Kliker.info

Postoje neke tišine koje odjekuju neponovljivim ehom svoje jeze, ma gdje da jesmo u tom trenutku.Postoje neki dani u našim životima nad kojima jednostavno gubimo svu racionalnu moć.Sasvim smo mali dok gledamo veličinu njihova crnila, i samo zadrhti duša negdje unutra kao prazna krošnja visokog jablana povijenog vjetrom dole kraj rijeke.

Piše :  Martina Mlinarević Sopta (Neznase)

I prignemo se dnu s rukama što nam pridržavaju suze da ne natope čitav svijet. Postoje neke rijeke u čijem se okrilju događaju čuda i užasi, čija boja je vječno crveno, rijeke koje čuvaju svu krv proteklih godina na ovim prostorima i heroje koji su ostali živi samo zato da mogu ispričati o krikovima.

Postoje neki Emir i Amar iz Goražda, po karti Gornjeg Podrinja, i čitav jedanaesti u julu ti miriše samo na njih. I razmišljaš, šta bi bilo da danas tražiš njihova imena po bijelom izrezbarenom kamenu, na šta bi tvoj život ličio da su jedna od onih prekinutih priča u trenu najljepšeg tkanja, kojih nema više. Jedna od onih tisuća nezaboravnih priča čija će imena danas grliti majke, sestre, supruge, djevojke u poljani smrti u Potočarima.

Ljeta su stvorena za sreću. Možda negdje i nekada. Sva naša ljeta posljednjih godina imaju pukotinu na istom mjestu. U bespoštedno vrućim sunčanim intervalima, jedanaesti u ovom mjesecu zabilježen je velikom, crnom točkom u koju je strmoglavljena najveća tuga modernog svijeta. I nijedna ti jakna danas ne može smiriti drhtaje. Čak i na hercegovačkih plus četrdeset. Ako si čovjek, dakako.

Svaka ljudska bol u Srebrenici dobije mizerno značenje. Mjesto najteže sramote svjetske i balkanske politike udružene u odvratno prešutno odobravanje krvi, godinama je na današnji dan bilo mjesto parade političke svite u preskupim odjelima. Licemjera kojima je bol tih ljudi tek značka na reveru koju stavljaju jedan, jedini dan. Protokolarno suosjećanje. Patnja na baterije, samo za jedanaesti. Hladno odrađen govor čiji se papir na kraju zgužva i baci u smeće.

A ljudi, preživjeli Srebrenice, čija su lica najveća lekcija života i jedino pravilno tumačenje lude prošlosti, ostaju sami svih onih preostalih 364 dana. Kad gotovo nitko ne misli na njih. Sa hijeroglifima najkrvavije bitke na svojoj duši, njihov horizont je jednostavan, bez velikih želja i očekivanja. Žive tiho, usječeni u brda kao nepokolebljiva stabla, beskrajno strpljivi i hrabri.

Ima tih strahova kad i sama misao o njima paralizira čovjeka. Znati kako se osjećaju majke i supruge u Srebrenici – valjda najgore nešto što postoji.

Emir je rat u Podrinju vidio, doživio, osjetio, urezan mu je u pogledu, u onom osmijehu koji sada već sve zna i ništa ga više ne može iznenaditi, prsti su mu od cinizma postratnog stvoreni kad ga dotakneš. Njima stvara sjajnu muziku kojom ispunjava, običnom prolazniku nevidljive rupe po svuda sebi. Kad sjedimo između nas teku Drina i Neretva, prelijevajući se jedna u drugu, dijeleći neispričane priče i onaj ponos kad vidim da se još umije nasmijati životu iskreno, unatoč svemu.

Mrak je i Amar mi priča o svom sudjelovanju u Maršu Mira. O putu kroz te šume, o osjećaju kad ti oko vrata lebdi jeza svih onih kojih čekaju streljanje. Priča mi o Goraždu, o svom ocu. On koji je rođen u sutonu rata, ima oči u kojima se zrcali sva hrabrost tog kraja. Razmišljam kako prolazi kroz lokacije srebreničkog užasa sa svojih osamnaest, dok raja njegovih godina prelazi levele rata samo na kompjuterskim igricama.

Tek kad nečiju bol reflektiramo na naše vlastite svjetove, možemo pojmiti bar trunku te dubine. Kad si baš ti pozvan da identificiraš jedan madež na nozi. Kad je to netko samo tvoj, koga voliš više od života. Ne desilo se više, nikada i nikome.

Živimo u zemlji u kojoj se ne poštuju živi, a kamoli mrtvi. Svi oni koji su pali u krvavim sukobima sulude ratne ideologije devedesetih nečija su djeca, nečiji roditelji, nečija ljubav. Mi danas najnormalnije, uništavamo groblja i vječna počivališta jedni drugih, vagamo boli, gađamo se s mrtvima. Koji nisu mrtvi, nego moraju biti razbrojeni na mrtva krvna zrnca da bi se znalo kakav ćemo odnos imati prema njima.

Čak ni njima, koji su dali živote da bismo se mi danas mogli zajebavati sa svojom sadašnjošću, ne damo mira. Nema ih, ali su neuporedivo sretniji jer ne vide sve ovo. Stidili bi se u šta smo se to pretvorili.