio jedinstvena bošnjačka tragedija, iako s univerzalnim implikacijama, kao što je genocid u Ruandi bio jedinstvena tragedija Tucija, iako, opet, s univerzalnim implikacijama.

Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti, kako je istakao, mora se posmatrati kao jedinstvena tragedija iz perspektive i kroz prizmu njegovih žrtava, ali uvijek, uvijek, s univerzalnim implikacijama.

– Također čvrsto vjerujem da samo ako osiguramo da su svi prošli i sadašnji užasi – Auschwitz, Srebrenica, Bergen-Belsen, Kigali, Buča – neumoljivo integrirani u svjetsku svijest, imamo barem šanse pobijediti protiv sila tame, netrpeljivosti, antisemitizma, rasizma, islamofobije, ksenofobije, homofobije i mržnje općenito koji ugrožavaju čovječanstvo u cjelini.

“Nikad više” ne znači i ne može se dopustiti da znači nikad više samo za Jevreje. To znači nikad više nikome, nijednom narodu, nijednoj manjini. Nećemo stajati po strani – ne možemo stajati po strani – kada bilo koja grupa, bilo koja manjina bude žrtva, proganjana, potlačena ili ubijena. Zato je naša delegacija WJC-a otputovala u Potočare i zato smo se 10. i 11. jula pridružili bošnjačkom narodu u obilježavanju žalosti za žrtvama genocida u Srebrenici – zaključio je Rosensaft.

(Faktor)