Kliker.info

Umro je moj drug Šerif Krgo. Od tumora na mozgu. Za njegova žvota, često sam ljudima govorio,pa ću i ovdje ponoviti: kad ga budu sahranjivali, niko neće znati da su u pod zemlju stavili genija. Jer nije mi poznato da je Krgo ikad igdje objavio ijednu pijesmu. Na našoj godini( grupa: jugoslovenska književnost), bilo je 120 studenata, i mnogi su, naravno, proizvodili stihove, ali svekolika ta pisanija, uključuljući i moju, bila je za tri koplja ispod Krginih pjesama. Tih godina je u Beogradu, izašao prevod poezije ruskog futuriste Velimira Hljebnikova kojom smo bili fascinirani. Krgo je bio nas Hljebnikov: sad znate zašto ga zovem genijem. Sjećam se da je recitirao Hljebnikoljevu pjesmu u kojoj postoje stihovi: “ Crni car se pred narodom aci, u tam-tam udaraju vrači”, I pamtim da je među pjesmama  koji nam je kazivao, Krginim pjesmama, naravno, bilo kosmičkih, kao u Hljebnikova.

Iz glave su mi granate i godine izbrisale mnogošta od onog što sam ponio iz mladosti, a među stvari koje neću prežaliti idu i odlomci Krginih pjesama koje sam čuo jednom i dugo ih pamtio. Nisam sve zaboravio. Evo polustih: “Pčele su let plele.” Mladi Krgo bio je proizvođac jezičkih čarolija: ele-le-lele.Njegov krajnjie  gusti, naprosto materijalni jezik dovodio me do ushićenja. Nakon toga je dolazio opis pletenja: metalni zuj pčela pretvorio je u igle kojima pletu, ali ne pamtim stih no njegov smisao. I znam daš u se pčele potom njihale “ u čašici cvijeta ko u nekom čunu”, jer je vazduh bio prikazan kao okean. Gotovo kao u Njegoša.
Ostala mi je u glavi i jedna strofa, nagrizena moljcima, iz Krgine pjesme o konju “ Ana(zaboravio sam -čemu)i salašu suhu/ mrak kopitom tuče, gnječi pruće ljesa/ ( od trećeg stiha pamtim samo rimu) gluhu: / san dubokih nota u klaviru mesa”. Dobar je taj mrak o koji konj bije kopitom: to je taj jezik koji sve materijalizuje, ali “klavir mesa” krije genijalnog Krgu iz naše mladosti: konj, to jest vranac, crno je lakiran, kao klavir! Kao rođeni pjesnik, Krgo je bio svojeglav, neusavjetan, niko mu nije mogao soliti pamet,pa ni profesori. U ono vrijeme, Masleša je u lektiri štampao osakaćene romane, što smo svi prezirali: Šenoin Prosjak Luka, na primjer, bio je upola prepričan. Jednom je professor Branko Milanović pokušao da pred nama brani tu praksu.  Krgo mu je svašta rekao. Pamtim jednu njegovu poredbu: to je isto, rekao je, kad biste od Gojine Gole Maje otfikarili donji dio, a gornji pokazivali posjetiocima muzeja.

Krgo je s našeg prešao na Prirodnomatematički fakultet kad je čuo da je broj nedefinisan, što ga je zapanjilo: šta su tolike umne glave radile milenijima ako im nije uspjelo definisati broj? Otišao je da stvar detaljnije ispita. Kasnije sam čuo da je išao u Njemačku, gdje se borio, ili radio, za palestinsku stvar.Kad navrati u Sarajevo, igrali smo šah. Bio je odličan, maštovit šahist, ali sam ga, do nedavno, u rezultatu tukao: njegove žrtve često  su bile neopravdane. Prije šest ili sedam godina, sjeli smo u šahovski klub na Basčaršiji I odigrali 12 partija: dobio je svaku, a ja mu stisnuo ruku i rekao: “ Neću više s tobom da igram. Bolji si.” Nekad smo Krgo, Sidran i ja šahirali : na ustajanje”. Jednom, u Sidranovom stanu, igrali smo do zore i, negdje oko četiri sata iza ponoći, Sidran je izrecitovao pijesmu, upamćenu valjda od jalijaša, koja je počinjala stihovima: “ Bio jednom jedan car i imao dobar kar Smijali smo se svetrojica dugo, čak i nakon što smo nastavili sa šahom: pogledamo se, pa opet u smijeh. Danas ne mogu reći šta se te noći desilo, čemu smo se toliko smijali, ali znam das u ti trenuci božanski čiste radosti besmrtni I da ih mozda nebi bilo bez Krginog prisustva.
Kad sam prešao u Maslešu za urednika, Krgu sam, kad bi navratio iz Stoca, nekoliko puta molio da iz njegovih rokovnika, koji je punio cio život, izaberem knjigu pjesama za Maslešu. Nikad me nebi odbio: obeća, ali nšta ne bude od toga. Nikom nije pokazivao ono sto piše, nisam se pitao zašto, jer Krgo je bio takav. U ratu su mu ustaše spalile kuću na Hrgudu i u njoj 14 rokovnika koje je ispisivao 30 godina. “Konju”, velim, “ što mi ne dade da bar jednu knjigu pjesama objavim u Masleši?” “ Kad voz prode, zvizni Konavljanine”, kaže Krgo. Eto zašto tu izreku volim I često je upotrebljavam, i u životu i u pisanju. Pred kraj rata mi je poslao jednu pjesmu: to više nije bio onaj Krgo, ishlapila čarolija, ali dva stiha su nezaboravni: “ Bez čovjeka, vasiona bi bila/, što I prazan sendvič”. To je pravi Krgo, davni, kosmički, genijalni. Takvim njegovim slikama bio sam opčinjen. Bogapitaj koliko je ovakvih stihova izgorjelo skupa s njegovom kućom na Hrgudu.
Kad je doselio u Sarajevo, pitam ga gdje stanuje. U sedam šumica, veli. Gdje je to? Pošto mi je opisao put do njegovog stana, kazao je: “ Iza mene- nema vište ništa. Dodi. Sješćemo pod ono drvo u avliji i pričati dok se ne osuši”. I to je pravi Krgo, onaj genijalni, iz naših studentskih dana. Na šalost, među živim je malo insana kojima je to poznato. Pa ću ovaj zapis završiti jezikom Andrićeva fratra: Krginu poeziju sam u mladosti volio kao dudu svoju. Da se zna.  Marko Vešović (BH Dani)