Kliker.info

Piše : Paul Krugman (The New York Times )

Ovog mjeseca je umrla dobra vila povjerenja. Protekle dvije godine, političari u Evropi i mnogi komentatori i političari u Americi robovali su jednoj destruktivnoj ekonomskoj doktrini. Prema njenim kanonima, države ne trebaju reagirati na ozbiljno depreciranu ekonomiju onako kako propisuju udžbenici – trošeći više kako bi nadomjestili pad privatne potražnje – nego fiskalnom štednjom, kresanjem potrošnje, pokušajima da uravnoteže proračun.Kritičari su od početka upozoravali da će štednja usred depresije samo pogoršati tu depresiju. Ali „štedljivci“ su uporno tvrdili da će rezultat biti upravo suprotan. Zašto? Zbog poverenja! „Mjere za poticanje povjerenja će potaknuti, a neće usporiti, ekonomski oporavak“, rekao je Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke – čiju su tvrdnju ponavljali ovdašnji republikanci u Kongresu. Drugim riječima, kako sam još tada govorio, zamisao je bila da će se pojaviti dobra vila povjerenja i nagraditi političare za njihovu fiskalnu čestitost.Dobra vijest je da mnogi utjecajni ljudi konačno priznaju da je dobra vila povjerenja samo mit. Loša vijest je da su izgledi za doglednu promjenu smjera, usprkos ovom priznanju, i u Europi i u Americi slabi.

 Mi u Americi nikad nismo potpuno prihvatili ovu doktrinu, ali smo imali de facto stezanje remena u vidu ogromnih rezova u potrošnji i zapošljavanju na državnom i lokalnom nivou.Dakle, što se tiče doktrine: priče o čudotvornoj moći povjerenja zvučale bi poznato Herbertu Hooveru – a vjera u dobru vilu povjerenja dalo je otprilike iste rezultate u današnjoj Europi kao i u Hooverovoj Americi. Duž čitave europske periferije, od Španjolske do Letonije, politika štednje dovela je do pada ekonomije i pada zaposlenosti na razinu iz Velike depresije; dobra vila povjerenja se nigdje nije pojavila, čak ni u Britaniji, čiji je zaokret prema štednji prije dvije godine politička elita s obje strane oceana dočekala uz oduševljenu vrisku.Ništa od toga ne bi trebalo čuditi, budući da je neuspjeh politike štednje da donese obećane rezultate već dugo očigledan. Pa ipak, europski lideri su godinama živjeli u poricanju, insistirajući da će njihove mjere početi djelovatiu, „evo samo što nisu“, i proslavljajući navodne trijumfe uz najneuvjerljivije dokaze. Prije svega, (doslovno) napaćeni Irci proglašavani su za uspješne ne jednom, nego dvaput, početkom 2010. i ponovo u jesen 2011.

Oba puta se ispostavilo da je njihov navodni uspjeh zapravo varka; tri godine od početka programa štednje, Irska još nije pokazala nijedan znak pravog oporavka od propasti koja je podigla stopu nezaposlenosti na skoro 15 posto.Međutim, nešto se promenilo u posljednjih nekoliko tjedana. Nekoliko događaja – pad nizozemske vlade zbog predloženih mjera štednje, uspeh mlako anti-štedljivo orijentisanog Francoisea Hollandea u Francuskoj, i ekonomski izvještaj koji otkriva da Britanija gore stoji u današnjoj krizi nego tridesetih godina prošlog stoljeća – izgleda da su konačno srušili zid poricanja. Odjednom, svi priznaju da štednja ne funkcionira.Sada je pitanje što će povodom toga učiniti. A bojim se da je odgovor: ništa posebno.Prije svega, iako su štedljivci izgleda odustali od nade, nisu odustali od straha – to jest, od tvrdnje da ćemo, ukoliko ne smanjimo potrošnju, čak i u depreciranoj ekonomiji, završiti kao Grčka, sa ogromnom cijenom zaduživanja.E sad, tvrdnje da samo štednja može umiriti tržišta obveznica pokazale su se jednako netočnima kao i tvrdnje da će dobra vila povjerenja donijeti prosperitet. Od tada je prošlo skoro tri godine.

 Wall Street Journal je usplahireno upozoravao da je napad tržišnih osvetnika na američki dug počeo; ali cijene zaduživanja ne samo što su ostale niske, nego su se i prepolovile. Japan već deset godina sluša zlokobna upozorenja povodom svoga duga; od ovoga tjedna, može se dugoročno zaduživati s kamatom manjom od 1 posto.Ozbiljni analitičari sada tvrde da je fiskalna štednja u depreciranoj ekonomiji vjerojatno osuđena na propast: sužavanjem ekonomije i smanjenjem dugoročnih prihoda, štednja vjerojatno podiže zaduženost, umjesto da je smanjuje.Ali dok je dobra vila povjerenja po svemu sudeći zaboravljena, plašenje deficitom još uvijek je popularno. Štoviše, branitelji britanske politike ignoriraju sve apele da ponovo razmotre ovu politiku, usprkos njenom očiglednom neuspjehu, pravdajući se da bi relaksacija štednje podigla troškove zaduživanja.Dakle, sada živimo u svijetu zombi-ekonomskih mjera – mjera koje bi trebale biti ubijene dokazima kako su sve njihove premise pogrešne, ali koje ipak nekako teturaju. I nitko ne zna kad će se ova vladavina pogrešnih teorija okončati.(Kliker.info-Seebiz)