Kliker.info

Tokom proteklih nekoliko sedmica, dok je brutalno nasilje izraelskih kolonijalnih snaga protiv Palestinaca u okupiranom Jerusalemu eskaliralo, mnogi su se nadali nekoj vrsti oštre reakcije nove Bidenove administracije.Ali to se nije desilo. Umjesto toga, ponovo smo slušali kako je američki State Department “duboko zabrinut” zbog “jednostranih koraka koji pogoršavaju tenzije” te da i izraelski i palestinski zvaničnici trebaju “djelovati odlučno da smire tenzije”.

Piše : Mariam Barghouti (Aljazeera)

Neki Palestinci su očekivali više od “progresivnih” članova američke zakonodavne vlasti. Ali  i oni su zaogrnuli svoje riječi eufemizmima. Zatupnik Andre Carson je na Twitteru napisao da je “ekstremno zaprepašten izraelskim nastojanjima da prisilno izbaci Palestince iz njihovih domova”. Zatupnica Marie Newman pozvala je State Department da “smjesta osudi ova kršenja međunarodnog zakona”. Zastupnik Mark Pocan je potpisao pismo sa drugima, izražavajući “duboku zabrinutost zbog izraelskog predstojećeg plana da prisilno deložira blizu 2000 Palestinca”.

A zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez je nazvala postupke izraelske vojske “nehumanim” i kazala je “da SAD mora pokazati veći stepen liderstva u štićenju palestinskih prava”. Prije svega mjesec dana, u intervjuu sa rabinom Michaelom Millerom koji je na čelu Njujorškog vijeća za odnose u jevrejskoj zajednici, ova “progresivna” kongresmenka također je govorila o “vrednovanju procesa u kojem se poštuju obje strane” i izgradnji “puta ka miru”.

Uočljivo je da u svim ovim izjavama nema riječi koje objektivno procjenjuju situaciju u Palestini, kao što su “okupacija”, “aparthejd”, “doseljenički kolonijalizam” i “etničko čišćenje”.

Uljepšano prikazivanje palestinske stvarnosti

Razočaravajuće je, iako ne iznenađuje uopšte, da su američki političari odabrali da koriste takav jezik koji zamagljuje realnost izraelske okupacije palestinske zemlje. Ipak, ovdje nije problem samo u onome što oni govore, već i u tome zašto osjećaju potrebu da to kažu.

Ovo je jezik koji već dugo utire i osmišljava moćni izraelski lobi u SAD-u kako bi ljepšom prikazao palestinsku stvarnost i to tako što izraelski aparthejd i kolonijalizam predstavlja kao pitanje “razrješenja sukoba i posredovanja”. Fokusiranjem na “mir” kao pitanje pregovaranja između dvije strane uključene u “sukob”, ova retorika zamagljuje neravnotežu moći između okupatora i okupiranog i prigušuje palestinske pozive na pravdu za izraelski kolonijalizam i zločine.

Činjenica da američki političari iz svih sfera osjećaju potrebu da koriste ovakav jezik odražava ne samo značajan utjecaj izraelskog lobija u SAD-u, već i strukturalni rasizam američkog društva i vlade. Drugim riječima, oklijevanje da se pokaže podrška za palestinsko pitanje također je ukorijenjeno u nesposobnosti američke politike da iskreno prizna bjelačku nadmoć, rasističke hijerarhije i socioekonomsku diskriminaciju koju ojačava i štiti na svom tlu.

Američka politika ne može uistinu prigrliti vrijednosti pravde, odgovornosti i jednakosti, koji su dio palestinske i svake druge progresivne borbe, jer je dizajnirana tako da hrani bjelačku privilegiju. A u tome je SAD umnogome sličan Izraelu: u obje ove države, vaša prava i prilike neizbježno određuje vaše rasno ili etničko porijeklo.

Osporiti ovaj hegemonijski jezik znači direktno osporiti cijeli politički sistem i njegove strukture moći. To je, za jednog predstavnika u Kongresu, opasan prijedlog.

Odraz američke političke realnosti

Moramo porepoznati činjenicu da iako neki predstavnici u Kongresu imaju progresivne poglede, oni se kandiduju i bivaju izabrani prije svega da služe svojim zajednicama, gdje fokusiraju svoju energiju na domaća američka pitanja. Izjava o Izraelu koju bi establišment njihove stranke ocijenio “problematičnom” mogla bi im zatvoriti mnoga vrata i spriječiti ih da ispune obaveze prema svojim zajednicama. Može značiti i gubitak pozicije na koju su izabrani.

Dovoljno je pogledati reakciju na izvještaj koji je njujorški Human Rights Watch objavio prošli mjesec nazvavši izraelsko ugnjetavanje Palestinaca onim što jeste – aparthedjom. Američki jevrejski odbor je kazao da njegovi argumenti “graniče sa antisemitizmom”, dok ga je Međunarodni pravni forum nazvao “antisemitskom krvnom klevetom”. Takvih napada se plaše američki političari.

Njihovo spokojstvo je razočaravajuće, ali je odraz američke političke realnosti.

Ali dok osuđujemo takvu retoriku od američkih političara koja prikriva stvarno stanje stvari, trebali bismo razmisliti i o našim percepcijama i očekivanjima kao Palestinaca. Zašto se još nadamo da ćemo čuti nešto drugačije od američkih političara nakon svih ovih godina snažne proizraelske američke vanjske politike? Zašto nam je SAD još uvijek važan?

Činjenica da je palestinskim političarima još toliko stalo šta američki političari i druge javne ličnosti govore o Palestini pokazuje da oni još vide SAD kao legitimnog posrednika za mir, što je u više navrata SAD pokazao da nije. Oni se još drže starih obećanja koje je SAD prekršio mnogo puta.

Djela, ne riječi

Mirovni sporazum iz Osla, “uspjeh” američke diplomatije kojem se mnogo podsmijavalo, neodrživ je od početka jer je pisan američkim političkim jezikom, tj. jezikom rasnih hijerarhija, a ne pravde. Pa ipak, palestinski političari ostaju vjerno posvećeni ovim tragičnim sporazumima, koji su samo dodatno utrli krađu palestinske zemlje i osnažili izraelsku vojnu okupaciju.

Štaviše, ovaj mirovni sporazum je osakatio i naš politički jezik, koji je na sličan način kao i u SAD-u, korišten da se zamaskira realnost palestinske ugroženosti. Iskorišten je da zataška despotizam Fataha i Hamasa, koji stavljaju održavanje svojih režima iznad interesa palestinskog naroda.

Promjena u političkom jeziku SAD-a i Palestine može doći samo kroz uporno osporavanje statusa quo. A nakon toga će neizbježno uslijediti prevrat. Možda će trenutak u kojem živimo, gdje  Palestinci u Jerusalemu, ali i na Zapadnoj obali i u Gazi, izlaze na ulice da se suprotstave izraelskoj okupaciji, dovesti do promjene.

Važno je da ljudi koji su suosjećajni spram palestinskog pitanja u SAD-u i drugdje, a koji gledaju događaje u Jerusalemu, shvate da ovo nije “molba” za “ljudska prava” i “mir”; ovo je odlučna borba za pravdu i dostojanstvo. Važno je i da oni shvate da se Palestina ne uklapa u obespravljujući jezik američke ili zapadnjačke politike. Jedini autentičan način da se govori o onome što se trenutno dešava u Sheikh Jarrahu, kompleksu Al-Akse, Damaskoj kapiji i drugdje u okupiranoj Palestini je kroz jezik obespravljenih i njihove borbe protiv aparthejda, kolonizacije, okupacije i etničkog čišćenja.

Stavljanje Palestinaca u fokus i biranje pravde kao okvira jedini je način da se govori o ovim dešavanjima. Treba nam više od riječi, trebaju nam djela. Trebaju nam ljudi koji su spremni za prevrat i koji će se pridružiti, da ospore status quo i pomognu da se proizvede promjena u njihovim zajednicama i drugdje.

(Mariam Barghouti je palestinsko-američka autorica nastanjena u Ramallahu)