Kliker.info

Lejla Gačanica doktorantkinja je ustavnopravnih znanosti i aktivna članica inicijative Građanke za ustavne promjene, koja godinama radi na uspostavi kulture dijaloga u postkonfliktnim društvima. U Zagrebu je nedavno gostovala na konferenciji ‘Postratni spomenici u postkomunističkoj Europi’, gdje je na primjeru Partizanskog spomen-groblja u Mostaru govorila o usponu etnonacionalizma i potkopavanju ideja komunizma.

Uništavanje spomenika iz doba socijalizma znači brisanje povijesti s jedne i pokušaj uspostavljanja novih identiteta s druge strane. Kako u to možemo uklopiti kontinuirano uništavanje mostarske Partizanske nekropole?

Prvi znak da je Partizanska nekropola u Mostaru neželjeni spomenik desio se još 1992. Tada je to partizansko spomen-groblje, među Mostarcima poznato kao Partiza, minirano. Iako samo miniranje nije izazvalo prevelika oštećenja, groblje se i dalje kontinuirano uništava, sve do danas: želi se poslati poruka da je riječ o memorijalu za koji u Mostaru nema mjesta i koji ne treba označavati to što označava. Bivši gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić izjavio je u dokumentarcu ‘Zaboravljeni’ da cijeni taj spomenik i razumije njegovu vrijednost, ali se čini da ideologija i značenje svega onoga što taj spomenik predstavlja danas ipak nisu poželjni.

Ne znam možemo li to direktno povezati s lokacijom nekropole, njenim položajem u zapadnom, hrvatskom dijelu Mostara. Ne znam je li to partizansko groblje danas nepoželjno samo u tom zapadnom dijelu grada ili je nepoželjno generalno, odnosno nije mi jasno koji bi odgovor bio na pitanje što se dešava s antifašističkom idejom. Kada su se započele stvarati nove nacionalne države i nacionalni identiteti, pokazalo se da je određena prošlost nepotrebna i suvišna, da je se na neki način želimo riješiti i zamijeniti izvornijim i bitnijim idejama, onima koje možemo vezati uz sam kolektivni identitet.

Mostarske političke stranke nastoje oblikovati službeni narativ i zvaničnu kulturu sjećanja, što je vidljivo kroz grafite, kroz uništavanje spomenika širom Bosne i Hercegovine, ali i kroz promjenu naziva ulica koje danas nose imena po ljudima poput Mile Budaka. Jasno je u kojem smjeru određena službena kultura sjećanja ide. Promatramo li i politički diskurs, onda je to poprilično jasno.

Bavimo se samo posljedicama

Napadi ne staju samo na spomenicima, za komemoracija i obljetnica napadaju se i antifašisti. Zašto izostaje pravodobna reakcija tužilaštva i policije i kako je moguće da do danas nitko nije reagirao na imenovanje ulica po osuđenim ustaškim zločincima?

Država svojom šutnjom i nedjelovanjem šalje vrlo jasnu poruku o tome koji je njen stav. Ako se ne želi miješati u nešto što je navodno samo lokalno i mostarsko, to je onda luksuz koji si ni država ni građani ne mogu dopustiti. Izostanak procesuiranja, evidentiranja i reakcija postaje sulud, jer se u Mostaru napadi događaju svake godine u isto vrijeme. Znamo na koji će datum doći do napada i znamo kada će Partizansko spomen-groblje biti iznova išarano i uništeno.

Potpuno je nesuvislo da policija ne zna tko je to uradio i posve je nevjerojatno da ne može preventivno djelovati. Čini se čudno, ludo ili diletantski da se prema tome odnosimo s konstatacijom ‘i ove godine su se desili napadi’, iako su ovoga 11. februara stigle snažne reakcije na ono što se desilo za komemoracije. Ove se godine u vrtićima i školama promovirala ideja antifašizma i slobode naroda, što bi bilo jako lijepo da nije otkriveno kako je mostarsko groblje opet uništeno i vandalizirano grafitima. U Bosni i Hercegovini se i država i društvo uvijek bave samo posljedicama. U nijednom se trenutku ne bavimo suštinskim problemima i korijenom koji dovodi do takvih posljedica.

‘Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče s njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima’, zapisao je 1997. arhitekt Bogdan Bogdanović, autor Partizanske nekropole u Mostaru. Ima li nade za budućnost toga podijeljenoga grada?

Meni se nekako čini da uvijek kada razgovarate s građanima i kada su oni oslobođeni straha da će ih netko prisluškivati, čujete nostalgiju za prošlim vremenima, za time kako se nekada živjelo. Nije nužno riječ o jugonostalgiji, nego o vremenu kada neke današnje stvari nisu bile presudne za budućnost. Danas imate generacije koje se odgajaju na potpuno drugim historijama i suprotstavljenim narativima. Generacije koje dolaze imaju sve manji dodir s oficijelnom poviješću, a sve više sa sukobljenim i ‘alternativnim’ historijama.

Sistem vrijednosti u cijelom društvu potpuno je promijenjen i upravo se tako stvaraju naraštaji koji neće znati ni za što drugo osim za podijeljenost. I to ne samo u Mostaru nego i u drugim lokalnim zajednicama u kojima je podijeljenost institucionalizirana do te mjere da i nemaju previše doticaja s idejom kako takve podjele nekada nisu postojale. Bojim se da su mladi sve više zaokupljeni nekim drugim idejama, s obzirom na to da i sami znate kolika je nezaposlenost u BiH i koliko mladih svakodnevno odlazi. Puno kvalificirane radne snage odlazi raditi u domovima za stare u Austriji i Njemačkoj.

Da proširimo priču, kakvo je stanje antifašističkih spomenika u ostatku Bosne i Hercegovine?

Primjerice, Spomen-park Vraca je volonterskim akcijama očišćen i doveden u stanje da mu se uopće može prići. Mislim da nezainteresiranost za antifašističke spomenike pokazuje stav države, koja više ne vidi nikakvu vezu s tim nasljeđem. To nije ekskluzivan stav Hrvata u BiH, kao što se veoma često može čuti. Antifašizam nije obljubljen ni kod jednih, ni kod drugih, ni kod trećih, on se prosto želi gurnuti u stranu kako bi se mogli baviti nacionalnim pitanjima i identitetima. Fokusiramo se na mali korpus onoga što je političkim kreatorima službenih sjećanja danas bitno. Građanski je glas, čini mi se, prilično tih i fragmentiran i predstavlja nedovoljnu opoziciju.

No u BiH se ne uništavaju samo antifašistički nego i drugi spomenici, primjerice onaj Bruceu Leeju, koji je devastiran 2005. i to opet u Mostaru?

Netrpeljivi smo i prema novim obilježjima, jer je bosanskohercegovačko društvo, kako u cjelini tako i lokalno, vrlo podijeljeno. Vrlo rijetko ćete naći zajednicu koja nema dva različita nacionalna narativa vezana uz svoj nacionalni identitet i koja ima dovoljno tolerancije prema drugim kolektivnim identitetima. Netrpeljivost možemo povezati s medijima i sa svima onima koji svoje pozicije održavaju onako kako su ih zauzeli 1995. i bez nekih velikih promjena čuvaju ih sve do danas. To što se dešava sa spomenicima odraz je koliko mi ne trpimo i ne priznajemo druge i drugačije. Koji postoje, svidjelo se to nekome ili ne. Zaobiđemo li isprazne priče o tome da trebamo biti tolerantni i demokratski raspoloženi, poanta je da ćemo i pored različitosti narativa i dalje živjeti jedni uz druge u istom podneblju. Pored službenih narativa postoje i privatni narativi, no čini se da oni nisu dovoljno jaki da se izbore s nacionalističkim politikama i retorikama koje su vrlo zapaljive i koje služe jedino tome da se pojedinci održe na vlasti.

Ženska prava guraju u sferu nebitnog

Posljednjih se mjeseci u medijima sve češće govori o mogućem oružanom sukobu u BiH, o stvaranju hrvatskoga entiteta; zvecka se oružjem i najavljuje referendum o odcjepljenju Republike Srpske. Do kakvih bi promjena moglo doći?

Država na neki svoj čudan način još funkcionira, iako mislim da ne može funkcionirati na osnovi ustava koji je sastavni dio Dejtonskoga mirovnog sporazuma. Praksa je demantirala činjenicu da je Ustav BiH nedodirljiv i nezamjenjiv te da ga se takvog kakav jest treba pridržavati. Diskriminacija je utemeljena u samom Ustavu, u kojem su sve manjinske grupe svrstane u kategoriju ostalih i nemaju pravo pristupa političkim funkcijama.

Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić i Finci, Pilav te Zornić govori u prilog tome da se spominju samo ustavne promjene koje su nam naložene i koje se odnose na izmjenu diskriminatornih odredbi. Postoji čudna percepcija o Bosni i Hercegovini kao nekakvom protektoratu koji uvijek mora slušati nešto što dolazi odozgo, jer nam Ustav nije došao iz naroda nego nam je oktroiran.

Vaše pitanje je zanimljivo i legitimno i sada treba vidjeti što se dešava s potezanjem priče o trećem entitetu i novom odvajanju javnog servisa kroz stvaranje trećeg kanala. Sada se i federalizam tumači na drugačije načine. Plaši me retorika koja je veoma oštra i kojom se ponovno izvlače stvari iz 1995. Stalno se vraćamo na isto. Ali isto tako mi se čini da je to buka od koje u neko dogledno vrijeme neće ničega konkretnoga biti.

Ne mislim da će se stvoriti treći entitet, niti da će se promijeniti Ustav BiH, jer sama država nije u stanju organizirati ni komisiju koju je već trebalo organizirati, ni povjerenstvo, pa onda ni ostvariti ustavne reforme. Meni bi kao pravnici, istraživačici, ali i građanki bilo izuzetno zanimljivo vidjeti bi li primjerice bilo moguće dokinuti konstitutivne narode u Bosni i Hercegovini. I bi li to bilo potencijalno rješenje za mnoge probleme koje danas imamo. Ne samo u državi nego i u duboko podijeljenom društvu, za koje ne vidim da će bez nekih većih promjena doživjeti poboljšanja.

Aktivni ste u inicijativi Građanke za ustavne promjene: kako vidite današnju poziciju žena?

Ženska prava su u praksi u jako lošem stanju i postoje samo na papiru. U posljednje sam vrijeme nastojala da se pitanje diskriminacije po osnovi spola ugradi u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u ovom trenutku ne uključuje sveobuhvatnu definiciju diskriminacije žena i princip ravnopravnosti žena i muškaraca kako ih propisuje CEDAW. Međutim, kod nas se – kada god spomenete pitanje spola, prava LGBQIT populacije, Roma, slobode medija… – uvijek dobije isti odgovor kako to trenutačno nije bitno, po principu ‘vidite kakav problem imamo, Dodik hoće referendum, a vi biste pričali o ženskim pravima’.

Ženska prava stalno se guraju u sferu nebitnog. Žene na političkim listama ostaju i dalje nešto što se mora imati, a one koje budu izabrane ponašaju se samo kao članice političke partije iz koje dolaze i nemaju senzibiliteta za pitanja koja se tiču rodne ravnopravnosti. Možda ih to zanima na ličnom nivou, ali se u njihovom političkom djelovanju to ne može vidjeti. Ženska, kao i sva druga prava koja se ne tiču nacionalnoga, teritorijalnoga i političkoga, u poprilično su lošem stanju.