Kliker.info

Doktorica povijesti Iva Vukušić rođena je Zagrepčanka i docentica je na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Utrechtu. 

Ugledni britanski nakladnik Routledge objavit će na jesen njezin doktorat u formi knjige pod nazivom Serbian Paramilitaries and the Breakup of Yugoslavia. State Connections and Patterns of Violence (Srpske paravojne formacije i raspad Jugoslavije. Državne poveznice i obrasci nasilja), prenosi Index.hr.

To je prva knjiga koja nudi sveobuhvatnu analizu nastanka, prirode i djelovanja srpskih paravojnih postrojbi tijekom raspada Jugoslavije.

Prva velika znanstvena studija o srpskim paravojnim jedinicama

Knjiga se bavi ključnim pitanjima koja se odnose na paravojske koristeći arhive Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Vukušić piše o tome kako su i zašto nastale određene važne paravojne postrojbe, kako su funkcionirale i transformirale se kroz desetljeće, kakvi su bili njihovi odnosi i sprege s državom, Miloševićevim režimom i organiziranim kriminalom.

“Ova studija istražuje međusobno povezane ideološke, političke i društvene čimbenike i procese koji potiču paravojni angažman te procjenjuje utjecaj tog angažmana na žrtve paravojnog nasilja te na državu i društvo za koje su se postrojbe navodno borile”, navodi Routledge.

Vukušić je inače tri godine radila u Sarajevu u Specijalnom tužiteljstvu za ratne zločine, a prethodno je i kao novinarka pratila suđenja u Haagu. 

Sve to bili su odlični razlozi da je intervjuiramo za Index. Ispod možete pročitati donekle sažetu verziju našeg jednosatnog razgovora s Ivom Vukušić.

Što su paravojne formacije, što je paravojska? Postoji li neka jedinstvena definicija?

Knjigu započinjem baš raspravom o toj temi. Potrebno je znati da ne postoji konsenzus što znači riječ “paravojska”. Razlog tome je što ljudi koji proučavaju različite vrste paravojski rade u različitim kontekstima, od Kolumbije preko bivše Jugoslavije do Ukrajine, Sirije, Libije itd. Na svim tim različitim mjestima na svijetu različiti socijalni konteksti dovode do toga da se, uvjetno rečeno, rađaju ili nastaju različite vrste neregularnih jedinica.

Ja sam paravojske definirala za svoj slučaj, no moram napomenuti da ta definicija ne mora biti primjenjiva, primjerice, u Libiji. Paravojske definiram kao ljude koji su naoružani, organizirani – postoji nekakva hijerarhija, struktura – a nisu u trenutku nastanka bili dio regularnih vojnih ili policijskih struktura. Važna karakteristika je i da su prepoznatljivi drugima, bilo kroz naziv, bilo kroz neko znakovlje, kao i da imaju nekakvu vrstu političke motivacije, što je nužno jer se time razliku od onoga što bismo nazvali kriminalnom organizacijom. To su elementi koje smatram važnima za definiranje paravojske.

Koje su glavne srpske paravojne jedinice koje su djelovale u Hrvatskoj početkom devedesetih?

O bivšoj Jugoslaviji ima doista mnogo napisane literature, no u njoj se sve te paravojske tretiraju zajedno. U svojoj knjizi ističem da među njima postoje značajne razlike. Imamo profesionalizirane jedinice, to su one koje su opravdano dovođene u vezu s Miloševićevim režimom i tamošnjim MUP-om i Državnom bezbednošću (DB), a druga vrsta su neprofesionalizirane. Dobar primjer te druge vrste su šešeljevci.

Prve ideje o formiranju paravojnih jedinica se javljaju već 1990. godine, ali prvi značajniji koraci u smislu organizacije dolaze u proljeće 1991. Počeci su vezani uz DB i dijelove državnog aparata koji je ionako naviknut na djelovanje u sjeni i koji ima veze s organiziranim kriminalom. Te su veze mobilizirane da bi se skupili ljudi koji mogu osnažiti zadatak mijenjanja granica a da nisu direktno povezani s Miloševićevim režimom. Naime, JNA nije odmah jednoznačno stala iza Miloševićevog plana, u njoj je bilo puno ljudi koji se nisu entuzijastično pridružili njegovom projektu. Miloševiću je stoga trebala naoružana snaga na koju može računati i upravljati njome mimo službenih kanala. Ta cijela priča sa srpskim paravojskama se konsolidira tek 1992.

Kako su ti ljudi uopće postali dio neke paravojske?

Dosta tih ljudi dolazi iz sportskih klubova i sličnih socijalnih krugova, s mjesta na kojima se okupljaju mladi muškarci kojima neka vrsta nasilja nije strana. Puno ljudi je čulo za Arkanove veze s Delijama. Dakle, to su mladi muškarci koji su fit, koji su nabrijani, koje nacionalizam pere, što je i posljedica propagande i tog cijelog ludila u kojem smo tada živjeli. Dio njih pak dolazi preko DB-a, ili su tamo zaposleni ili imaju s njima neke veze. Ima tu i ljudi iz krugova organiziranog kriminala. Puno ljudi u paravojske dolazi preko postojećih socijalnih veza, ljudi se priključuju takvim jedinicama jer im je već brat tamo, frend iz kvarta ili škole. Veliki dio te priče je i određeni koncept muškosti, zaštitnika obitelji i naroda.

Srpske paravojske počinile su brojne zločine. Kako je došlo do toga? Je li se unaprijed podrazumijevalo da će se činiti zločini ili bi stvari eskalirale na terenu?

Oboje. To su sve bili dobrovoljci, no nisu svi pripadnici paravojski bili zločinci, silovatelji i ubojice. Veliki dio zločina u ratovima 1990-ih su počinile regularne vojne i policijske jedinice. Srebrenica je najbolji primjer toga, taj zločin su organizirali oficiri Vojske Republike Srpske koji su se bavili sigurnosnim i obavještajnim radom. Paravojske su tu bile upletene, mislim na zloglasne Škorpione, no veći dio zločina su počinili pripadnici regularne vojske.

U paravojskama su uvijek bili ljudi koji su im se priključili s namjerom činjenja zločina. Druge pak ponese atmosfera. Moramo zamisliti tu situaciju kada je čovjek dio paravojne jedinice. Tu postoji velika ovisnost o svojim suborcima. Ako oni kreću na neki zadatak, a ti ne želiš sudjelovati, odmah kreće pritisak. Nazivaju te pičkom, pederom. Odbijanje sudjelovanja u zločinima nosilo je posljedice u osobnom okruženju. Bilo je ipak ljudi koji nisu htjeli sudjelovati u zločinima. Primjerice Goran Stoparić, koji je svjedočio u Haagu u više navrata, bio je u Škorpionima i shvatio je u kojem pravcu stvari idu te je odlučio otići. 

Već ste spomenuli Željka Ražnatovića Arkana. Ne postoji poznatiji ili zloglasniji paravojnik iz 1990-ih. Je li priča o njemu mit ili je on doista imao značajnu političku moć? Ili je sve to bila predstava za medije?

O Arkanu postoji mit zato što je njegova priča plodna zemlja za rađanje mita. Arkan je prvenstveno bio jako uspješan poduzetnik, na engleskom se to kaže entrepreneur. On je bio sitni kriminalac koji je pljačkao po Europi pa ga je onda angažirala jugoslavenska Udba 1980-ih za razne prljave poslove.

Onda ga je DB angažirao da preuzme kontrolu nad Delijama, navijačima Crvene zvezde. Cilj je bio da oni budu angažirani u službi Miloševićeva režima, a ne opozicije, primjerice Vuka Draškovića, koji je tada nastupao na nacionalističkoj platformi. Arkan je bio dio DB-ovog aparata. Nije bio važan donositelj odluka, ali je bio važan provoditelj odluka, što je 1990-ih odlično naplatio. Bavio se raznim stvarima, švercao je drvo, vina, pljačkao je itd. On je krajem 1990-ih bio najveća faca u organiziranom kriminalu u Srbiji, ali i cijeloj regiji. 

Arkan je uhapšen u Hrvatskoj. Što se dogodilo?

Uhapšen je u Dvoru na Uni. Bilo je to krajem 1990. godine, uhapšen je u autu punom oružja koje je vozio prema Kninu. Bio je neki period u Remetincu i onda je pušten. Postoji puno špekulacija u vezi s tim, spominje se i neka razmjena oružja, ali se ne usudim dalje nagađati, nemam dovoljno informacija o tome tko je odlučio da ga se pusti.

U BiH dolazi do konsolidacije paravojnih jedinica. Što to znači?

Početkom 1992. se stvari stabiliziraju u Hrvatskoj, a počinje kuhati u BiH. U tom periodu proljeća i ljeta 1992., kada kreće proces etničkog čišćenja, sudjeluju brojne paravojske. Jedan dio njih su jedinice koje su već djelovale u Hrvatskoj, to su arkanovci i Crvene beretke, što je krovni naziv za mnoge paravojske povezane s DB-om, šešeljevci itd. No u BiH mnoge paravojske nastaju lokalno, primjerice u Višegradu, Zvorniku itd. One nastaju kroz lokalni SDS i njihove krizne štabove. To je period u kojem snage bosanskih Srba zauzimaju veliki dio teritorija BiH. Ratko Mladić 12. svibnja 1992. postaje zapovjednik Vojske Republike Srpske, koja se tako formalno odvaja od JNA iako sve materijale, ljude i novac i dalje dobivaju od JNA odnosno iz Beograda. Etničko čišćenje u je punom jeku, događaju se masovna silovanja, protjerivanja, otvaraju se logori. Paravojne jedinice su dio svega toga. No kada je taj prvi val zločina završio, Mladić i ostali su razumjeli da se država ne može graditi na kaosu. Mladić je stari oficir JNA, on zna da se ne može ratovati bez jasne linije zapovijedanja. On se tih mjeseci bori uspostaviti kontrolu nad teritorijem koji su osvojili bosanski Srbi i u tome u velikoj mjeri uspijeva do kraja ljeta 1992. Izuzetak su jedinice usko vezane za DB, arkanovci i Crvene beretke, oni cijeli rat ostaju djelomično autonomni. Bilo je i slučaja da arkanovci premlate oficire Vojske RS-a.