Kliker.info

Izložba pod nazivom “Kuća u šumi na obali” (The House in a Forest on a Coast) autora Ismara Čirkinagića zainteresirala je u Zagrebu i medije i publiku. U ovoj umjetničkoj instalaciji dominiraju jedra i to sašivena, kako se ističe, od odjeće žrtava nasilja s političkom pozadinom poput oružanih sukoba, terorističkih napada i prisilnih migracija.

Radi se o prvoj zagrebačkoj samostalnoj izložbi ovog umjetnika. Trajala je puni mjesec (do 22. 8.) u jednom od najprestižnijih izlagačkih prostora u gradu, u Galeriji Bačva u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), popularnom Meštrovićevom paviljonu.

ODJEĆA UMRLIH

Ismar Čirkinagić rođen je 1973. u Prijedoru u Bosni i Hercegovini, 1992. godine izbjegao je u Dansku, gdje je završio Kraljevsku dansku akademiju likovnih umjetnosti. Prema službenoj biografiji, većina njegove umjetničke prakse je povezana s društveno-političkim temama, uglavnom se radi o konceptualnim instalacijama koje objedinjuju video, fotografiju, tekstove i objekte. Izlagao je u Danskoj i u brojnim zemljama.

Godine 2018. predstavio se i u Galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu samostalnom izložbom “Ocean Europe”. U Bosni i Hercegovini ponovno izlaže uskoro, u listopadu ove godine u Centru za suvremenu kulturu Krak u Bihaću na skupnoj izložbi naslovljenoj sa “U potrazi za drugim prostorom pripadnosti” koja će, kako kaže, bosanskohercegovačkoj publici predstaviti umjetnike iz Danske podrijetlom iz BiH. Čirkinagić samo za čitatelje Oslobođenja govori povodom svog prvog gostovanja u Zagrebu. Bolje rečeno: piše, jer komuniciramo isključivo pisanim putem preko interneta.

Na naša pitanja odgovara iz Prijedora, a na potpitanja odgovori nam u Zagreb stižu s trajekta Drvenik – Sućuraj dok Čirkinagić putuje na otok Hvar. Na napomenu da u pisanju prakticira miks ijekavice i ekavice koji nitko ne koristi, ali da ćemo odgovore prenijeti bez intervencija, odgovara da je kao dijete ljeta i zime provodio kod bake u Beogradu, otuda takva kombinacija. U odgovorima citira književnike Malapartea, Tolstoja, , slikara Rothka.

Na početku pitamo Čirkinagića može li se predstaviti našim čitateljima, kazati nešto o svom životu i radu i je li on danas danski ili bosanskohercegovački umjetnik? Vezano za dio pitanja danski ili bh. umjetnik, odgovara protupitanjem: kome to može biti važno? Njemu je, dodaje, to savršeno svejedno. Evo odgovora. “U Dansku sam stigao krajem ‘92. u jednom od tih prvih valova ratnih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Prvo sam do Beograda stigao preko ‘koridora’ kockajući se glavom sa lažnim srbijanskim dokumentima. To su bila druga vremena i postojao je osjećaj da se nema šta izgubiti osim glave koja i nije vredela puno. Naknadno sam do Danske stigao sa prijateljem iz djetinjstva, poslije trodnevnog putovanja vozom od Beograda. Danas sve to izgleda kao izlet u Disneyland u poređenju sa iskustvima migranata koji dolaze ko zna sve otkuda rutom kroz našu zemlju”, opisuje Čirkinagić.

Tada je imao samo 19 godina, ističe: “Mislio sam da će moj boravak u Danskoj potrajati godinu ili dve i da ću se vratiti ‘nazad’. Danas, poslije skoro 29 godina, više ne znam gdje je to ‘nazad’. Poslije toliko života u Danskoj sad se i tamo vraćam ‘nazad’, ako me razumijete. Tamo sam praktično nastavio život prekinut u Jugoslaviji.”

Ta tranzicija, pojašnjava dalje, gledana iz današnjeg ugla se doima možda mnogo manje traumatično nego što je ona uistinu i bila. Nekad se naše sjećanje odlično snalazi u eliminisanju proživljenih nelagodnosti iz naše prošlosti, a sve u korist zaborava, zaključuje.

– Od svega toga su sada ostala samo lijepa sjećanja na stečena prijateljstva, studentske dane i dio života proveden u Kopenhagenu. Danas imam pasoš Bosne i Hercegovine i diplomu Danske kraljevske akademije, jesam li danski ili bosanskohercegovački umjetnik, kome to može biti važno? Meni je savršeno svejedno, navodi Čirkinagić.

Što se tiče izložbe kojom se predstavio u Zagrebu, inicijalna ideja bila je da se spomenuti rad “Kuća u šumi na obali” prikaže “negdje na prostoru bivše nam zajedničke države”. Nakon pola godine prepiske, kako naglašava, s divnim krugom ljudi oko HDLU-a stvari su se konkretizirale. Rad je prilagođen prostoru zagrebačkog Meštrovićevog paviljona. Ovo arhitektonsko remek-djelo genija Ivana Meštrovića pokazalo se “kao idealno mjesto za predstavljanje rada ovih dimenzija, a ujedno i kao fantastičan izložbeni prostor”, navodi Čirkinagić.

Za sebe naglašava da funkcionira u dvočlanom mini timu u kojem je uz njega i kustosica Tijana Mišković za koju nam naknadno otkriva da je također iz Bosne i Hercegovine, iz mjesta Modriča u bosanskoj Posavini, a koja u Danskoj trenutačno radi doktorat s fokusom na stvaralaštvu umjetnika iz BiH u dijaspori, to jest u Danskoj. U tekstu u katalogu zagrebačke izložbe kustosica Mišković pojašnjava da instalacija “Kuća u šumi na obali” uključuje krhotine-uspomene na mjesta kojih više nema te jedra sašivena od odjeće koja je pripadala ljudima koji su umrli kao žrtve nasilja s političkom pozadinom poput oružanih sukoba, terorističkih napada i prisilnih migracija.

Pitamo umjetnika kako je došao na ovu zamisao? Odgovara da je inspiraciju našao prilikom posjeta BiH. “Odjeću žrtava kao materiju rata sam upoznao još 2000-ih kad sam u više navrata posjećivao objekat Sejkovača u Sanskom Mostu i tu fotografisao ostatke odjeće žrtava ekshumiranih iz masovnih grobnica, uglavnom sa sjeverozapada Bosne”, navodi Čirkinagić.

I nastavlja: “To je bilo vrijeme film fotografije. I to se tako radi mjesecima u mračnoj komori sa negativima odjeće iz grobnica. Razvijate fotografije, pazite na svaki element, detalj i nijansu boje i tona. U tom se mraku počinju odvijati bezbrojni procesi u vašoj glavi, a vezani za porijeklo iste. Odjeća nam govori mnogo toga o njenom vlasniku, o njegovom polu, geografskom porijeklu, društvenoj opredijeljenosti i navikama, socijalnom statusu, političkoj usmjerenosti itd. Vi ne možete da zamislite da je ona umnogome naša druga koža sa tom razlikom da je uglavnom mi odabiramo našom tradicijom, ličnim iskustvima i opredjeljenjima.”

Citira u nastavku Malapartea. “Talijanski pisac Curzio Malaparte govori o ljudskoj koži kao o našoj jedinoj, stvarnoj domovini koju ćemo ikad imati. Uzmimo da je naša odjeća samo produžetak te misli i simbolika je nedvosmislena”, navodi. Podsjeća da je 2005. za danski Esbjerg Art Museum uradio rad “Cleaning Times”. “Koji će ujedno biti i moj završni rad na Akademiji u Kopenhagenu. Ta prostorna instalacija ili skulptura, ne znam kako da je formulišem, prvi put u moj umjetnički vokabular uključuje stvarnu, fizički prisutnu odjeću žrtava etničkog čišćenja, u tom konkretnom slučaju Prijedora i okoline. Taj rad je naknadno, tačnije prošle godine, uključen u zbirku Nacionalne galerije Danske i to nam govori o univerzalnosti jezika koju odjeća kao objekt može imati. Slijedom te logike nije čudno da se pojavljuje ovaj rad kao kontinuitet empatije prema žrtvama nasilja s političkom pozadinom formulisan kroz simboliku odjeće”, precizira za rad pokazan u Zagrebu.

S obzirom na to da se tvrdi da su izloženi dijelovi odjeće umrlih ljudi originali, zanimalo nas je kako je došao do njih i kakav je to osjećaj operirati s odjećom nepoznatih mrtvih ljudi? Čirkinagić ovdje naglašava ulogu kustosice Mišković u realizaciji zamisli: “Ona je odigrala važnu ulogu uspostavljajući kontakte i pronalazeći organizacije i pojedince koji su nam savjetodavno izišli u susret. Ustvari, ovo traganje za odjećom je bilo i teže nego što bi se moglo pretpostaviti, tim više jer smo uslovili da odjeća ne može biti od onih žrtava koje su u određenom nasilnom procesu bili agresori. Ujedno smo tražili da odjeća ne bude ni ona u kojoj su žrtve stradale, jer nismo željeli ni krv ni senzacionalizam u ovome projektu zbog želje za iskrenom empatijom prema stradalnicima. Kad se bolje razmisli, naši zahtjevi su imali smisla, ali su dodatno usložnili proces.”

Ipak su, konstatira, uspjeli da u zadanim rokovima sakupe dovoljno odjeće. “Ali procentualno je samo 10 do 20 posto kontaktiranih bilo spremno na suradnju i voljno ustupiti odjeću svojih bližnjih za ovaj umjetnički rad. Neki od njih su nam uz odjeću poslali pisma, slike i dokumente koji su trebali da isprate svu bol stradanja koja se nalazila iza par odjevnih predmeta uredno spakovanih u pakete, tu je na kraju bilo oko 80 kg odjeće sa 4 kontinenta i kroz svu smo prošli, predmet za predmetom.”

SNIMCI IZ SIRIJE

Navodi da su odjeću dobili, među ostalim, iz Afrike, iz izbjegličkih kampova u Siriji te drugih lokacija. Iz Sirije su im, primjerice, obitelji stradalih uz odjeću poslale videosvjedočenja na arapskom snimljena mobilnim telefonima. Zaključno poentira: “Bilo je zaista teško prolaziti kroz svu tu odjeću i vi prosto ne možete da ne pomislite na uvodni tekst Tolstojeve Ane Karenjine: Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.”

Jedra su sašile žene iz Udruge Kamensko, bivše radnice nekad moćne, a danas ugašene istoimene tvornice čija sudbina simbolizira sve tragične zagrebačke tranzicijske priče, a i šire. Upitan otkuda u kombinaciji s radnicama iz Kamenskog, umjetnik navodi da su ih našli preko interneta pa su tek kasnije saznali za povijest ovih žena. Na pitanje što je njegov umjetnički credo, vjerovanje?, Ismar Čirkinagić nam odgovara sljedeće: “Negdje sam čuo da je Mark Rothko imao uvjerenje da tragična umjetnost može dati smisao životu u modernom sekularnom svijetu današnjice. Volio bih da je tako, da ono što radim može biti dostupno svima kao tablete protiv mamurluka, za konzumiranje po potrebi. Kad vas glava zaboli, pod pritiskom egzistencijalnih pitanja, vi izvolite: jedna konceptualna instalacija, dvije fotoizložbe, jedan lagani umjetnički performans i stvar riješena. Ali bojim se da stvar nije tako jednostavna. Imam blagu sumnju da je većina umjetnika podjednako izgubljena u ovome svijetu koliko i njihova publika. Toliko možda o umjetničkom credu…”

Jadranka Dizdar (Oslobođenje)