Kliker.info

Ponovo sam pročitao Andrićev roman Na Drini ćuprija. Ali prije nego što o  njemu kažem koju, evo jedna davna uspomena.
Bilo mi je oko desetak godina, ili sam već išao u „prvi produžne“, kako su u Papama zvali osmoljetku, kad sam prvi put čitao taj roman, stoga mogu bez oklijevanja reći da u njemu nisam shvatio ništa, ali sam bio toliko opčinjen njime da ga petnaest dana nisam iz šaka ispuštao i nema sumnje da sam u njemu razumio sve. I jedna i druga tvrdnja su jednako istinite. Drukčije ne umijem izreći ono što se u meni događalo pune dvije sedmice, koliko sam čitao knjigu koji me potresala, raspametila, otrovala kao ni jedna docnije.

Otprilike četiri desetljeća potom, sarajevska spisateljica Alma Lazarevska pričala mi je stvar koju je našla u Karaulčevoj knjizi o Andriću, a prenosim je kako sam je od Alme upamtio, jer Karaulca nisam čitao: ostarjeli Andrić, u vansebici, stoji na balkonu, gleda u noć, u sleđen park, u šta li, i ponavlja: „Strašno, strašno!“ A mene istog trena ždrecnu u želucu: prije četrdesetak godina, deseto- ili jedanaestogodišnje dijete, dok je čitalo Andrića, tu riječ je u sebi često ponavljalo, možda čak i šaptalo, jer je Darinka zapamtila moju sklonost da se, negdje u ćošku, sam sa sobom sašaptavam. Taj roman mi je surovo razgolitio, jer Andrić ide u najsurovije pisce koje sam čitao, strahotu svijeta o kojoj ranije, razumije se, nisam znao mnogo, mada mi, kao gladnom „kopiletu izdajničkom“, nije bilo u Papama lako. Našeg komšiju Radisava Bulatovića, Darinkinoga rođaka, nabijaju na kolac, iz njegovog tijela čuje se škripa i grohot, kao da plot lome ili cijepaju drvo, strašno, strašno. Fata Avdagina, kao okrilatila, sa višegradskog mosta skače u Lim, strašno, strašno. Fedun raspara čarapu na palcu desne noge, onda zagrli lovački karabin mog brata od strica Miljana Vešovića, čiju je cijev stavio sebi pod grlo, i rupom na čarapi povuče obarač, strašno,  strašno.

Bilo je prijepodne, čuvao sam Prutulju i Perulju pod našim guvnom, a od kuće su mi donijeli tanjir priganica za doručak. Lijevom rukom sam naslijepo vadio priganice iz tanjira i jeo ne prekidajući čitanje, a kad su Radisava Bulatovića nabili na kolac, sklopio sam knjigu, pogledao oko sebe, pa u tanjir, gdje bjehu ostale dvije-tri priganice. Ne sjećam se, naravno, šta sam u taj tren mislio, jedino mi je bilo jasno da doručak neću dojesti, spopalo me gađenje i odvratio sam glavu da ne gledam preostale priganice, ali mi se od mirisa svinjske masti, na kojoj su bile ispržene, grstilo u stomaku, pa sam ustao kao da hoću od nečeg da pobjegnem, i odjednom stao da povraćam. Temeljito sam se izrigao a gađenje nije prestajalo, baš kao u stihovima Viljema Zavade: „Utroba izbačena, a ne može se povratiti“.

Pamtim da taj dan nisam mogao ručati i da mjesecima potom priganice nisam okusio: zaudarale su mi na Radisava. I da sam tih petnaestak dana sve oko sebe gledao drugim očima. I kamen i drvo i ovca i čovjek bili su mi nestvarni. Ovo što oči vide po Papama nije zbiljski svijet već nešto –  vrag bi ga znao šta. Ovo oko tebe, majčin sine, bijelo je perje pri onome čega ima u izistinskom svijetu. Jer Andrićevu knjigu sam čitao kao vjerodostojan izvještaj iz toga svijeta prema kojem je ovo što se nama događa obična sprdnja. Te dvije sedmice oko sebe sam gledao svisoka, kao stvor koji zna nešto o čemu niko živ u Papama i ne snijeva. Nisam, doduše, mogao tačno reći šta je to što znam, a da su me pitali, možda bih odvratio: Sve! Sve znam!

Ponovo sam, dakle, čitao roman Na Drini ćuprija, sa zastajkivanjima duljim i češćim nego za ranijih čitanja, što znači, pored ostalog, da je u meni Andrićev tekst odjekivao moćnije. I nalazio sam mnoštvo stvari koje ranije nisam primijetio, što je samo po sebi shvatljivo: nisam bio ovaj današnji, pa ih nisam ni mogao primijetiti. I snažnije nego ikad – a taj roman sam čitao barem pet puta dosad – djelovala je na mene predsmrtna misao Ali-hodže Mutevelića čijim očima, zapravo njegovom dušom, cijelim bićem, gledamo rušenje vezirovoga mosta:

„Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi ih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti“.Znamo danas da se može desiti nestanak ljudi, pa i nestanak života na zemlji, stoga na vjeri šta ne može biti moramo zavidjeti Alihodži, jednoj od najdivnijih književnih fikcija na našem jeziku koju je stvorio „bošnjakomrzac“ Ivo Andrić, ko bi drugi?

I opet sam se uvjerio u ono što znam odavno: Andrić je kralj književnosti na mom jeziku, kao što je Šekspir kralj književnosti na engleskom, Dante kralj književnosti na talijanskom, a Gete kralj književnosti na njemačkom jeziku. Samo Rusi imaju dva kralja: Tolstoj vlada danju, a Dostojevski noću.Tu književnost sam studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na Filološkom fakultetu u Beogradu, predavao je u gimnaziji i na fakultetu, pisao o njoj, čitao je cio vijek i ne vjerujem da ima u njoj i jednog značajnog pisca koga nisam čitao. Mislim, naravno, na književnost do 1992. godine.

Na primjer Vjekoslav Kaleb. Ne računam li predratne škole u čijim je programima bio po službenoj dužnosti, kao partizanski pisac, ne pamtim da je u Sarajevu, usmeno ili pismeno, pominjan ikad, ali ja znam da je Kaleb jedan od najmoćnijih pripovjedača na mom jeziku. Koji se danas raspao na četiri, ali za mene će zauvijek ostati jedan, i zauvijek moj, jer jeste jedan, a znam ga dovoljno dobro da sav bude moj. Kalebovu kratku priču Gost, koja ide u sam vrh onog što je u ovoj književnoj vrsti u nas napisano, čitao sam nekoliko puta.

Tome i takvom Marku koji voli i dobro zna tu književnost Ivo Andrić će njen kralj ostati do smrti, a šta će biti potom, nisam mnogo radoznao.

Roman Na Drini ćuprija prvi put sam čitao kao dječak, stoga ću ponoviti da u njemu nisam shvatio ništa i da sam razumio sve, jer djeca sve razumiju, zato sam, opčinjen svijetom posve mi neznanim i istodobno, u odlomcima, prisutnim tu, u Papama, plakao nad stranicama koje prikazuju odvođenje hrišćanih dječaka u Carigrad, ili možda u Jedrene, za adžami-oglan, to jest u janjičare. Danas znam: plač nad knjigama ide u najveće sreće koje sam doživio za 69 godina svoga gostovanja na zemlji. Taj plač je kazivao koliko vrijedi duša u meni. Čak moram dodati da mi nije neznano ni ono o čemu Puškin pjeva u „Evgeniju Onjeginu“: plakanje nad fikcijama koje si sam stvorio na papiru.

Ovaj put sam stranice o danku u krvi čitao suhih očiju, kao što je i Andrićev dječak iz Sokolovića, budući upravljač najmoćnijom carevinom na svijetu, suhih očiju gledao oko sebe dok su ga odvodili. A kad je jedna od majki koje su „pokušavale da razgovetno dozovu svog dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stane u dve reči“, kad je jedna od njih viknula: „Rade, sine, nemoj majke zboravit“, krenule su mi, kao nekad, suze. I u životu i u književnosti, najprostije stvari su najdublje. Ne uvijek, razumije se, ali ne ni rijetko. Ima li šta običnije od povika da ne zaboravi majku? I ima li iskaza koji će brže i jače potresti sam korijen tvoga bića?

Onaj Marko sa davne fotografije, mršav kao da je netom pušten iz Osvjenćima, ili iz Dabićevog Trnopolja, velikim makazama za ovce, zvanim nožice, do glave ošišan “na vrste“: e jesam li te navrstala jesam, podsmjehivala se Darinka svome poslu, a ja plakao što me unakazila – taj Marko, ni nakon pedeset i kusur godina, nije umro u meni. Stoga sam bio srećan.
 
Ali naše suze su se razlikovale. Današnji ja plakao sam zato što su sve majke na svijetu iste, jer su majke, i sve se one zovu Darinka, a možda sam plakao i od sreće što je u meni još živ onaj dječuljak – Zogovićeva riječ –  koji je plakao zato što su od majke odvodili njega, a ne pravoslavne dječake iz Bosne, i zato što su, među majkama „ugrabljenih dječaka“, suharije udarcima bičeva odgonili Darinku. Mada je odlično znao šta su bičevi, nije znao šta su suharije: tu riječ je, u duhu pučke etimologije, doveo u vezu sa suh, i nije mnogo pogriješio. Potom je zavirio u rječnik turcizama na kraju knjige, gdje je našao da su suharije konjanici, pa je zauvijek upamtio i tu riječ i njeno značenje.

Jer je suharija bio Mašanaga Radović, glavešina Zadruzi, koji se nije skidao sa Dorata i odozgo mrzio Darinku, udovicu u potoku ubijenog informbirovca, i njeno šestoro djece, mrzio nas dahijski bijesno, a jednom je Dorata nagonio na mog najstarijeg brata kao Andrićevi suharije na majke dječaka koje su odvodili. To dijete je plakalo ponajviše kao stvorenje izloženo surovosti života koje je kožom znalo šta znači biti na udaru sile od koje nema zaštite. Ukratko: plakalo je za sobom i za svojima.

A ona prašina u koju se Darinka pretvorila ne mora Alijinom janjičaru dovikivati: „Marko sine, nemoj majke zaboravit“. Jer u njen lik i u njeno ime skrio sam sve što je valjalo u svijetu odakle sam, prije pedeset godina, zauvijek pobjegao. Bez toga što je valjalo, pa nek je iščezlo, pa neka ga nije bilo mnogo, ne bi bilo ni ovog mene. Darinka će gledati svijet mojim očima sve dok se i one ne sklope. Više za mrtve ne možeš učiniti.