Kliker.info

MONITOR: Već godinama je vidan napor organizatora da sa nagrade «Risto Ratković» skinu ljagu koja je nagradi nanijeta onda kada je dodijeljena Radovanu Karadžiću. Vi kažete da je iz nagrade trebalo istjerati đavola. Možda je žiri kada je nagradu dodijelio vama računao da ćete činistjerivanja obaviti baš vi?

VEŠOVIĆ: Nije na organizatorima, još manje na meni, da skidamo ljage, već na Suverenoj. Ko smo mi da peremo nagradu koja je uprljana u ime Crne Gore? Onodobna Crna Gora je bila Noka Kilibarda koji je napadao crnogorske novinare što «izmišljaju laži o Narodnoj stranci, ali i o crnogorskom narodu, jer, kako reče Matija Bećković, Narodna stranka je crnogorski narod, pa se tako lažima o nama bruka Crna Gora». Što je točno: novinari su živom istinom brukali Crnu Goru utjelovljenu u Noki. Njegova potrčkala Ranko Jovović, Želidrag Nikčević i StevanKordić dali su Rašu nagradu, a kad je Istrebljivač sa oklopnim transporterima banuo da tu nagradu primi u Domu kulture, bjelopoljski pravoslavci su taj događaj doživjeli kao oslobođenje Bijelog Polja, kao znak da Rašo krupnim koracima odmiče u preuzimanju srpskih zemalja! Nagradu Rašu dodijelio je Noka preko svoje sluščadi. Pročitajte šta “pokajnik“ Noka piše, na primjer, o Nikčeviću kao o svom seizu. Danas u Suverenoj Noka je moralna vertikala. Ta vertikala, nakon izbora na kojim je dobila 350 glasova, Crnu Goru je opet izjednačila sa sobom, a moje tekstove o Noki proglasila napadima na Suverenu: «Vi pripadate grupi onih ličnosti koji u ovo vrijeme nanose štetu Crnoj Gori na njenom putu za povratak kompletne državnosti, a to su Amfilohije Radović,   Matija Bećković i Momir Bulatović». Posve je prirodno što se u Suverenoj, gdje vladaju kilibarde, dosljedno šuti o dželatu kao laureatu Ratkovićeve nagrade. I, koliko moja prosta pamet razabrati može, kad bih primio nagradu, đavolu u njoj dao bih legitimitet. Znam da su pjesnici često na nagrade poklapni, da upotrijebim Darinkinu riječ. Ne spadam u te. Odbio sam, na primjer, Šestoaprilsku nagradu. Zbog čega me Noka u Danima ispljuvao, uvlačeći se Adil-begu u južni dio leđa. Veli: ko je taj Vešović da odbije nagradu koju je primio jedan Adil Zulifikarpašić! Stoga bi Noka mogao da javnost opet upita: ko je taj Vešović da odbije nagradu koju je primio jedan  Radovan Karadžić?!

MONITOR: Treba konstatovati da su neki značajni i antiratno nastrojeni pjesnici primili ovu nagradu upravo želeći je osloboditi Karadžićevog nasljeđa.

VEŠOVIĆ: O tome ne znam ništa. Niti me zanima. Svak ima svoju pamet i svoj moral. Jedno je izvjesno. Neupitni su mi članovi žirija koji mi je dao nagradu. Moj prijatelj Božo Koprivica, na primjer, glasao je za mene, ne zašto što mi je prijatelj već što smatra da je knjiga Rastanak s Arencanom najbolje što sam napisao. Isto i ja mislim. Neupitan mi je Ratković kao značajan pjesnik jugoslovenske avangarde kome sam se odužio: napisao sam o njemu esej, objavljen u Arsu, a evo kako počinje: ”Poeziju Rista Ratkovića čitao sam s velikom strašću u doba svog đakovanja, prije 38 godina. Po sebi se razumije da mi je, vo vremja ono, mnogošta u toj poeziji bilo nerazumljivo, što me nije spriječilo da je zavolim. Docnije, kad sam u Fridrihovoj knjizi Struktura moderne lirike pročitao da je spoj nerazumljivosti i fascinantnosti jedno od bitnih obilježja moderne lirike, sjetio sam se svog gimnazijskog doživljaja Ratkovićevih pjesama (bolje rečeno tekstova) iz Mrtvih rukavica: opčinjavale su me u njima neshvatljive slike, baš zato što su neshvatljive, ali tome nije bilo krivo samo moje mizerno čitalačko iskustvo: nerazumljivost koja je magnetična, jer ima golemu naslutnu snagu, jer ništa ne kaže a mnogo nagovještava, trajno je svojstvo najboljih Ratkovićevih pjesama, stihova, slika, koji su mi i danas, kao i prije 38 godina, teško prevodivi na jezik razuma”. Upitna je, dakle, jedino Suverena gdje vjeruju da može postati normalna država a da se ne razračuna sa sramotnim nasljeđem iz rata. A kako da se razračuna kad su tvorci tog sramnog nasljeđa na vlasti?

MONITOR: Kakva je Karadžićeva poezija?

VEŠOVIĆ: Danas je nevažno kakvo mu je djelo. Jedino je važno kakav će sud književni kritičari iz Haga izreći o njegovu nedjelu.

MONITOR: Pisali ste da je Milošević osveta Crnogoraca Srbiji za 1918. Što je onda Karadžić?

VEŠOVIĆ: Sloba je Srbe u crno zavio i posve je razumljivo što je izručen Hagu. Čak moram dodati: da sam bio na njegovu mjestu, ne bih imao srca, sveteći im se za 1918. godinu,da im uradim ni pola onog što im je Slobiška uradio. Ne bih, vijeka mi svačijega! Jer Crnogorci su nevažan polunarod, a Srbi su narod ozbiljan u svemu, čak i kad kolju. Rašo je domaću zadaću uradio za peticu, ostvario je sve što je Beograd od njega tražio, stoga su se braća Srbi grdno osramotili kad su ga prodali Hagu. Ali šta njega briga za tim! Dobro, umrijeće u zatvoru, ali boli ga ćoše: ušao je u srpsku istoriju. Citiraću Rajka Noga, od mene nadležnijeg za te stvari: “Ozbiljno parče Bosne i Hercegovine postalo je Republika Srpska! I koji god dan, mjesec i godinu sa tom potentnom granicom nastavi da živi, tim ima više nade da će to prekodrinsko plućno krilo jednom, u drukčijim okolnostima, biti sastavni dio Srbije“. Ono što nikad nije bilo Srbija opet će postati dio Srbije, a zato je zaslužan, bezbeli, Rašo. Koji će, kad dobije vječitu robiju, moći spokojno da kaže: baš-mi-ga-uz-kalemegdan!

 MONITOR: Osjećate li da se odnos Crne Gore prema vama, od kako je suverena, mijenja?

VEŠOVIĆ: Za mene instinska Crna Gora postoji u odlomcima, to jest u ljudima, rečeno lalićevski. Za mene je istinska Crna Gora, na primjer, Andrej Nikolaidis. Čiju pamet i talenat izuzetno cijenim, ali nije jedini. Ima još crnogorskih pisaca, među mlađima, koje volim. Međutim, jeste jedini po nečem drugom. Odbija da se prilagodi glibu. Nauka je dokazala da su amebe najprilagodljiviji živi organizmi. Poslije ameba dođu današnji Crnogorci. Balša, čiji sam izvrsni roman dvaput čitao, vrlo je prilagodljiv, što nije zamjerka već konstatacija činjenice. Andrej je za mene, kako sam već rekao, najveći živi Crnogorac. Ne samo zato što me podsjeća na neprilagodljive Crnogorce iz mojih uspomena. Nego ponajprije zato što žešće od sviju, čak i od mene, lema sunarodnike. Tu Crnu Goru u odlomcima ne mogu izgubiti, niti se njen odnos prema meni može promijeniti nabolje, ili može, ali nije potrebno, jer kako reče Milan Milišić, “znam da ima i boljeg vina, ali mi bolje ne treba“.Što se ostatka Crne Gore tiče, ne zanima me njen odnos prema meni, stoga može da ga mijenja ili ne, odvolje joj, ka Milijani vratilo. Meni jeste važno što je Crna Gora suverena, jer to je kraj priče o Velikoj Srbiji koja mi je 44 mjeseca granatama gađala dijete. Suverenu su izglasale manjine, što znaju i kućne pudlice, pa se nešto mislim: pravo je što su Veliku Srbiju likvidirali Bošnjaci/Muslimani i Albanci, narodi kojim je Velika Srbija bila nož pod grlom. Ranije sam mislio: kad Crna Gora postane nezavisna, ih kako ću devetati Crnogorce! Namjeravao sam da se s Andrejem upustim u nadmetanje kako bi se raščistilo ko je veći Crnogorac! Zauvijek sam izgubio volju za taj sport. Evo jedan od razloga. U BiH, Srbiji i CG četnici su od 92. svašta o meni pisali i govorili. Nisam čitao i slušao sve, ali jesam dio, možda i veći. Ta gomila gadosti je bijelo perje u poredbi sa gadarijama koje je o meni dukljanski bard napisao u CKL. Stoga sam mu prepustio Suverenu. Napisao sam knjigu Dukljanski Bard i srbljanski Kili Bard, njen prvi dio uskoro će biti objavljen, a završena je na dan Referenduma. Napisao sam knjigu, a Suverenu im zauvijek prepustio.

MONITOR: Ističete kako ste pet odsto Crnogorac, ali u vašoj književnosti ima mnogo Crne Gore koja je opisana u oštrom, kritičkom tonu, ali i sa puno sjete. Možda vam ipak nedostaje Crna Gora?

VEŠOVIĆ: Tačno je da mi nedostaje Crna Gora. Ali ne Milova latifundija. Bez nje bih mogao hiljadu godina. Kad mi u Sarajevu “dođe teško ko olovo“, sebi kažem: Šta hoćeš ti? Ne živiš u Milovom sultanatu! Kud ćeš više? Kad mislim o onom što radi crnogorska vlast, sve češće mi naumpadaju Njegoševi stihovi: “Ne trebuje carstvo neljudima nako da se pred svijetom ruže“. Nedostaje mi Crna Gora koje više nema, nigdje, osim u mojim uspomenama. Kao što mi nedostaje i Darinka. Obje, i Crna Gora i Darinka, kako se bližim grobu, nedostaju mi sve više. Na sreću, tu Crnu Goru imam, bar djelimično, na polici i u glavi. Na polici su Njegoš, Marko Miljanov, Ljubiša, Lalić, Zogović, Nikolaidis, Balšin roman i tako dalje. U glavi mi je jezik Darinkin koji izranja kad mu se i ne nadam: “Što nema one vjetromuše, Bog ti sveti?“, kaže ljutito Darinka dok nas šestoro čekamo stariju sestru pred polazak u Zekića rijeku gdje treba da oca iskopamo iz zemlje. Vjetromuše su one planinske ptice koje svoj vijek provode lebdeći u visokim vazdušnim strujama. Tačniju metaforu za našu sestru ne bih mogao naći kad bih legao potrbuške i smišljao je deset dana.

Tanja Martinović (MONITOR)