Kliker.info

U divnom ambijentu prepunog svečanog salona sarajevske Vijećnice večeras je održan, nesumnjivo, jedan od kulturnih događaja ove godine u Bosni i Hercegovini – promocija novoobjavljenog izdanja “Izabrana djela Dževada Karahasana“.

Riječ je o izabranim djelima jednog od najvećih živućih bosanskohercegovačkih i europskih pisaca, koji je za svoj rad dobio neke od najvećih svjetskih književnih nagrada, a bio je nominiran i za Nobelovu nagradu.

Prisutne je najprije pozdravio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, naglasivši kako je važno da priznanja odajemo živim piscima. 

Dodao je da je važno da se promocija održava u Vijećnici koja je, kako je rekao, bilo mjesto najvećeg uništavanja knjiga i dokumenata nakon Kristalne noći i Drugog svjetskog rata.

Veoma nadahnut razgovor sa poštovaocima njegovog djela je održao sam Karahasan, naglasivši značaj Vijećnice u njegovom životu, te mjesto ‘arheologije njegovih emocija’. 

Akademik Dževad Karahadan rođen 1953. godine u Duvnu, Dževad Karahasan je od najranijih dana želio postati piscem i vlastiti život posvetiti književnosti. Osnovno i gimnazijsko školovanje završio je u rodnom gradu, a višak znatiželje i potrebe za obrazovanjem voditi će ga u Franjevački samostan, gdje će uzimati časove klasičnih jezika, latinskog i starogrčkog.

Na studij komparativne književnosti i teatrologije dolazi u Sarajevu, što je trenutak kada počinje njegova, kako sam kaže, „sudbinska veza“ sa ovim gradom, koji će postati, ne samo velika tema njegove književnosti i njegove esejistike, nego i kulturna prizma kroz koju će posmatrati i razumijevati svijet oko sebe. 

U akademskom pogledu, Dževad Karahasan je postigao jednako zapažene i značajne rezultate koliko i kao europski renomiran književnik, dajući veliki doprinos proučavanju književnosti na ovim prostorima, počevši od doktorske disertacije odbranjene u Zagrebu, koja će kasnije biti objavljena pod naslovom Model u dramaturgiji. U periodu između 1986. i 1993. godine, Dževad Karahasan je obnašao ulogu dekana Akademije scenskih umjetnost u Sarajevu, bivajući istovremeno na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame pri istoj obrazovnoj ustanovi. Od 1994. godine predaje kao gostujući profesor na europskim univerzitetima u Salzburgu, Innsbrucku, Baselu, na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu, kao i na svom matičnom Univerzitetu u Sarajevu. Član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije za jezik i književnost. Počasni doktorat univerziteta u Bazelu je dobio 2014. godine, a u Grazu, jednom od njegovih gradova, imao je prestižni status gradskog pisara. 

Upravo svojom esejistikom će Dževad Karahasan ponuditi nesvakidašnji plodonosne uvide u prirodu književno-umjetničkog fenomena kao i u tajanstvene spone koje spajau svjetove različitih kultura, a tom dijelu njegovog opusa pripadaju pripadaju knjige Dnevnik melankolije, napisana na temu manirizma u historiji europske drame, Dnevnik selidbe, svakako najintimnije djelo Karahasanove književnosti, O jeziku i strahu, koju naziva svojom „sudbinskom knjigom“, slavna i nagrađivana Knjiga vrtova kao i knjiga pod naslovom Dosadna razmatranja, u kojoj se razračunava sa jednom od svojih opsesivnih tema, naime, racionalističkom slkom svijeta i ideologijom razuma. 

Jedan je od rijetkih za koje se može reći da je dramsku književnost i teatarsku umjetnost upoznao iz svih perspektiva, među kojima se kao najrelevantnija ističe ona sasvim praktična, time najkonkretnija, koju je stekao iskustvom dugogodišnjeg rada u pozorištu, prvenstveno kao dramaturg Zeničkog narodnog pozorišta, potom i Narodnog pozorišta u Sarajevu, a na koncu i  austrijskog pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater u Beču, Salzburgu i Klagenfurtu.

Budući da je razumijevanje književnosti u svijetu Dževada Karahasan uvijek neodvojivo od čina pisanja, nezaobilazno je pri isticanju njegovog opsesivne ljubavi prema dramskoj književnosti spomenuti i njegovom rukom napisane drame i dramolete: Čudo u latinluku, Kralju ipak ne sviđa se gluma iz 1983., Strašno je vani iz 1984., Misionari iz 1989.,  Povučeni anđedo 1995. godine i Koncert ptica 1997. godine. 

U kontekstu prozne književnosti i pogotovo poetike romana, tog najrelevantnijeg književnog žanra modernog doba, čiji je primat jednako evidentan i u našoj književnoj tradiciji, Dževad Karahasan je kao pripovjedač, integrirajući esejistiku i književnu fikciju, majstorskim poznavanjem žanrovskih konvencija kriminalističko-detektivskog, epistolarnog, bildungsromana i mnogih drugih formi, uveo u književnost pisanu na našem jeziku jednu novu paradigmu razumijevanja pripovjedačke forme i književnog žanra uopšte.

Svojim prvim romanom Istočni diwan, objavljenim 1989. godine, Dževad Karahasan se pozicionirao kao relevantan romanopisac na južnoslavenskoj književnoj sceni, uspostavivši pritom i temeljne principe svoje poetike, koja će, u težnji da sintetizira iskustvo Zapada sa horizontom orijentalno-islamskog kulturnog krug, ostati reprezentativna i prepoznatljiva kroz sva njegova buduća romaneskna ostvarenja: Šahrijarov prsten iz 1996., Sara i Serafina, Noćno vijeće iz 2005. i konačno trilogija Što pepeo priča objavljena 2016. godine, čemu se moraju pridružiti i knjige pripovjedaka Kraljevske legende iz 1980., Kuća za umorne iz 1993. i Izvještaji iz tamnog vilajeta objavljeni 2007. godine. 

Premda insistira na tome da se odnos čitatelja sa piscem formira na temelju napisanih djela, a ne stečenih priznanja, Dževad Karahasan je tokom svoje književne karijere dobio mnoga priznanja i nagrade, kako u regionalnom, tako i europskom kulturnom prostoru: nagradu Veselin Masleša za knjigu godine 1981., nagradu za jugoslovenski roman godine 1990., koju je stekao zahvaljući Istočnom diwanu, nagradu Franjevačke provincije Bosne srebrene za dramu Kotač svete katarine, nagradu Charles Veillon za knjigu eseja 1995. kao i nagradu Bruno Kreisky za političku knjigu godine također 1995., međunarodnu nagradu za interkulturalni dijalog 1997., Herderovu nagradu 1999., nagradu Lajpciškog sajma knjige za Knjigu vrtova 2004., srednjoeuropsku nagradu za književnost festivala u Vilenici 2010., nagradu Heinrich Heine i Goetheovu medalju 2012., nagradu 25. novembar 2016., nagradu Franz Nabl 2017. godine, a dvaput je nominiran i za Nobelovu nagradu.

Faruk Vele (Radio Sarajevo)