Kliker.info

Predstava rađena prema tekstu Biljane Srbljanović, u režiji Dine Mustafića, bit će premijerno izvedena 12. marta u Bitef teatruPredstava je rađena u koprodukciji pet kuća iz Srbije, BiH i Hrvatske – Hartefakt fond, Bitef Teatar, Kamerni teatar 55, Kazalište Ulysses i Testament films. Dramaturški tim čine Željka Udovičić i Božo Koprivica, scenograf je Dragutin Broz, kompozitor Draško Adžić, a u glumačkoj postavi su se pored Svetozara Cvetkovića, Milana Marića i Marka Janketića, našli i sarajevski glumci Ermin Bravo i Amila Terzimehić.

„Ovaj komad govori o stradanju revolucionara i kidnapovanju njihove plemenite ideje u najmračnije svrhe Crne Ruke. On je moj obračun sa njima. On je moje učešće u mladobosanskom pokretu pobune protiv gubice koju nam nameću, a koju ni ne znamo da nosimo. On je moje tajno tamburaško društvo i sokolski pokret. On je moj štit od zalutalog trećeg metka koji, nikad ispaljen u Sarajevu, još uvek luta Balkanom vrebajući svoju poslednju žrtvu. Princip nije ni terorista ni heroj. On je žrtva baš kao i svi mi“, napisala je autorica Biljana Srbljanović, ističući kako „Crna Ruka još postoji“, kako je dio naših života, a da mi to ni ne znamo.„Ona mene za kosu vuče i ne dozvoljava da istinu kažem do kraja. Ona upravlja nama, kako god mi mislili da smo slobodni. Crna Ruka se ovde, više od jednog veka, obračunava sa svim onim što je plemenito, revolucionarno i napredno. Ona likvidira, ona mobiliše, ona indoktrinira, ona vlada“, poručila je Srbljanović pišući ovaj tekst, dok je u dnevnim novinama gledala vijesti od prethodnog dana.

„Dva nasmejana, vesela starca bezbrižno ulaze u zgradu Specijalnog suda u Beogradu, gde treba da svedoče o učešću tajne policije u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije. Obojica su bili na najvišim položajima, obojica učestvovali u najstrašnijim zločinima, a da im dlaka s glave ne fali, vesele deke bez straha gledaju pravdi u vezane oči i smeju joj se u lice. A ja ne smem ni ime da im izgovorim, jer je ona parapolicijska organizacija kojoj pripadaju, jača od svih pa i od mog života“, zaključila je Srbljanovićeva.Prema riječima reditelja Dine Mustafića, istorija i sudbina su neumoljive za Balkance, jer nas privezuju za grobove i uspomene, stalno nas dovode u nacionalnu nužnost i dužnost da preispitujemo svoje pozicije. Međutim, kako ističe, umjetnost ne zanima istorijski fakat, već ljudska sudbina, strahovi i nadanja poput Mladobosanaca koji se nisu mirili sa zatečenim svijetom, željeli su da ga mijenjaju, sanjali su slobodu južnoslovenskih naroda.

„Kada sam čitao tekst, mogao sam da čujem lupanje srca tih klinaca, jer su imali svoju utopiju i ostali joj vjerni, pravedni u svojoj nakani, ali su nosili sa sobom i dilemu, sigurnost i sumnju, mir i iskušenja, naposljetku, kaznu i grijeh za učinjeno. Ovo nije ni politička, niti istorijska drama, već je angažovana, jer vodi i prema našoj stvarnosti koju prepoznajemo, dok njezin umjetnički jezik postavlja pitanja etičke prirode koja uznemiruju i koja se pamte. A oni koji se pamte nikada nisu usamljeni. Zato će ova drama imati važno mjesto u istoriji južnoslovenske drame. Vjerujem da će ova predstava pokazati koliko je važan odabir i način onoga čega se trebamo i moramo sjećati kako bi osvijetlili i osvijestili našu sadašnjost kroz našu prošlost“, kazao je Mustafić uoči beogradske premijeru predstave koju će sarajevska publika premijerno vidjeti u maju ove godine. (Kliker.info-SB)